REGIONAL
Lider Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković
napisao je svoje “imaginarne memoare” u novom broju Nedeljnika, 25
godina poslije prvih višestranačkih izbora na kojima je pobijedio Slobodan
Milošević i Socijalistička partija Srbije. Drašković je dao neobični prikaz historije
koja se nije desila, a mogla je da je on tada pobijedio i postao predsjednik
Srbije
FOTO: Drašković (Nedeljnik)
– Deveti je decembar, snijeg više ne pada,
a ja na glasanje, u prostorijama mjesne zajednice u prigradskom naselju
Labudovo brdo, blizu svog stana, odlazim sa turobnim uvjerenjem da, neizbježno,
pada Jugoslavija, a sa njom i pobjednički 20. vijek Srbije i njene vojske, bez
obzira na to ko će, toga dana, odnijeti izbornu pobjedu. Milošević ili ja,
Miloševićeva SPS ili moj SPO. Hvatam sebe u potajnoj želji da Milošević pobijedi
mene, a SPO njegovu partiju. Ja sam sataniziran, pola Srbije me mrzi i prezire,
a druga polovina me, takođe bezrazložno, obožava. Te dvije Srbije će, pobijedim
li, između sebe iskopati ratne rovove. Poslanički kandidati SPO su, međutim,
bili ono najbolje što je tada Srbija imala. Najugledniji i najstručniji ljudi u
svojim sredinama, najumniji, ideološki neostrašćeni, a od Miloševićeve
propagande nesatanizovani – piše Vuk Drašković.
On je ovako vidio noć u kojoj je SPO pobijedio
Miloševića.
– “Srbija se danas vratila sebi i
odbacila poredak ideološkog jednoumlja”, govorim, uživo, u telefonskim uključenjima,
vodećim svjetskim televizijskim i radio-stanicama, mnogim novinama.
“Demokratski dogovor o novoj demokratskoj Jugoslaviji, ubrzano pridruženoj
NATO alijansi i Evropskoj zajednici, prvorazredna je obaveza Republike
Srbije.” Do zore, govorim u objektive stranih TV kamera, dajem intervjue i
stranim i domaćim novinarima, sat čitav odgovaram na pitanja Srpske riječi, iz
Sarajeva stiže i Goran Milić sa ekipom TV Yutela… – navodi Drašković u velikom
autorskom tekstu za Nedeljnik.
Branko Pantelić
Vuk je potom odbacio pokušaj Miloševića da,
uz pomoć generala Veljka Kadijevića sačuva vlast, i opozicija je preuzela Vladu
i Radio televiziju Srbije.
– U
studiju sam oslobođene Bastilje, slušam vijesti. Vršilac dužnosti generalnog
direktora i glavnog i odgovornog urednika je Dragan Kojadinović, a Studio B
preuzima Milorad Roganović. Kojadinović je, govori spiker, već imenovao novi
urednički kolegijum, u kome su i Đoko Vještica, Dževad Sabljaković, Mirko
Klarin, Fahri Musliju… Za predsjednika parlamenta izabran je predsjednik DS,
prof. dr Dragoljub Mićunović, a po jedno potpredsjedničko mjesto dobili su
kandidati SPO, SPS, DZVM i SDA. Funkcija generalnog sekretara parlamenta
pripala je SPO, uz obavezu da je ustupi predstavniku kosovskih Albanaca, kad se
i ako se sa Ibrahimom Rugovom postigne sporazum o uključivanju Albanaca u
organe vlasti Republike Srbije. Za premijera je izabran dr Ljubomir Madžar,
jedan od najvećih zagovornika reformskog kursa saveznog premijera Ante
Markovića – piše Drašković.
Onda je novom predsjedniku Srbije zapao
zadatak da sačuva Jugoslaviju, kao konfederaciju, i prenosi zamišljene
razgovore sa Tuđmanom, Mesićem i Dimitrijem Rupelom.
– Na izbornoj pobjedi i mirnom raspletu
drame u Beogradu čestitaju Mihail Gorbačov, Džordž Buš, Fransoa Miteran, Helmut
Kol, Margaret Tačer, Perez de Kueljar, Konstantin Micotakis… Razgovori sa Antom
Markovićem su svakodnevni, uvijek u njegovom kabinetu, i, najčešće, u četiri
oka. Slažemo se, takoreći, u svemu, ali nikakvih saopćenja za javnost ili
konferencija za novinare nema. Već krajem decembra, Slovenci će se na
referendumu izjašnjavati da li su za izlazak iz Jugoslavije. Ante misli da su
plebiscit zakazali zbog bjekstva od Miloševića, a ne od Jugoslavije, i da moram
hitno ići u Ljubljanu. Najprije u Ljubljanu. Ako ih uvjerim da Srbija prihvata
i konfederaciju republika – država, možda će taj referendum i otkazati. Bosna,
Makedonija i Crna Gora nisu problem. Ključ je u rukama Slovenaca, a ne Franje
Tuđmana…
U “imaginarnim memoarima” Vuk
Drašković dotiče i pitanje kosovskih Albanaca.
– Izložen i dodatnom pritisku iz Brisela i
Berlina, Tuđman je pristao. Popustili su i Albanci. Njihov lider Ibrahim Rugova
postao je član Predsjedništva SRJ, Azem Vlasi je izabran za jednog od trojice
potpredsjednika Vlade Srbije, advokat Fehmi Agani za predsjednika Saveznog
ustavnog suda. Na uporno insistiranje Ibrahima Rugove, penzionirana je savezna
himna “Hej Sloveni” (“Albanci nisu Sloveni, pristajemo da živimo u
Jugoslaviji i Srbiji, ali ne prihvatamo da budemo Sloveni”, govorio je) i zamijenjena
je himnom “Zemljo moja” autora i kompozitora Kemala Montena. Republike
suvereno odlučuju o svojim himnama i zastavama, a u saveznom grbu biće,
minijaturni, grbovi članica konfederalne federacije. AP Vojvodini vraćen je
status koji je imala prije vladavine Slobodana Miloševića, a pokrajine Kosovo i
Srpska Krajina dobile su status kakav ima Južni Tirol u Italiji. Prvog novembra
1993. na samitu u Mastrihtu, Evropska zajednica preimenuje se u Evropsku uniju,
a Jugoslavija postaje njen punopravni član.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)