ESEJ
Onima koji su spremni
za ovu vrstu putovanja, ljudima jakog duha, Allah je darovao trajno visoku
svijest, odvažnu čeličnu volju, odlučnu riječ, pa oni iziđu kao pobjednici u
mučnim trenucima teškog izbora; daruje im i velikodušnost i plemenitost koje
kao da nemaju granice kad čovjek bude gurnut u svijet ubijanja i prolijevanja
krvi…
Piše: Dr.
Imaduddin Halil, thebosniatimes.ba
Poglavlje prvo
Tri etape na putu preobražaja
1. Vlastito lomljenje
“Ja imam jako čeznutljivu dušu koja se nikada ne
zadovoljava postignutim već stalno čezne za onim višim, još nedostignutim, i
sve tako dok danas nije dostigla stupanj poslije kojega nema drugoga; zaista,
ona danas čezne za Džennetom.”
Omer ibn Abdulaziz
Mnogi su u putovanju kroz život imali jedan svoj pravi dan,
osjetili čas buđenja prave svoje svijesti i trenutak kada su se svi zastori
digli sa suštine stvari pa se one pokazale u svoj svojoj punoći i otkrile sve
svoje dubine, i mnogi su na putu ka cilju života, penjući se i posrćući, morali
prvo proći prekretnicu puta presudnu za njihovo daljnje putovanje i ostatak
života. U dostizanju postavljenog cilja najviše im je pomogao upravo taj dan,
jedinstven i neponovljiv, jer im je otkrio pravu vrijednost i istinsku veličinu
življenja njihova. I svaki od njih osjetio je, dok je sa mukom osvajao vrh od
koga je započinjao preokret, svu ništavnost svog ranijeg življenja, potpunu
jalovost dana koji su prošli, kao i beznačajnost miliona trenutaka protračenih
uzalud, prije nego je prošao granice svoga bića, zatvorene potpuno prema
izvanjskom svijetu, a koje se nikada ne mogu osvojiti samo pukim čovjekovim
bivanjem i življenjem života bez odgovornosti.
Putovanja su, stoga, različita: jedni započinju put iz
vanjskog u svijet svog unutarnjeg bića, u sebe, da bi se tamo našli, da bi
otkrili vlastiti svijet. Oni se zaustavljaju kada nađu sreću i postignu ono što
su željeli. Drugima se, pak, i sada istovremeno događaju veličina i drama
života, putuju iz unutarnjosti svog bića, ali samo u dublju unutarnjost svoju,
čineći na putu ogromne i teške zaokrete i savlađujući svakovrsne prepreke. Ovo
putovanje nije što i obično čovjekovo putovanje na zemlji; radi se o putovanju
duha po unutarnjosti čovjekova bića, po daljinama i prostorima svijeta njegove
svijesti, savjesti i osjećanja; radi se o putovanju kroz sfere duhovnog
postojanja. I velik je svaki čovjek koji osvoji vrh sa koga započinje preokret
u životu dok mu pogled stremi još neosvojenim vrhovima za koje vjeruje da su
osvojivi, jer zna da može i više od postignutog postići, i koji se istovremeno
odriče svih draži koje se, dok on ide putem, tu i tamo pojavljuju u namjeri da
ga ometu u započetom putovanju, i koji odbacuje, pokazujući u tome pravu
hrabrost, sve pozive da se vrati u podnožje brda na koje se ispeo, tamo gdje
čovjek ostaje da traje na površini događanja svijeta i života, gdje se samo
ponavlja i gdje je daleko od svake odgovornosti.
Onima koji su spremni za ovu vrstu putovanja, ljudima jakog
duha, Allah je darovao trajno visoku svijest, odvažnu čeličnu volju, odlučnu
riječ, pa oni iziđu kao pobjednici u mučnim trenucima teškog izbora; daruje im
i velikodušnost i plemenitost koje kao da nemaju granice kad čovjek bude gurnut
u svijet ubijanja i prolijevanja krvi…Na ovom putovanju – koje se, istina,
pruža samo sretnim pojedincima – čovjek počinje gledati u svoju budućnost kroz
budućnost svog naroda. U zanosu silne ljubavi otisne se prema budućnosti poput
obilne darežljive kiše koja, kada se svom snagom sruči na sagorjeli pustinjski
predio pa oživi zamrlo, pomogne mu da ozeleni, da rastinje iz zemlje iznikne, a
i pokoje drvo da se pojavi sa korijenom duboko u zemlji i krošnjom visoko u
nebu…Sa ovakvim putovanjem – koje je započeto pod Allahovim uvijek budnim
okom i koje je vođeno Allahovom pažnjom – započinje i prava historija naroda i
historija generacija, uspostavljaju se države, utemeljuju i rastu kulture,
iščezavaju bolovi i zacjeljuju rane na dušama naroda, prestaju sve patnje i
smanjuje se broj unesrećenih i napaćenih. Jer, početkom putovanja označen je i
početak opće pravde za sve, prosipanja ljubavi na sve živo, povezivanja
ljudskih srca, početak usuglašavanja mišljenja i podudarnosti osjećanja, pa
nestaju ranija neprijateljstva i ubistva, mržnja se iseljava iz ljudskih srca,
tako da svi počnu dizati svoje poglede istom cilju, i, zbijeni jedan uz drugog
u čvrste redove, započinju svoj hod, a predvodi ih njihov odabrani vođa…A
jedan takav vođa bio je kadar da samo u vremenu od dvije godine i pet mjeseci,
poslije načinjenog zaokreta u svome životu, sačini novu historiju muslimana i
kao neosvojiva planina stane na put jednom historijskom toku koji se počeo
događati na način sa kojim nije bio zadovoljan ni Allah, a ni Allahov Poslanik;
bio je kadar da sebe savlada, istina u grčevitoj borbi sa sobom, i započne novi
put, otpočne hod putem započetim još u vrijeme velikog Allahova Poslanika i
njegovih Pravednih vladara (Hulefa-i rašidin).
Pretpostavljam, prepoznajete ovoga velikog putnika: Omera,
sina Abdulazizova. Možda ćete se upitati: zašto baš Omer? Zar i prije Omera
vjera islam nije u mnogima uspjela rasplamsati onu silnu ljubav za osvajanje
vrhova za dobivanje smisla života, koje su, zaista, glad, bol i tuga doveli do
željenog cilja, nakon što su uspješno prošli stupnjeve islama, imana i istinske
svijesti o Bogu da bi se, zatim, zaustavili na putu dobra i općeg dobročinstva,
kada čovjek preuzima na sebe najveću odgovornost koju su odbili da prihvate i
nebesa i Zemlja, na putu na kojem će se dogoditi i susret čovjeka sa Allahom,
susret kojem su najviše doprinijeli upravo spomenuta glad, bol i tuga, jer su
čovjeka potpuno pripremili za ovaj njegov najveći susret uopće, susret običnog
zemaljskog smrtnika sa Stvoriteljem svega što postoji.
A da je bilo mnogo putovanja svjedoči i historija vjere
islama, i to putovanja svih vrsta: iz vanjskog čovjekova svijeta u vanjski
svijet opet, kao i onih putovanja iz čovjekovoga unutarnjega svijeta u vanjski
svijet, ali i onih putovanja – a ona su najrjeđa – kada čovjek započinje put iz
svoga unutarnjega u svoj unutarnji svijet. Činjenica je ovo nepobitna. I bila
su to sve jedinstvena i neponovljiva putovanja u svijetu islamskog pokreta,
svijetu događanja svijeta islama, u sferama duha, po prostorima svijesti i
osjećanja. Nekad ćemo se, sigurno, moći zaustaviti nad njihovim istinama, sići
i prošetati njihovim prostorima.
Ali putnik o kome će se ovdje govoriti, Omer ibn Abdulaziz,
ostat će, ipak, zadugo nerazjašnjen primjer. Riječ je o putu čovjeka koji je
sve do tog presudnog trenutka poznavao sve sama uživanja i radosti života; on
je iz gordosti puštao da mu se krajevi ogrtača vuku po zemlji dok je išao; iza
njega bi se miris dugo širio sokacima kojima je prolazio; njegov način hoda bio
je daleko poznat – nosio je i njegovo ime, u tome su ga bez uspjeha pokušavale
oponašati najotmjenije žene njegova vremena.
Rođen je u vladarskoj kući. Imao je najsretnije i
najbezbrižnije djetinjstvo od svih prinčeva kao i istančan osjećaj za sve što
lijepo; poznavao je i priznavao samo ono što je bilo elegantno. Dotjerivao se i
oblačio ukusno. Na samo jedno odijelo trošio je tadašnjih hiljadu dinara
(zlatnika), da bi ga nakon prvog oblačenja odbacivao jer mu se više nije dopadalo.
Jedanput je zakasnio na klanjanje u mesdžid jer mu kosu nisu bili na vrijeme
uredili. Njegov miris bio je najskupocjeniji amber. Zato se govorilo za njega
da se najukusnije oblači, da upotrebljava najljepše mirise i da je
najelegantnijeg hoda. Njegovi godišnji prihodi dostizali su čak četrdeset
hiljada zlatnika, a koliko je bio ponosan na svoj imetak vidi se iz riječi koje
je često ponavljao: “Kada bi mi gosti bili svi stanovnici moga mjesta, sve
bih ih mogao ugostiti.” Stoga, smatralo se s pravom da je bio najimućniji
omajadski potomak uopće, da je čovjek najraskošnijeg života i življenja. Rođen
u izobilju – u izobilju je i odrastao. Bijaše najodabraniji između svih
savremenika svojih, najugledniji među njima i svima uzor koji je trebalo
oponašati. Često bi govorio:
– Bojim se da mi ono što mi je Allah dao ne bude dovoljno ni
za moje oblačenje, jer nikada nisam obukao jedno odijelo pa me svijet u njemu
vidio a da ga odmah zatim nisam odbacio, kao iznohano.
Pred njim su, dok je još bio sasvim mali, svi vladari širom
otvarali vrata životu i izobilju. Pa, ipak, Omeru ibn Abdulazizu bio je
dovoljan samo jedan trenutak u životu pa da na putu, kojim je bezbrižno do tada
išao, posutim samim ružama, i gdje su ga na svakom koraku čekale najljepše
djevojke njegova vremena, i on napravi jedan nagli zaokret u suprotnom pravcu,
da krene prema vrhu koji se može osvojiti samo u muci, i da zatim preuzme tešku
odgovornost, i to sa toliko hrabrosti i odvažnosti da je ostao gotovo
jedinstven u povijesti.
Pogledajmo sada zajedno šta se dogodilo sa Omerom u trenutku
kad je napravio odlučujući zaokret i stupio na novu stazu života, onog pravog i
čovjeka dostojnoga života.
Već nakon nastupnog govora prilikom preuzimanja Hilafeta
(upravljanja Islamskom državom) Omer žuri da čim prije napusti mesdžid kako bi
se posvetio poslovima koji su čekali. Ali na putu iz mesdžida, pred ulazom u
dvor, susreće halifsku (vladarsku) svitu – pratnju, gdje mu je, ustvari, bio
priređen veličanstveni doček kao nijednom njegovom prethodniku: ukrašene
kočije, najbolji konji i najodabraniji konjanici, ushićujući suncobrani, svuda
samo šarenilo i buka, sve u znaku najvećeg slavlja i veselja. Ali novi halifa,
Omer, sve to ne vidi; okreće glavu od svega i samo upita:
– Gdje mi je moja mazga? Hoću da mi je dovedete!
Prilaze mu tada ljudi koji su odranije bili zaduženi za
halifinu pratnju i čuvanje kočije i koji su se brinuli za njegu konja, i pitaju
ga šta treba da ubuduće rade, kako bi sve bilo u najboljem redu, a Omer odlučno
odgovara:
– Što se tiče konja, otpremite ih odmah u Šam i tamo
prodajte, a novac predajte u Bejtul-mal (državnu kasu)! Meni je sasvim dovoljna
i ova moja siva mazga!1
Put od mesdžida do dvora bio je prostrt najskupocjenijom
prostirkom – ćilimima koji nikada do tada nisu bili upotrijebljeni. Običaj je
bio u omajadskih halifa da novom halifi prostru najskupocjenije ćilime kako bi
prve koračaje po njima načinio. Ugledavši to, Omer nogama otklanja ćilime i
trudi se da hoda po hasuri, a onda se obraća svome pratiocu Muzahimu riječima:
– Odnesi ovo u Bejtul-mal!
Dolaze mu članovi porodice njegova prethodnika Sulejmana ibn
Abdulmelika i, pokazujući na zaostavštinu bivšeg halife Sulejmana, govore:
– Ovo je tvoje, a ovo naše.
– Šta je ovo, a šta je to? – pita ih Omer.
– Ovo je ono što je ostalo iza Sulejmana i što on nije
oblačio i koristio, i ono, po običaju, pripada tebi, a ovo je ono što je on
oblačio i koristio i ovo, po običaju, pripada nama – odgovaraju oni.
Omer ih sasluša, a onda reče:
– Nije ovo ni moje, ni Sulejmanovo, ni vaše, već svih
muslimana – i, okrenuvši se Muzahimu, reče:
– Odnesi ovo u Bejtul-mal!3
Omerov život bio se potpuno izmijenio još u trenutku kada je
preuzimao Hilafet. I od tada – kao da ga nije ništa više vezalo sa prošlim
životom, sa uspomenama, precima, porodicom. Samo je još u svom djedu Omeru ibn
el-Hattabu (Omer ibn el-Hattab mu je djed po majci – prim. prev.) gledao uzor.
Sve dvorkinje povratio je porodicama u njihove krajeve, suprotstavio se svakom
nasilju, dokinuo zabave na dvoru koje su se održavale kao u vrijeme imperatora
i bile poprimile običaje perzijskih i bizantijskih vladara, i tako halifinom
dvoru vratio islamsku jednostavnost iz prvog doba islama. Zabranio je da se
pred njim ustaje na noge, otpočinjao je prvi sa selamom i dozvolio muslimanima
da mu ulaze bez posebnog odobrenja.
A sada, pogledajmo šta se dogodilo u Omerovoj kući, jer će
nam to pomoći da još bolje upoznamo novog Omera. Ako bismo tražili nit koja je
povezivala njegov sadašnji život sa prošlim, uzalud bismo to činili, jer Omer
je već bio prevalio ogromne daljine u svome svijetu dok se još penjao na
naznačeni vrh, i iza sebe je sve dalje ostavljao svu svoju prošlost koja se,
uglavnom, sastojala od uživanja i izobilja. A na vrhu brda – više to nije bio
Omer kojeg smo do tada poznavali. Njegovo biće se preoblikovalo pod Allahovim
nazorom i pažnjom. Prekinute su jednom zauvijek sve niti koje bi mogle
povezivati ova njegova dva života.
I, zaista, dogodilo se pravo čudo: mladić koji je sve
donedavno odbijao nositi odijelo koje je koštalo čak hiljadu zlatnika, jer
navodno nije odgovaralo njegovom odveć nježnom tijelu, pogledajte što sada
čini!
Petak je i približava se vrijeme klanjanja džume. Mesdžid je
već napunjen, jer danas se očekuje važan Halifin govor. No, skupine vjernika i
dalje pristižu. I budući da ne nalaze mjesta u mesdžidu, zaustavljaju se po
okolnim sokacima i pripremaju se za klanjanje. Samo halife Omera još nema.
Hiljade pogleda uprti su u stranu odakle se očekuje Halifina pratnja. Prisutni
kao da počinju gubiti strpljenje. To je i razumljivo, jer Halifin govor očekuju
kao žedni kapi kiše s neba. I, evo, Omer dolazi, ali sam. Ni traga od pratnje,
te čuvene svite koja je dotada uvijek pratila svakog halifu na njegovu
putovanju. Ali, Omerov ogrtač je još mokar. Halifa se duboko ispričava
prisutnim muslimanima zbog svog zakašnjenja: morao je to učiniti jer samo jedan
ogrtač koji je imao bio je oprao pripremajući se za klanjanje džume.
Omerove kćeri, protivno svojoj želji, sjedaju za sofru. Jer
ne jede im se stalno isto jelo: leća i crveni luk. Ali, Omer nema ništa drugo
da im ponudi. Njemu je teško što od njih traži ono što one teško podnose. Ali
Omer se i prema njima promijenio od trenutka kada se prihvatio vodstva naroda.
Od žestine bola on je plakao, ali je ostao čvrst u svojoj odluci da iz temelja
mijenja svoj način življenja. Kroz plač je govorio:
– Kćeri moje, što bi vam vrijedilo da večerate najodabranija
jela ako će vaš otac gorjeti u džehennemskoj vatri?!
Ostanimo još sa Omerom jer nam on pruža mnogo i kao vladar i
kao čovjek, a ponajviše kao osvjedočeni musliman. Pokušajmo pronaći put do
unutarnjosti njegova bića, do skrivenih želja jednog od najvećih vladara na
zemlji. Zbilja, njegov unutarnji svijet odražavao se u njegovu svakidašnjem
životu kao halife, i po njemu Omer kao da nije bio vladar kao ostali vladari,
jer se njegov život umnogome razlikovao od njihova života.
Vrijeme je hodočašća u blagoslovljena islamska mjesta.
Muslimani se na sve strane pripremaju za ovaj veliki događaj, za hajirli put u
Mekku gdje će posjetiti Božiji Hram – Kabu. Putovat će iz svih krajeva, na
razne načine, samo da tamo dođu na vrijeme. I Omer bi želio zaputiti se na
hadž. I već sada on često zamišlja sebe kako stoji na Arefatu sa stotinama
hiljada sinova svoga naroda koji, svi zajedno, u bijelim ogrtačima, ihramima,
gologlavi i bosi, uče dovu izričući zahvalnost svoju Allahu – Bogu Jednom
Jedinom na svim dobrima kojima ih je darivao. Tako, potpuno dovi predani, oni
pokušavaju sebi što vjernije predstaviti Dan kada će još jednom, zajedno sa
čitavim čovječanstvom, stati pred Allaha, Koji će im suditi prema njihovoj
zasluzi. Pomisao na taj dan ne napušta Omera od trenutka kada je postao halifa;
njemu je stalno pred očima Dan polaganja računa za život proveden na ovome
svijetu…Omer zamišlja, dalje, kako obilazi oko Kabe čineći tavaf, nastojeći
da u tome slijedi blagoslovljene stope Allahova Poslanika. A sada je već u
Mesdžidu Allahova miljenika u Medini i tu, pokraj mezara djeda svoga Omera ibn
el-Hattaba, suze obilne lije…Ali, Omer ne može zadugo ni u mislima svojim da
se naslađuje, jer svijet realnosti mu to ne dopušta. A ta realnost je gruba i
prema halifi Omeru. Jer, kamo Omeru imetak koji je potreban za jedno takvo
putovanje, kamo mu novac za hadž?! Sada se Omer obraća svome vjernom pratiocu (Muzahimu)
očekujući da mu on u pomoć pritekne:
– Želja moja da ove godine obavim hadž velika je, pa možeš
li mi ti pomoći u tome? – upita ga Omer.
– Imam samo nekoliko desetina dinara – odgovori mu on.
– Pa šta onda da činim? – priupita Omer.
I dok čeka odgovor, prolaze dugi trenuci koji su za Omera
kao čitava vječnost. Tu mučnu situaciju prekida glas Muzahimov:
– O, Vladaru
vjernika! Spremaj se na put jer pristiglo je sedamnaest hiljada dinara prihoda
sa jednog od imanja Benu Umejja (Omajada)!
Ali, Omer ne čeka s odgovorom na ovu vijest. I odjednom, kao
da mu želja negdje ode zauvijek, povuče se u najdublje dubine svoje intime:
– Podaj sav taj prihod u Bejtul-mal! Ako je došao s halalom,
onda ćemo uzeti ono što nam pripada, a ako je došao iz harama, pa dosta nam je
grijeha i za ono što smo do sada uzeli!
I, zaista, kako je moguće da Omer obavi hadž…, kako
skupiti imetak potreban za to kad njegovo dnevno primanje (plaća) iznosi svega
dva dirhema?!5
Jednog dana, opet, ugleda u svoje žene Fatime, kćeri Abdulmelikove,
prelijepu skupocjenu ogrlicu od najboljih bisera. Nikada dotada Omer nije takvu
vidio. Ona je dar Fatimina oca i zato je njoj posebno draga. Ali Omerova visoka
svijest i predanost Allahu veća je i jača od svega. Opće dobro muslimana je kod
njega uvijek najpreče. Omer strahuje i od najmanjeg nasilja i nepravde. Stoga
je on spreman i svoju vjernu i dragu suprugu staviti pred golemo iskušenje,
pred izbor: ili on ili ogrlica?
– Između ovoga dvoga odaberi jedno: ili ogrlicu predaj u
Bejtul-mal ili meni dopusti da se od tebe rastavim, jer mrzim da ja i ogrlica
budemo u istoj kući – reče Omer odlučno.
– Ne, ja odabiram tebe iznad svega, pa makar bilo u pitanju
bilo šta i ne znam koliko – reče ona, ne dvoumeći ni trenutka.
Ovakav odgovor mogao se samo i očekivati od Omerove supruge.
I ogrlica je odmah stavljena u Bejtul-mal. A kada je Omer
preselio na Ahiret i halifa postao Jezid ibn Abdulmelik, brat Fatimin, on se
obratio svojoj sestri riječima:
– Ako hoćeš, ja ću ti vratiti tvoju ogrlicu!
Fatima, koju je Omer poučio vlastitim primjerom kako se opći
interes uvijek stavlja iznad pojedinačnoga interesa, ova vjerna supruga,
odlučno odbi ovu bratovu ponudu riječima:
– Ne, tako mi Allaha! Zar da sada povratim ono što sam
mrzila dok on bijaše živ?!6
Jedanput je Omer od kćeri primio biser s porukom: “Ako
hoćeš, pošalji mi isti ovakav, kako bih njime mogla okititi svoje uši!” A
on svojoj kćeri šalje dvije žeravice, poručujući: “Ako možeš trpjeti da
ove dvije žeravice staviš na svoje uši, poslat ću ti par bisera da se njima
okitiš?”7
Ostanimo još s Omerom u njegovoj kući i pogledajmo kako se u
njoj odvija njegov život, jer ćemo tako bolje sagledati sve znakove unutarnjeg
preobražaja, koji je bio logički rezultat Omerova čvrstog vjerovanja, njegove
svijesti o odgovornosti koje se prihvatio i predanosti Allahu koja je dokraja
prožimala čitavo njegovo biće.
Dok mu se sve
donedavno i najskupocjenije odijelo činilo grubim, odijelo od hiljadu dinara,
Omeru se sada košulja od svega nekoliko dirhema čini najljepšom.8 Prije su
mirisi i miomirisi natapali Omerovu odjeću, sokaci i putevi kojima je prolazio
mirisali su iza njega, a sada se Omer suzdržava i od toga da miris
pomiriše…Sve donedavno Omer je u hodu bio nenadmašan sa stajališta elegancije
i ništa ga od toga nije moglo smesti. Danas, pak, sjećajući se takvog hoda,
Omer s puno pokajanja samo priznaje: “Allaha mi, bio je taj hod rezultat
ludosti!”9 Mladić kome su za ručak ili večeru sve do jučer bila servirana
sve vrste jela, sada se usteže od toga da zagrije vodu u zajedničkoj kuhinji.
Najimućniji čovjek, koji je doskora živio okružen sa svih strana sve samom
blještavošću, žuri danas da ugasi svjetiljku koja svijetli sagorijevajući ulje
iz Bejtul-mala kada ga neki čovjek pita o onome što ne spada u opće poslove
svih muslimana.10
– Zaista, šta to bi s
tvojim željama i potrebama, Omere? Zar ti više nemaš želja, i to sada kada si
postao vladar svih muslimana?! Šta se dogodilo s tobom odjednom, o, ti, koji si
bio najugledniji među svijetom i koga su, još dok je dječak među Omajadima bio,
nastojali oponašati čak i oni iz najotmjenijih krugova?!
Zadržimo se još samo na ovom primjeru prije nego što
ostavimo Omera da provodi svoju čvrstu odluku za novi život u svome domu.
Omerov sin je preselio na Ahiret. Jedan od namjesnika šalje saučešće Omeru u
pisanoj formi. Samo što je primio poruku, Omer se okreće svom pisaru i
naređuje:
– Odmah mu odgovori!
I dok se pisar pripremao da napiše Omerovu naredbu oštreći
pero kako bi slova što ljepša i razgovjetnija bila, Halifu ni smrt milog i
dragog djeteta ni za trenutak ne odvraća od brige za opće dobro muslimana.
Bojeći se da bi takvo pisanje odgovora bilo rasipanje imetka, koji je
zajedničko vlasništvo svih u Islamskoj državi, on se obraća pisaru riječima:
– Piši što sitnije i zgusnutije: “U ime Allaha,
Milostivog, Samilosnog! Što se tiče ovog događaja, već smo se na njega
privikli, on se desio i mi smo ga kao takvog prihvatili. Selam!”11
Mogli bismo navoditi stotine primjera, svjedočanstava i
činjenica koje svjedoče o Omerovu velikom unutrnjem preobražaju. Mogli bismo
se, također, još zadržati na detaljima iz njegova malog doma iz koga je on
upravljao ogromnom Islamskom državom, detaljima koji svjedoče da je Omer
poslije preuzimanja Hilafeta u svoje ruke sasvim drugi Omer. Duboki unutarnji preobražaj
prvo se dogodio Omerovom voljom i sviješću u dubinama njegova bića, a zatim
počeo da se odražava prvo u njegovim osobnim odnosima s porodicom – suprugom i
djecom. I, zaista, bez ovog ovakvog preobražaja, bez odricanja, bez ovakvih
odnosa u porodici prije svega, nije moguće da se u svijetu dogodi istinski
prevrat čije bi posljedice bile dalekosežne…
Da, stotine primjera i svjedočanstava i stotine činjenica iz
novog Omerova života, zajedno i s puno saglasja, svjedoče o Omerovoj čvrstoj
odluci da iznova započne život hodom na Allahovu Putu, što će, s druge strane,
njegov primjer učiniti jedinstvenim u čitavoj povijesti… Zadržat ćemo se kod
nekih svjedočanstava.
Jednog dana Omer ulazi svojoj ženi Fatimi i pita je:
– Fatima, imaš li mi dati jedan dirhem da kupim grožđa?
Sa začuđenošću pomiješanom s tugom koja se vidjela s njezina
lica, Fatima mu odgovara:
– Zar Vladar vjernika nema ni dirhema kojim bi mogao kupiti
grožđa?!
A Omer i ovog puta, kako je to i običavao činiti poslije
preuzimanja Halifeta, na ovu veliku začuđenost svoje žene Fatime samo
potvrđuje:
– Jest, mnogo nam je lakše podnositi i ovo nego sutra u
Džehennemu trpjeti vatrene okove!12
Halifu posjećuje delegacija uglednih Omajada. Omer ih
zadržava na ručku kod sebe. Kuharu zapovijeda da ne žuri s ručkom makar ga i on
sam požurivao. Dan se već daleko bio odanio…Ručka još nema, a Benu Umejje
nisu naučili nimalo biti gladni. A i kako bi kad im je sav život bio samo u
izobilju.
Kuharu koji se odnekuda pojavio Omer reče:
– A zašto nam jelo ne donosiš?
Na ove Halifine riječi kuhar samo odmahnu glavom kao da ga
se ni najmanje nije ticalo to što je njegov vladar gladan kao i njegovi gosti.
Poslije dugog uzaludnog čekanja Omer predloži omajadskim odličnjacima da, dok
ručak ne bude gotov, probaju kašu od ječma s hurmama. Oni rado prihvatiše
Omerov prijedlog, jer glad je bila sve jača. Omer ih sam posluži i svi s pravim
uživanjem počeše jesti dotada, s njihove strane, nikad probano jelo. Zar da oni
umjesto obilne sofre dozvole sebi ječmenu kašu i hurme!? Ali, eto, i to se
dogodilo uglednim Omajadama. I samo što su završili s jelom, dolazi kuhar i
obavještava ih da je sofra spremna. Halifa poziva goste da pođu za sofru, ali
oni srdačno zahvaljuju – već su se zasitili, i najraskošnija sofra ih više ne
privlači. Omer uporno traži, ali oni su odlučni.
– Zar, zaista, nećete ručati kod halife? – pita Omer na
kraju.
– Vladaru vjernika, mi smo siti, vjeruj nam! Ne možemo više
ništa jesti.
Omajadi su bili iskreni, jer čas prije toga napunili su
svoje želuce. Stoga je Omerov nagovor da pođu za sofru ostao bez uspjeha. I
kada se uvjerio da oni govore istinu, Omer otkriva čitav svoj plan, dodavši na
kraju:
– Teško vama, sinovi Mervanovi! Zašto da čovjek samog sebe
trpa u Džehennem?! – I tada zaplaka, a s njim zaplakaše sinovi Mervanovi.13
Plač usljed pretjerivanja u životu, u svakojakim izobiljima
njegovim, u izboru najraznovrsnijih jela, dok hiljade gladnih u svijetu umiru!
A čovjek može i u običnom ručku naći slast. Čemu onda razmetanje s jelom i
pićem?!
Omer ibn Abdulaziz mogao je postupiti tako sa svojim gostima
jer je prethodno tako bio postupio sa sobom. Uzor mu je bio njegov djed Omer
ibn El-Hattab koji se hranio, kako bilježi tradicija, bajatim kruhom i uljem od
maslina, i to vladar koga svi, s pravom, smatraju jednim od najvećih vladara
koji se na zemlji pojavio i koji je u vrijeme gladnih godina često govorio:
– Kako me može brinuti stvar mojih podanika ako me se ne
tiče ono što se njih tiče?!
Zabilježeno je da je Omer ibn Abdulaziz volio iznad svega
kruhom prismakati med. Jedanput zatraži da donesu meda. Prvo mu rekoše da u
kući nije ostalo ništa meda, a onda mu donesoše prvoklasnog meda koji mu se
jako svidio. Omer upita ukućane gdje su ga našli. Omerova žena reče:
– Poslala sam momka pa je za dva dinara kupio jednu posudu.
– A kada mu je kazala da je u tu svrhu koristio mazgu na kojoj se raznosi
pošta, Omer reče:
– Zaklinjem te da mi doneseš sav taj med!
I kad mu ona donese posudu s medom, Omer zapovijedi da se i
med i posuda odmah prodaju, a novac stavi u Bejtul-mal. Zatim se okrenu Fatimi
i ukori je riječima:
– Zar tovarne životinje, koje su vlasništvo svih muslimana,
zamarati da bi se udovoljilo jednoj Omerovoj pohoti?! Kad bi muslimani imali
koristi da ono što sam pojeo povratim, učinio bih to.14
Drugi put mu donesoše dvije korpe svježih poznatih
jordanskih hurmi. Omer se raspita za pošiljaoca, i kad dobi odgovor da je to od
emira Jordana, on upita:
– A kako su stigle iz Jordana?
– Kao i ostale pošiljke – odgovoriše mu.
– Nije mi Allah dao veće pravo nego ostalim muslimanima u
korišćenju životinja određenim za prenošenje pošte. Hurme odmah prodajte, a
novac utrošite za nabavku hrane za njih!15
Omerova strina je već dugo vremena čekala da ode Halifi.
Imala je kod njega neka svoja potraživanja. I, evo, sad joj se ukazala prilika
kao nikad do tada. Kada je ušla kod njega našla ga je kako večera samo kruha sa
solju i uljem. Nije mogla da ne kaže:
– Vladaru vjernika, ja sam došla svojim poslom, ali kad sam
te našla u ovom stanju, odlučih da počnem od tebe.
– O čemu je riječ? – upita Omer.
– Vladaru vjernika, zar zaista nemaš bolju hranu?
– Nemam ništa drugo, strina, jer da imam, uzeo bih!16 – reče
Omer.
Na jednom od svojih putovanja u Damask, prolazio je pored
jednog manastira. Tu mu bude izneseno jelo (trišlje) u vrlo lijepim posudama.
Omer upita ko to šalje, i kad dobi odgovor da to starješina manastira hrani
svijet koji tuda prolazi, Omer upita da li to stalno čini u istim posudama.
– Ne – odgovoreno mu je.
Tada Omer pozva starješinu manastira i reče mu:
– Uzmi i nosi svoju hranu!17
Omer dovede kući gosta, i kad bi vakat večere, sam sobom
postavi malu sofru na kojoj je bila samo jedna posuda pokrivena peškirom.
Primijetivši začuđenost na licu svoga gosta, reče:
– Jedi! Kakva je ova naša večera prema onoj u Egiptu!
– Ali, Vladaru vjernika, u posudi nema ništa! – reče gost.
Kroz suze, grcajući, Omer jedva izusti:
– Ja sam govorio: “Kad bi svi stanovnici moga mjesta
bili moji gosti, ja bih stigao sve ih ugostiti?!”
– Gdje je ova naša večera od one u Medini?
A onda zaplaka tako da plač potpuno ovlada njime.18
Omer je jednog dana, prolazeći pokraj svoje supruge, nježno
je potapšao po ramenima i rekao:
– Uistinu, Fatima, naše uživanje u noćima u Dabiku (mjestu u
Siriji) bilo je veće nego danas.
– Bogami, nisi tada bio u većoj mogućnosti nego sada –
odgovori Fatima. Omer se okrenu od nje i uz uzdah nježnosti dodade:
– Fatima, ja se, uistinu, bojim Vatre…Zaista, Fatima, ja
se bojim kazne Dana velikoga!19
Prvo što je Omer uradio za svoje unutarnje oslobođenje jeste
da je prodao svu svoju imovinu: poljoprivredna dobra, stoku, namještaj, odjeću
i mnoge druge stvari za osobnu upotrebu. Iznos koji je dobio bio je dvadeset
tri hiljade dinara, i dao je da se troši na Allahovu Putu. Sam se zadovoljio
plaćom od dva dirhema iz Bejtul-mala dnevno ne gledajući na rast i pad
cijena.20
Po prodaji svoje imovine i predaji novca u Bejtul-mal, Omer
je javno izjavio:
– Potrebno je da počnem od sebe samog!
Da, takav je bio Omerov početak: otpočinjanje sa samim
sobom. A onda je prešao i na svoju porodicu. Sve ono što su članovi njegove
porodice bili nasilno uzeli vratio je pravim vlasnicima. Tek tada počeo je i od
ostalog svijeta tražiti ono što je učinio prvo sa sobom i svojom porodicom.21 I
kao potvrdu odluci da se odriče lične imovine, Omer je pocijepao registar svih
svojih posjeda.22
Kad mu je od njegova imetka iz Bahrejna bilo pristiglo
trideset hiljada dirhema, on se ustegao da uzme, naredivši potom svom pratiocu
Muzahimu da novac stavi u Bejtul-mal.23 Dalje, Omer piše jednom od svojih
sinova: “Čuo sam da si kupio prsten s dragim kamenom za hiljadu dirhema.
Prodaj ga odmah i za taj iznos nahrani hiljadu gladnih, a kupi sebi prsten od
metala!”24 Drugi Omerov sin traži od oca da mu pomogne da se oženi. Molio
ga je da novac za vjenčani dar uzme iz Bejtul-mala. Ovaj njegov sin bio je
oženjen. Kad pročita poruku, Omera obuze srdžba: “Boga mi, primio sam
tvoju knjigu u kojoj tražiš od mene novac iz Bejtul-mala kako bi doveo još
jednu ženu dok sinovi muhadžira nemaju ni jednu ženu koja im je potrebna kako
bi se sačuvali od grješenja! Zaista, ne znam da si ikada išta gore tražio od
mene!” Eto, tako je Omer pisao svome sinu. U pismu mu je još predložio da
proda svoje lične stvari i tako pribavi novac za ženidbu.25
A sad pogledajmo jedan potresan, ali veličanstven razgovor
oca i sina, razgovor s velikom porukom.
Odmah po smrti halife Sulejmana, sina Abdulmelikova, svijet
se iskupio da novom halifi – Omeru, izrazi svoju lojalnost. Omerov sin pocijepa
džep svoje haljine. Vidjevši ga šta uradi, Omer mu reče pred svima:
– Sine moj, zakrpi džep svoje košulje, jer nikada ti ona
nije bila potrebnija nego danas!26
Pa čak ni smrt sa svim svojim strašnim pratiocima nije bila
kadra Omera ni za čas odvratiti s puta kojim je krenuo od njegova istinskog
unutarnjeg preobražaja i oslobođenja od svijeta. U tim teškim trenucima ulazi
kod njega Mesleme ibn Abdulmelik i kaže:
– Vladaru vjernika, ti si, zaista, svojoj djeci ispraznio
usta od ovog imetka, pa oporuči da ja i meni slični iz tvog naroda njih izdržavamo!
Omer se okreće svojim drugovima okupljenim oko njegove
postelje tražeći od njih da ga usprave. I samo što ga oni uspraviše, otpoče
teško da govori. U tom govoru pokuša ocrtati lik vladara koji želi vladati u
ime Allaha i u svjetlu Kur'ana koji je od Allaha poslat ljudima da po njemu
žive i rade. I tada je rekao i ovo:
– Čuo sam što si rekao, Mesleme! Što se tiče tvojih riječi
da sam ispraznio usta svojoj djeci od ovog imetka, kunem se Allahom da im time
nisam učinio nepravdu, nisam uzeo njihovo pravo, a niti sam im dao tuđe pravo!
A što se tiče oporuke o kojoj si govorio, moja oporuka njima su Allahove
riječi: “Moj zaštitnik je Allah, Koji Knjigu objavljuje, i Allah se o
dobrima brine.” – Kur'an, 7:196.
U svom govoru prisutnima reče još:
– Omerovo dijete je ili dobro, pa će ga Allah uzeti u
zaštitu Svoju, ili nije dobro, a tada ja neću nipošto da budem prvi koji bi ga
pomogao u grješenju prema Allahu!
A potom zatraži da mu dovedu i djecu njegovu da ih vidi i
posljednje riječi im uputi. Kada se svi iskupiše oko njega, pogleda ih očima
punim suza i reče:
– Kunem se, ostavio sam ih bez igdje išta i drugima na
teret!
Pa zaplaka glasno i pozva ih još bliže sebi. Riječima im
pokuša predočiti ono što ih čeka:
– O, djeco moja, ostavio sam vam veliko dobro: nećete proći
ni pored jednog muslimana ili štićenika u Islamskoj državi a da neće priznati
vaše pravo! Djeco moja, ja sam kušan između dvoga: ili da vi budete imućni a ja
da gorim u Vatri, ili da vi budete bez imetka a ja da budem uveden u Džennet.27
Na kraju se okrenu i Meslemi, koji je već bio donio sto
hiljada dinara misleći da će ih Omer oporučiti svojoj djeci, i reče:
– Ima li nešto bolje od ovoga, Mesleme? Taj novac vrati tamo
odakle si ga uzeo!
Potresen do kraja ovom bjelodanom istinom i ovim ushićujućim
Omerovim oslobođenjem, Mesleme samo reče:
– Allah te nagradio od svih nas, Vladaru vjernika! Kunemo ti
se Allahom, da si naša gruba srca omekšao i kod dobrih si nam uspomenu
ostavio!28
I sigurno biste željeli znati koliko je Omer ostavio kao
halifa moćne Islamske države svojoj djeci, a njih je bilo osamnaestero:
dvanaest sinova i šest kćeri. Ostavio im je svega dvadeset i nekoliko dinara!
Da, dvadeset i nešto dinara koji su razdijeljeni na osamnaest dijelova.29
Jednom dođe jedna žena da se potuži Omeru na nepravdu koja
joj je bila nanesena. Omerovu ženu zateče kako češlja pamuk. I kada dobro
razgleda pa po njihovoj kući ne nađe ništa vrijedno od stvari, puna
iznenađenja, koje se pretakalo u zaprepašćenje, reče:
– Bila sam došla s namjerom da svoju kuću oživim iz ove
puste kuće?!
Na njezine riječi, Fatima odgovori:
– Ovu kuću je opustilo bogaćenje kuća tebi sličnih.30
I sada sigurno znamo, dok posmatramo ove potresne slike i
slušamo riječi koje nas prožimaju do srži, da je Omer odabrao jedini pravi put
koji sigurno vodi uspjehu – put svih istinskih preobražaja u historiji. Ali
Omer je išao dalje ne zaustavljajući se kod samog prevrata…Njegovo unutarnje
oslobođenje i spremnost na potpuno odricanje od sebe i svijeta, kako smo već do
sada vidjeli, premašilo je sve granice materijalnog svijeta i života, ulazeći
sve dalje i sve dublje u tokove njegovog unutarnjeg svijeta – njegove svijesti,
gdje čovjek obično bude sam sa sobom, kod sebe. Tako je ovaj Omerov preobražaj
sve više postajao sam tok njegova života – neraskidivi dio njegova bića. I
njegov slučaj sa sluškinjom koju je imao je zanimljiv i iznad svega dirljiv. To
je, ustvari, kazivanje o jednoj velikoj ljubavi koja se nije ostvarila
ponajviše zato što je Omer, kada je postao halifa, sve druge svoje planove i
potrebe stavio u drugi plan…Bila je ona, zapravo, sluškinja njegove žene
Fatime, koja je bila izuzetno lijepa. Prije preuzimanja Hilafeta, Omer je bio u
nju silno zaljubljen i stalno je od svoje žene tražio dozvolu da je vjenča sebi
za ženu. I kao što bi to učinila svaka žena, Fatima je odugovlačila s
odobrenjem. A kad postaje Vladar vjernika, Omer, kako smo to vidjeli, mijenja
sebe i svoj život. Fatimi teško padaju sva ta silna Omerova odricanja, jer ona
Omera voli i počinje ga sažalijevati. Omer je svakim danom sve više i više
fizički slabio i propadao, jer je upravljanje državom i istinsko vođenje
miliona muslimana i drugih podanika tražilo izuzetne napore i velike žrtve. I
Fatima smišlja kako, bar za trenutak, da odmori Omera od teških obaveza, kako
da ga ponovo učini sretnim. I povjerovala je da je našla pravo rješenje. Jednog
dana je svoju sluškinju, koju je Omer toliko volio, dala lijepo nakititi i
poslati Omeru. I samo što ugleda svoju veliku raniju ljubav, Omeru se pojavi
osmijeh na licu. Ne mogaše se suzdržati od pitanja:
– Reci mi iskreno koga si voljela? – reče joj Omer.
I ona mu kaza sve o svojoj prošlosti, ni najmanje se ne
ustručavajući. Kad sasluša njezino
kazivanje, Omer zapovijedi da dovedu mladića od čijeg je oca bila silom uzeta i
dovedena među sluškinje jednog od omajadskih emira. Taj mladić je bio negdje
daleko u unutrašnjosti zemlje. Kada dođe, Halifa mu saopći svoju odluku da hoće
da mu vrati njegovu vjerenicu. Čuvši odluku Omera, mladić reče:
– Ali, Vladaru vjernika, ona je tvoja!?
– Nije moja već tvoja – smireno dočeka Omer.
– Ako nećeš da ti je poklonim, onda je uzmi od mene! – reče
mladić.
Ni ove riječi ne mogoše nimalo zbuniti Omera. On je odluku
već bio donio i ništa ga više u njoj nije moglo omesti, iako se radilo o djevojci
koju je i on silno volio, iako je bilo u pitanju Omerovo srce koje je istinski
ljubilo, jer Omerova spremnost na odricanje bila je jača od svega drugoga.
Stoga, Omer na ove riječi ovako odgovara:
– Ako bih postupio kao što mi ti predlažeš, onda ne bih bio
od onih za koje Allah u Kur'anu kaže: “A onome koji je pred dostojanstvom
Stvoritelja Gospodara svoga strepio i dušu svoju od prohtjeva uzdržao, Džennet
će biti boravište sigurno!” – Kur'an, 79:40.
I tek poslije ovih Omerovih riječi, koje su dokraja obznanile
njegovu odluku, mladić pristade da svoju zaručnicu uzme sa sobom i povede je
kući. I prije nego što ih je put sakrio od Omera zauvijek, sluškinja se još
jednom okreće Omeru i skoro da u vapaju pita:
– A gdje je sada ona tvoja silna ljubav prema meni, Vladaru
vjernika?!
Omer, koji je s bolom u duši podnosio ovo što se s njim i
oko njega događalo, uspijeva teško progovoriti:
– Ona je i danas isto toliko jaka i velika kao što je i
prije bila, a možda je danas i veća i jača!
I tako, ostala nam je zabilježena i ova potresna priča o
jednoj golemoj ljubavi – ljubavi između Omera i sluškinje njegove, na kojoj su
se generacije poslije njih dvoje učile odricanju u ime Onog Najvećeg i
Najuzvišenijeg u životu, u ime Allaha i Allahove ljubavi i milosti. Zabilježeno
je, također, da je sjećanje Omerovo na ovu ljubav ostalo do kraja njegova
života.31
I mogli bismo navoditi desetine i desetine primjera i
svjedočanstava o Omeru i njegovom novom životu koji je imao svoj početak u
dubini njegova unutarnjeg svijeta a kasnije se odrazio i na Omerov vanjski
svijet. Te primjere i svjedočanstva možemo sresti svuda, jer svaki je trenutak
i svaki Omerov korak kao halife bio svjedočanstvo i primjer sam po sebi. I svi
Omerovi savremenici, a i oni poslije njega, posvjedočili su mu ovaj njegov
preobražaj. Sačuvana su priznanja najvećih muslimanskih učenjaka, velikih
dostojanstvenika – vladara, vrhunskih sufija i najpriznatijih historičara, kao
i prijatelja njegovih i rođaka o ovom Omerovom preobražaju u životu koji,
dogodivši se prvo u njegovoj duši, ubrzo počinje iz osnova mijenjati njegov
način života i čitav svijet oko njega. Svi oni čuvaju dosta toga iz ovog
vremena što, sa svoje strane, najvjernije iskazuje koliko je Omer, zaista, bio
iskren i odlučan u svojoj odluci da kao halifa živi život kojim će Višnji Allah
zadovoljan biti. Zahvaljujući tome, imamo sačuvana svjedočanstva o vladaru,
npr., koji je više volio sam gladovati i odreći se svojih prohtjeva, da bi
narod njegov bio sit i zadovoljan, da bi se umanjio broj gladnih, da bi umjesto
nepravde i tuge bili pravda i radost…Tako imamo dosta toga sačuvano o čovjeku
koji se odrekao ovog svijeta kako bi zadobio punu slobodu života u njemu…
Navest ćemo još neka od svjedočanstava o životu Omerovom, za
koga se kaže da se odrekao svega u životu i na svijetu ovom i tako zadobio sve
u njima.
Redža ibn Hajve kaže: “Kad je Omer bio halifa,
vrijednost cjelokupne njegove odjeće procijenjena je na svega dvanaest dirhema:
pokrivača, turbana, ogrtača, papuča, košulje i haljine.”32
Jedan Omerov savremenik iz Šama izjavio je: “Vidio sam
Omera kako s podignutim malim prstom drži svijetu hutbu, a na njemu je bila
zakrpljena košulja.”33
A vizantijski imperator izjavio je: “Mene ne ushićuje
monah koji se posvetio odrekavši se ovog svijeta, nego me ushićuje čovjek koji
je imao čitav svijet pa ga se odrekao i posvetio se pokornosti Bogu.”34
Omerov sluga veli: “Omer se nikada nije najeo, od dana
kada je postao halifa, pa sve do smrti.”35
Jedan građanin Medine, njegov savremenik, priznaje:
“Vidio sam Omera u Medini; imao je najljepšu odjeću, ostajao je iza njega
trag najboljih mirisa, a po svojoj dostojanstvenosti bio je ponad svih drugih.
Poslije sam ga vidio i činio mi se svojom pojavom kao pravi asket. Zato, kad ti
neko kaže da je hod čovjeku urođen, nemoj mu, poslije Omerova slučaja,
vjerovati.”36
Jedan od stanovnika Damaska rekao je: “Omer je postao
halifa proučenom hutbom na džumi, i već do ikindije promijenio je svoj način
života.”37
Junus ibn Ebi Šebib kaže: “Poznavao sam Omera kada od
silne ugojenosti nije mogao pojas na ogrtaču svezati, a kada je postao halifa,
da sam htio, mogao sam mu, sa udaljenosti, rebra izbrojati.”38
Abdulaziz ibn Omer rekao je: “Prihodi moga oca na dan
kada mu je povjereno vodstvo muslimana iznosili su četerdeset hiljada dinara, a
kada je umro, bili su svega četiri stotine dinara;i da je duže živio, oni bi se
još smanjili.”39
Abdulah ibn Dinar kaže: “Iz Bejtul-mala Omer nije ništa
uzimao! Tako se za vrijeme njegova upravljanja Islamskom državom zajedničko
dobro muslimana nije ničim umanjilo.”40
Mesleme ibn Abdulmelik rekao je: “Neka se Allah smiluje
Omeru ibn Abdulazizu! Tako mi Allaha, otišao je s ovog svijeta a da sin njegov
nije nikada od njega na dar ništa primio.”41
Amr ibn Mejmun izjavio je: “Jedanput sam došao Sulejmanu
ibn Abdulmeliku i kod njega našao Omera, koji mi se tada učinio najjačim
čovjekom s najdebljim vratom koji sam ikada vidio. Poslije sam ga vidio, a bila
je prošla svega godina dana odkad je postao halifa, kada je izišao klanjati
podne. Na njemu je bila samo košulja vrijednosti jedan dinar, a bio je mršav i
izdužena vrata.”42
Malik ibn Dinar veli: “Govore mi da sam povučen od
ovoga svijeta. Ma kakva moja suzdržanost! Omer je bio istinski suzdržan čovjek:
imao je čitav svijet, ali ga se on u cijelosti odrekao.”43
I sada, prije nego što završimo s navođenjem ovih
svjedočanstava o Omerovom novom životu, bilo bi dobro da pustimo Omera ibn
Abdulaziza da osobno odabere svjedoka svoga preobražaja. I, evo, on priziva
velikoga muhaddisa (poznavaoca i prenosioca hadisa – prim. prev.) i vjernoga
pratioca Allahova Poslanika, ashaba Ebu Hurejrea koji od Časnoga Poslanika
prenosi riječi o onima koji su dosegnuli sami vrh: “Zaista, iza vas je
teška strma uzbrdica koju mogu prijeći samo mršave jahalice!” Ako sada
ovdje kažemo, a to s razlogom možemo imajući pred sobom lik Omerov, da je
upravo on bio takav, dakle poput te mršave jahalice, time ćemo biti dirnuti u
samo dno duše, dok će nam oči biti pune suza. Zaista, Istinu obznanjuje Allahov
Poslanik!
p.s.
* Najveći dio ove studije objavljen je u listu “Preporod” u periodu od
1978. do 1979. godine pod naslovom “Unutrašnji preobražaj” u
prijevodu istog prevodioca.
(Prijevod s arapskog: Mehmedalija Hadžić, izvod
iz knjige „ODSJAJI ISLAMSKOG PREOBRAŽAJA u vladavini Omera ibn Abdulaziza“, Dr. Imaduddin Halil )
(The
Bosnia Times)