Saradnja između azijskog džina i bliskoistočnih zemalja nije ni nova, međutim, ono što ovaj razvoj događaja razlikuje od ostalih je što i Kina i Iran imaju globalne i regionalne ambicije, obe su u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama i u sporazumu postoji sigurnosna komponenta, piše Foreign Policy.
Upravo ovaj vojni aspekt brine SAD, baš kao i prošlogodišnje zajedničke pomorske vježbe Irana, Kine i Rusije u Indijskom okeanu i Omanskom zaljevu.
Rastući utjecaj Kine u Istočnoj Aziji i Africi suprotstavlja se američkim interesima a Bliski istok je novi front na kojem Peking može izazvati američku hegemoniju – ovaj put preko Irana.
Sporazum ide dalje od ekonomske sfere i međunarodnih odnosa i operira na unutrašnjem, regionalnom i globalnom nivou. Na unutrašnjem planu, može biti ekonomska žila kucavica za Iran, spasavajući ga od posljedica sankcija i obezbjeđujući prodaju njegove nafte i gasa Kini. Iran može iskoristiti svoje strateške veze sa Kinom kao prednost u budućim pregovorima sa Zapadom i proširiti utjecaj Kine u Perzijskom zaljevu.
FP navodi da bi iransko-kinesko strateško partnerstvo moglo ugroziti pobjedu republikanaca na predsjedničkim izborima u SAD – do kojih je ostalo svega tri mjeseca – jer njihova saradnja dokazuje da je strategija maksimalnog pritiska administracije predsjednika Donalda Trumpa bila neuspješna. Ne samo što nije utjecala na Iran, odgurala ga je pravo u naručje Pekinga.
Dugoročno gledano, Teheran usvaja takozvanu politiku “gledanja na Istok”, kako bi ojačao svoj utjecaj u regionu a potkopao američki.
Za Kinu, ovaj pakt može značiti energetsku sigurnost. Perzijski zaljev snabdijeva energijom više od pola Kine. I sloboda plovidbe u Zaljevu je od velike važnosti za Kinu. Saudijska Arabija, američki saveznik, trenutno je glavni dobavljač sirove nafte za Kinu – njen uvoz iz kraljevstva u maju postavio je novi rekord sa 2,16 miliona barela dnevno.
I drugi arapski dobavljači nafte u regionu Perzijskog zaljeva bliski su saveznici SAD-a, pa se Kina plaši – kako trgovinski rat između dvije najveće svjetske sile eskalira – da će Washington pritisnuti te zemlje i “zatvoriti slavinu”.
Kinesko-iranska saradnja neminovno će preoblikovati političku scenu u regionu u korist dvije zemlje, potkopavajući dodatno američki utjecaj, jer ovaj sporazum omogućava Kini da igra veću ulogu u jednom od najvažnijih regiona u svijetu.
Za razliku od SAD-a, koje su se povukle iz nuklearnog sporazuma sa Iranom 2018, Kina je usvojila apolitični, razvojni pristup regionu, koristeći iransku moć u regionu da proširi ekonomske odnose sa obližnjim zemaljama i uspostavi sigurnost u području preko takozvanog razvojnog mira, umjesto zapadnjačkog demokratskog. A to je upravo pristup koji autoritarne države Bliskog istoga pozdravljaju.
Novo strateško partnerstvo utjecat će i na susjedne regionu, uključujući Južnu Aziju, ukazuje FP, podsjećajući da su Indija i Iran 2016. potpisali sporazum o investiciji u iransku luku Čabahar i izgradnju željeznice od tog grada do Zahedana na istoku, te povezivanju Indije sa Afganistanom i Centralnom Azijom. Iran sada optužuje Indiju da odlaže svoje investicije pod američkim pritiskom i nastavio je sam da radi na projektu.
Iranski zvaničnici su odbili povezivati odbacivanje Indije iz projekta sa novim sporazumom sa Kinom, međutim djeluje da su bliske veze New Delhija i Washingtona dovele do te odluke.
Mijenjajući Indiju sa Kinom u tom strateškom projektu promijenit će se i ravnoteža moći u Južnoj Aziji, na štetu druge najmnogoljudnije zemlje u svijtu. Sada Kina ima šansu povezati luku Čabahar sa pakistanskim Gvadarom, ključnom tačkom Inicijative Pojas i put.
Strateško partnerstvo utjecat će i na rivalstvo između SAD-a i Kine. Iako Kina ostaje najveći trgovinski partner SAD-a, njihova konkurencija se zaoštrila na raznim poljima do tačke da mnogi posmatrači ukazuju da svijet ulazi u novi hladni rat. Kinesko-iransko partnerstvo moglo bi i da preoblikuje sigurnosni aspekt regiona promoviranjem stabilnost putem kineskog pristupa razvojnog mira, zaključuje FP.
(TBT, Blic)