Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Američki Kongres je donio poseban zakon koji obavezuje Sjedinjene Države da „se posavjetuju“ sa svojom naizgled državom štićenicom Izraelom, prije nego što stave potpis na ugovore vezane za prodaju oružja na Bliskom istoku. To je skoro kao pravo veta. To je kao da je 1994. tadašnji predsjednik vlade Jicak Rabin bio dovoljno ljubazan da dopusti predsjedniku SAD Billu Clintonu da proda američke avione F-16 Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
Godine 2020. zaista se postavlja pitanje da li će Izrael, zemlja štićenica, dopustiti svojoj zaštitnici Americi da proda avione F-35 Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zemlji od koje Izraelu ne prijeti opasnost.
To je Izrael? Ovo je Amerika? Ko je ovdje svjetska sila, a ko njena štićenica? Kako je nastao ovaj ludi sistem u kojem Izrael utječe na trgovinu oružjem između drugih zemalja? Prodaja podmornica Egiptu od strane Njemačke zavisi od izraelske dozvole? Čak i nakon što je uspostavljen mir između Izraela i Egipta, zemlja na Nilu i dalje zavisi od dobre volje Izraela da dopusti ili ne Njemačkoj da joj proda svoje podmornice. Stvar je u tome da je izraelski lobi toliko jak u Washingtonu da se njegov utjecaj osjeća i u Njemačkoj. Sjetimo se sličnog ugovora sa Saudijskom Arabijom 1986. Tokom sklapanja ovog posla o prodaji 5 američkih izviđačkih aviona državi koja je važan partner SAD izvršeni su jaki pritisci od strane Izraela da se on otkaže. Na kraju je predsjednik Reagan rekao da „druge zemlje ne mogu voditi američku vanjsku politiku“ i prodao te avione Saudijskoj Arabiji.
Kao da je sve počelo izjavom Šimona Peresa „da Izrael neće biti prva zemlja koja će nabaviti nuklearno oružje na Bliskom istoku“. Otkad je to rekao Izrael je jedina zemlja sa nuklearnim oružjem na Bliskom istoku. Samo je nama dozvoljeno da se snabdijevamo oružjem za sudnji dan.
Ovdje se ne postavlja moralno pitanje – posjedovanje nuklearnog oružja je nemoralno za svaku državu – a i uzaludno je osuđivati Izrael zbog njegovog utjecaja. Moje pitanje je ko pristaje na ovu igru i da li će ona uvijek biti takva.
Prema izraelskom stanovištu, samo on ima pravo da se naoružava. Od nepostojeće palestinske države on unaprijed zahtijeva potpunu demilitarizaciju. Zašto Palestina mora biti demilitarizirana, a Izrael ne? Ko je više krvi prolio i ko je tu opasniji igrač? Ko je započeo silne ratove? Izrael nikoga ne može uvjeriti u svoje pacifističke namjere. Na čemu se onda zasniva njegovo pravo da drugim državama zabranjuje ono što je njemu dozvoljeno bez ikakvih ograničenja?
Ime ove igre je očuvanje „kvalitativne prednosti“ Izraela, čak i nad državama sa kojima su male šanse da će ikada ratovati, i koje važi čak i za one zemlje sa kojima Izrael ima zajedničke neprijatelje, kao što je to slučaj sa Emiratima. Da li će Dubai ikada upotrebiti stelt tehnologiju protiv Izraela? Ali, kažu nam, šta ako se tamo promeni vlast. A šta ako se vlast promeni u Izraelu? Ko nam garantuje da se ovdje neće pojaviti lider koji želi da osvoji cio Bliski istok. Sve su to takoreći zabranjena pitanja.
Izrael dakle ima pravo kontrolirati naoružavanje svojih bližih i daljih susjeda, ali da li nam se ovo pretjerano ponašanje isplati. Neko u vrtovima Dubaia ili na ulicama Kaira s pravom se pita: zašto Izrael smije posjedovati F-35, a mi ne?
(TBT, Haaretz)