Piše: Asher Kaufman, thebosniatimes.ba
Od oktobra 2019. Liban je u velikoj ekonomskoj i političkoj krizi. Libanska ekonomija je u slobodnom padu praćenom hiperinflacijom, rastom nezaposlenosti i nestašicama. Mnogi građani su na ivici gladi. Kombinacija krize i epidemije korone, koja je samo pogoršala ekonomski slom, gurnula je Liban na ivicu ponora. A onda se dogodila eksplozija. Ovakav događaj bi uzdrmao stabilnost svake države, ali za Liban će ovaj izazov biti mnogo veći.
Sa državnim aparatom koji godinama ne funkcionira, sa korumpiranim političarima i višemjesečnim uličnim protestima libansko društvo je izgubilo povjerenje u sposobnost institucija da zemlju izvedu iz krize, pobrinu se za povrijeđene, istraže uzroke eksplozije, pronađu odgovorne i učine sve da se ovakva katastrofa ne ponovi. Libanci su inače navikli na život u sjenci nasilja izazvanog unutrašnjim sukobima i od strane susjeda, uključujući i Izrael. To je svijet ponosan na svoju izdržljivost, za koju dobija pohvale i od međunarodne zajednice koja ovu zemlju doživljava kao ekonomsko čudo koje se obnavlja uprkos izazovima i teškoćama.
Ta otpornost, prava ili imaginarna, sada je na posebnom ispitu. Da li će ova kriza slomiti Liban kao u građanskom ratu koji je potrajao od 1975. do 1990. ili će dovesti do korenitih promjena i rješavanja problema u ovoj državi? Iz toga slijedi nekoliko pitanja koja su za sada još uvijek bez dobrog odgovora.
Val protesta koji je zahvatio Liban od oktobra 2019. doveo je do pada vlade Saad Al Haririja i uspostavljanja nove vlade na čelu sa Hasanom Al Diabom, ali ona nije donijela tražene promjene. Pitanje je da li će strašna nesreća u luci Bejruta pokrenuti nove političke snage? Ako se pokaže da je eksplozija radikalna posljedica nemara od strane državnih službenika, da li će to dovesti do korjenite promjene u državi i oslabiti snagu vladajuće elite?
Paradoksalno, Hezbolah je postao okosnica odbrane starog sistema, koji protestanti pokušavaju ukloniti od oktobra prošle godine. On nije povezan sa eksplozijom u lučkom magacinu punom amoniijum nitrata, ali činjenica je da su pod njegovom vlašću mnogi drugi magacini napunjeni oružjem. Hezbolah se neće odreći tog oružja niti prestati da se miješa u rat u Siriji ili odustati od svoje borbe protiv Izraela.
Možda Hezbolah ima potrebnu snagu i kapacitet da pomogne u obnovi Bejruta, kao što je već činio poslij Drugog libanskog rata 2006. kada je predvodio obnovu mnogih gradskih četvrti uništenih od strane Izraela. Naredni dani i mjeseci su kritični za ovu organizaciju, koja pruža usluge u kojima je država zakazala (vojna sigurnost, socijalna pomoć, građevinarstvo) – u simbiozi sa državom, ali bez odgovornosti za nju.
Da li će ova strašna nesreća dovesti do preokreta u višemjesečnim pregovorima libanske vlade sa MMF-om o paketu pomoći libanskoj ekonomiji? Jedan od problema je to što su predstavnici vlade i banaka u ovim pregovorima upravo ljudi odgovorni za izbijanje krize. Sjedinjene Države su uslovile međunarodnu pomoć isključivanjem Hezbolaha iz ovog aranžmana, ali to je u trenutnoj raspodjeli moći u Libanu skoro nemoguće. Poslije eksplozije 4. augusta Liban je preplavljen obećanjima pomoći od strane međunarodne zajednice. Ta pomoć bi mogla spasiti i vladajuću elitu koja bi bila u poziciji da je preuzme i upravlja njenom raspodjelom.
I za kraj, prijedlog izraelske vlade da ponudi pomoć Libanu u prevazilaženju krize je kuriozitet u diplomatskim odnosima, jer Liban naravno neće pristati na ovu pomoć, prije svega zbog loše zajedničke historije u zemlji cedrova. Ali možda će ovaj potez Izraela pokrenuti regionalnu imaginaciju u pravcu nove stvarnosti u kojoj Izrael ima normalne odnose sa svojim susjedima. I u kojoj bi ova pomoć bila moguća i prihvaćena sa zahvalnošću. U međuvremenu, saosjećamo sa stanovništvom Libana. Saosjećamo i sa ogromnim brojem izbjeglica u ovoj zemlji, koja je najsličnija Izraelu od svih drugih na Bliskom istoku.
(TBT, Mekomit)