Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Predizborna kampanja za lokalne izbore počela je „muzičkim akordima sarajevskog kvarteta“. Za sada to prilično zvuči kao „muzika za naše uši“. Taman što je „Sarajevski kvartet“ „uštimao žice“ pojavio se još jedan „solista“ koji se poput „kontrabasa“ umiješao u tu „muziku za naše uši“. Pretpostavljam da ste shvatili parabolu i da je riječ o „Sarajevskoj četvorki“ koju sačinjavaju četiri stranke SDP, NS, NiP i NBL, a da je solista u ovom slučaju Fahrudin Radončić sa svojim SBB-om.
FRUSTRACIJA BOŠNJAKA
On je odlučio da samostalno ide na izbore, što znači da je definitivno raskrstio sa SDA-om i da nema namjeru više obnavljati saveze i koalicije sa ovom strankom. Ma kako tumačili svoje odnose, Radončić i Bakir Izetbegović primarno imaju personalne probleme koji više spadaju u domen patologije nego u domen politike. Zato sam kad su se posljednji put pomirili bio podržao to mirenje da bi svojim personalnim sukobima prestali frustrirati bosanske muslimane i generalno prestali dezavuirati bošnjačku politiku. Osobno sam se distancirao od obojice u svakom pogledu znajući iz iskustva da gdje se „konji tuku, ždrijebad stradaju“.
Za očekivati je da će se ovaj sukob nastaviti s obzirom da obojica imaju na raspolaganju „arsenale oružja“, pa i „municije“ . Prije svega „rat“ će voditi režimski botovi i prorežimski mediji. Zato uopće ne bi išlo u prilog opoziciji, pa ni nezavisnim medijima da njihov osobni sukob eskalira tokom kampanje, jer bi dezavuirao temeljne političke ciljeve i principe na kojima je opozicija ustrajavala, a posebno „Sarajevska četvorka“. Čak bi se moglo desiti da se jedinstvo koje je opozicija sačuvala teškom mukom, bar u Sarajevu, ugrozi i rasplini u ispraznim medijskim prepucavanjima. Radončić je već učinio kardinalnu grešku kandidirajući Denisa Zvizdića kao budućeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Prvo, svojim javnim favoriziranjem Zvizdića više mu je odmogao nego pomogao. Ali ovakvim miješanjem u unutarstranačke sukobe, čime se Radončić permanentno bavi, mogao bi navesti opoziciju na „tanak led“. Posebno je ovdje delikatna pozicija Nermina Nikšića, kao lidera SDP-a, koji je pretrpio najveću štetu i udarce zbog svoje principijelnosti da je ustrajao na odluci da nikad više neće „vezati zastave“ sa SDA. Prvi udarac mu je nanio upravo Radončić svojim pristankom na koaliciju jer se u tom trenutku doimalo da je prije nadmudrio Nikšića nego Izetbegovića, te da je sa najlošijim izbornim rezultatom istrgovao najveći plijen za SBB. To je poslužilo kao izgovor kako Željki Komšiću, tako i Enveru Bijediću što su napustili Nikšića i istupili iz lijevog bloka, odnosno samog SDP-a. Opet, to je omogućilo Izetbegoviću da izvrši dodatni udar na SDP preko Zlatka Lagumdžije i Ive Komšića kada su osnovali nekakav lijevi pokret za socijaldemokratiju. Zaista se u tom trenutku činilo da SDP „puca po svim šavovima“ i da Nikšić neće uspjeti zadržati lidersku poziciju. Danas se Nikšić može osvetiti svim akterima koji su podržali koaliciju „Petak 13.“ , odnosno probosanski blok kako su je pompezno definirali.
«NEZAVISNI MEDIJI OVISE O TEBI!»
Najlakše bi se Nikšić mogao osveti samom Izetbegoviću upadom u njegovu „avliju“ i miješanjem u unutarstranački sukob SDA. Ali, to bi bila velika greška. Prvo Zvizdić ne zaslužuje takve epitete koje mu je izrekao Radončić. On uopće nema takvih liderskih kvaliteta jer da ima do sada bi ih pokazao i „izašao na crtu“ samom Izetbegoviću da preuzme kormilo SDA o čemu sanja već dugi niz godina. Taj svoj san je mislio ostvariti dodvoravajući se samom Izetbegoviću, kako i njegovoj supruzi. Zar Zvizdić nije povukao svoju kandidaturu za člana Predsjedništva BiH, kako je sam kazao, da ne kvari „familijarne odnose“ sa Izetbegovićima? Potom je uvukao Komšića u koaliciju sa SDA-om kako bi ojačao svoju poziciju u samoj koaliciji nakon što je bilo izvjesno da će Asim Sarajlić nagovoriti Radončića na takav potez. Treba se prisjeti kako mu je Komšić uzvraćao komplimentima koji se ne razlikuju od Radončićevih. Zar nije malo kukavički od čovjeka sa tako velikim ambicijama da zloupotrebljava agilnog Aljošu Čamparu i nesretnog Semira Efendića u obračunu sa Izetbegovićem?! Sve u svemu, pošteno bi bilo od „četvorke“ da imaju svog kandidata za člana Predsjedništva BiH, a podrškom Zvizdiću njihovi bi birači bili zavedeni umivenim licem i njegovim evropejstvom. Iza toga se krije politički kukavičluk i ništa više.
Povrh svega od opozicije se očekuje da podigne nivo političke kulture na kojem bi se mogle izraziti nove političke vizije. Ukoliko „četvorka“ bude nudila staromodne političke ideje, stare 30 i više godina, što dobro uočava hrvatska ljevica kao svoj problem, neće se dovoljno uočiti razlika između njih i koalicije „Petak 13“.
Posebno se to očekuje od lidera Bh. bloka, odnosno SDP-a i NS, koji su najavili nekakav dokument sa radnim naslovom „Manifest“ kao novu političku platformu bosanske ljevice. Od toga nema ništa jer je lijeva inteligencija demotivirana i lijena.
Ja plediram, prije svega na Predraga Kojovića, da se obazre na nezavisne medije kao glavne partnere u kampanji. U Srbiji je to opozicija tek nakon izbora shvatila pa je pokrenula kampanju pod motom „Nezavisni mediji zavise od tebe“. Po ugledu na njih Kojović, kao bivši novinar, trebao bi pokrenuti istu kampanju. Projekat jačanja okruženja za održivost medija će ovom kampanjom pokušati približiti javnosti izazove sa kojima se profesionalni novinari u nezavisnim medijima svakodnevno suočavaju, kako uspijevaju ostati dosljedni principima objektivnog novinarstva, kao i kolika je vrijednost njihovog rada za Bosnu kao društvo. Ovi mediji bi se tokom izborne kampanje morali suzdržati od „privatnih ratova“ kakve će voditi Radončić i Izetbegović preko svojih i(li) sebi odanih medija, medijskih kerbera i stranačkih botova. Ishod takve suradnje opozicije i nezavisnih medija neminovno će uroditi plodom – VELIKOM POBJEDOM!
(TBT)