Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
U vrijeme najžešćih sukoba između grčke i njemačke vlade u periodu krize eura, jedan od njemačkih zvaničnika pokušao je da me odvrati od insistiranja na otpisu dijela grčkog duga govoreći da Njemačka možda jeste bogata zemlja, ali da su njeni stanovnici većinom siromašni. Govorio je istinu.
Nedavno objavljeno istraživanje pokazalo je da polovina njemačke populacije posjeduje svega 1,5 odsto bogatstva zemlje, dok 0,1 procenat na vrhu posjeduje oko 20 odsto. Takođe, nejednakost nastavlja da raste. Realni raspoloživi dohodak siromašnije polovine njemačkog stanovništva u posljednje dvije godine opada, dok dohodak jednog procenta najbogatijih ubrzano raste, prateći cijene nekretnina i dionica.
Opće raspoloženje njemačke javnosti i rašireno protivljenje ideji fiskalne unije u eurozoni treba tumačiti prije svega u kontekstu visoke i rastuće nejednakosti u ovoj zemlji.
Njemački radnici koji sve teže sastavljaju kraj s krajem odbijaju podržeti ideju o preusmjeravanju novca stanovnicima drugih zemalja, što je sasvim razumljivo. Činjenica da je Njemačka kao država sve bogatija ne znači im mnogo. Iz iskustva znaju da će novac koji će otići u Grčku i Italiju vjerovatno biti njihov, a ne novac 0,1 odsto najbogatijeg dijela populacije – da ne spominjemo velike izglede da transferi završe u rukama grčkih oligarha ili privatnih njemačkih kompanija koje otkupljuju grčku imovinu po smiješno niskim cijenama.
I zato nedavno izglasani fond Evropske unije za ekonomski oporavak od pandemije vrijedan 750 milijardi eura, nazvan Next Generation EU, prijeti da dodatno produbi podjele unutar Evrope, umjesto da doprinese ujedinjenju kao što su se mnogi nadali. Zanemarit ćemo makroekonomsku irelevantnost ovog plana i pokušati ga ovde ispitati na nov način, iz perspektive tipičnog njemačkog radnika koji je na donjem dijelu ljestvice imovinske distribucije.
Tipičan njemački radnik je ovih dana saznao da će se njemačka država zadužiti za dodatnih 100 milijardi eura koje će EU iskoristiti da pomogne strancima da se oporave od ekonomskih posljedica pandemije. Objavljeno je da će „iz evropskog fonda za oporavak Italija dobiti 80 milijardi eura, Španija 78, a Grčka 23 milijarde“.
Šta će dobiti njemački radnici? Ništa, i manje od toga. Pošto se njihova država već nalazi u režimu fiskalne konsolidacije u nadi da će ostvariti bar minimalan budžetski suficit već 2021, radnici mogu očekivati samo zamrzavanje plata i još mjera štednje koje pogađaju lokalne bolnice, škole, puteve i ostalu infrastrukturu.
Njemački radnici su solidarni sa Italijom i Španijom i saosjećaju zbog žrtava koje su ove zemlje imale u pandemiji, ali ne žele zajedničko zaduživanje u korist zemalja juga Evrope. Solidarnost njemačkih radnika, prema kojima inače niko ne iskazuje solidarnost, ima određene granice, što je i razumljivo.
Međutim, čim je fond za oporavak odobren, mogle su se čuti najave da je to prvi korak ka uspostavljanju pune fiskalne unije. Zagovornici ovog plana očigledno nisu dobro procjenili raspoloženje većine u Njemačkoj, što je greška koju Angela Merkel i njeni nasljednici neće napraviti. Način na koji je plan za zajedničko zaduživanje upakovan u fond za ekonomski oporavak vjerovatno će biti fatalan za inicijative da se uspostavi stvarna fiskalna unija.
Nije teško razumjeti zašto. Ravnomjeran raspored tereta duga jeste potreban (mada ne i dovoljan) uvjet za pretvaranje evrozone u zonu zajedničkog prosperiteta, što bi bilo u interesu i njemačkih radnika. Ali taj posao se mora propisno obaviti i uvjerljivo prezentirati. Razmotrimo fiskalnu uniju u obliku u kakvom postoji u Saveznoj Republici Njemačkoj i usporedimo je sa onim što je Evropski savjet upravo napravio.
Kada se njemački kapitalizam iz bilo kojih razloga nađe u krizi, budžetski deficit savezne vlade se automatski uvećava, dok se pomoć iz budžeta najvećim dijelom upućuje dijelovima zemlje najviše pogođenima rastom nejednakosti i padom državnih prihoda. Ljepota stvarne fiskalne unije je u tome što niko od njemačkih političara ne mora donositi odluke o tome koliko koja pokrajina treba dobiti.
Zamislite haos koji bi nastao ako bi Bundestag ili forum predstavnika njemačkih pokrajina svaki put morao raspravljati o iznosima koji će se iz bogatih dijelova zemlje, iz Bavarije, Sjeverne Rajne-Vestfalije i Baden-Virtemberga, uputiti u siromašnije, u Tiringiju, Saksoniju-Anhalt i Meklenburg-Zapadnu Pomeraniju. I zamislite da pred sam transfer novca neki predstavnik Bavarije blokira pomoć za Tiringiju na tri mjeseca da bi revizori prvo pretresli njen budžet i račune. Njemačko jedinstvo bi se istopilo, a država bi bila paralizirana.
To su fatalni mehanizmi koji produbljuju podjele, a ugrađeni su u EU fond za oporavak. Kao što sam već pisao na drugom mjestu, teško je oteti se utisku da je čitavu ovu stvar smislio neki lukavi euroskeptik.
U narednim godinama, kada se fond aktivira, njemačke elite će pretresati budžete i račune Španije i Grčke. To će sigurno pomoći da se gnjev njemačkih radnika izazvan mjerama štednje (iste vrste kao bes italijanskih, grčkih i španski radnika) preusmjeri na radnike u Italiji, Španiji i Grčkoj. A oni će, naravno, uzvratiti istom mjerom. To nije recept za ujedinjenje Evrope, već za dalje produbljivanje podjela između ljudi koji u osnovi imaju iste interese.
Oni među nama koji zaista žele ujedinjenu Evropu prvo moraju pokazati solidarnost sa onim dijelom njemačke populacije koja posjeduje svega 1,5 odsto bogatstva Njemačke. Prije nego što uopće otvorimo temu euroobveznica, moramo se izboriti za to da se plate u Njemačkoj povećaju, da se kompanijama zabrani kupovina sopstvenih dionica i da se smanje menadžerski bonusi.
Onda našim njemačkim prijateljima moramo pokazati kako sadašnje EU politike proizvode nejednakost u Njemačkoj i uvećavaju bogatstvo 0,1 odsto najbogatijih, dok većinu guraju u siromaštvo. Konačno, moramo im objasniti šta stvarna fiskalna unija znači: to jeste prijenos bogatstva, ali ne iz Njemačke u Grčku ili iz Holandije u Italiju, već iz Hamburga, Lombardije i Sjeverne Atine u Tiringiju, Kalabriju i Trakiju.
(TBT, Project Syndicate)