ANALITIKA
Stanje u Bosni je loše, ali ne postoji
nijedno stanje u njenoj savremenoj historiji koje je bilo manje loše od
sadašnjeg. Srpski i hrvatski nacionalisti nastoje predstaviti
Bošnjake/Muslimane kao istovjetne s onim “islamom” koji je problem cijelog
svijeta. Tumačeći grupi evropskih diplomata savremene prilike, jedan im je
političar iz Bosne rekao: “Mi u Bosni nemamo nijedan problem, osim onoga koji
imate svi vi, u svakoj evropskoj zemlji. Vi imate problem s islamom – i mi
imamo problem s islamom.” Obrazac Bosne kao Jugoslavije u malom je konstrukcija
koja se koristi u nacrtima za razaranje zemlje.
Piše: akademik Rusmir Mahmutćehajić, thebosniatimes.ba
Ne
treba zanemariti da su brojna izopačenja među muslimanima u oblicima
radikalizma, pa i nasilja, bila interes nacionalističkih elita koje su
uključene u rat protiv Bosne. Ima puno pokazatelja koji upućuju na to da su te
elite i izravno podržavale razvoj takvih pojava. Zato su istraživanja tih
anomalija među Bošnjacima/Muslimanima, koje proistječu iz njihove povijesne
traume i koje zloupotrebljavaju njihove etnonacionalne i etnoreligijske elite,
te raspravljanja o njima, uvjet osvješćenja bosanskog pitanja. Fundamentalizam
jeste moderna ideologija. Nije ga moguće svesti ni na jedno tradicijsko
naslijeđe jer je on opće obilježje modernog svijeta. Izvorno je nastao u Evropi
i Americi, a nositelji te slike uzvraćaju na pothvat apsolutiziranja
instrumentalnog razuma, te sekularizacije i ideologizacije svijeta. Usvajanje
znanosti kao jedinog pouzdanog izvora znanja, te njeno svođenje na mjerljivi
svijet, uz projektiranje ljudskog djelovanja kao pothvata građenja svijeta bez
sukoba i tiranije, što pretpostavlja stavljanje čovjeka u središte sveg
postojanja i njegovo činjenje neovisnim o Bogu, proizvelo je jednako razumski
uzvrat u kojem su i Bog i Objava posve u okviru mjerljivog svijeta. To je
ideologija fundamentalizma. I ta slika kao reakcija isključuje mogućnost
otvorenog jastva u kojoj sva njegova postignuća transcendira Bog, Koji je
istodobno i blizak i dalek.
U posljednjim decenijama dvadesetog
stoljeća religijska retorika postaje uzvrat na komunističku antireligioznost.
Ali i taj uzvrat, kao i svaki drugi, prima brojne sadržaje i svojstva toga čemu
se suprotstavlja i što negira. Zato je shvatljivo da razumske i
sentimentalističke projekcije u toj retorici postaju važnije od realnosti. Iz
tog slijedi očita neosjetljivost prema ljudskoj patnji, društvenoj nepravdi i
svim vrstama nasilja. U današnjem predstavljanju islama, katoličanstva i
pravoslavlja, u njihovim fundamentalističkim tumačenjima, moguće je prepoznati
razne oblike simbioze sa nacionalizmom i komunizmom. S obzirom na privid
kompatibilnosti evropskog kršćanskog naslijeđa s modernom slikom političkog
poretka u sekularnoj državi, antimuslimanstvo i antijevrejstvo su gotovo
redovan sadržaj evropskih nacionalizama, ali i evropskih fundamentalizama. Tome
valja dodati da je antimuslimanstvo uključeno i u komunizam. To je tako, jer
nacionalizam, fundamentalizam i komunizam imaju jednu i istu suštinu i pored
različitosti njihovih formi. U tim je ideologijama mnoštvo razina bića svedeno
samo na jedno, a onostranost je isključena.
Neokomunizam i nacionalizam imaju značajne
resurse za uobličavanje antimuslimanstva kao sadržaja protivbosanskih programa,
što je danas vidljivo na bosanskoj društvenoj pozornici. To je vidljivo u
brojnim sadržajima muslimanske kolektivne svijesti, ali i u brojnim sadržajima
odnosa drugih prema njima. Kada se u javnim prostorima manifestiraju različiti
oblici vjerskih sloboda koje su uskraćivane tokom komunizma, kršćanski sadržaji
tog približavaju Bosnu evropskom idealu individualnih i kolektivnih prava. A
kada su muslimanski, ti se sadržaji u preovlađujućim predstavama u Evropi
doživljavaju kao uznemirujuća anomalija.
Propast komunističkog poretka, koji
obilježavaju rušenje Berlinskog zida i disolucija Sovjetskog saveza, u Bosni se
odrazio u ratu koji je koordinirano pokrenut i vođen iz Beograda i Zagreba. Taj
se ideologijski zasnovan rat odrazio na uspostavljanje barem četiri društvena i
politička pokreta u bosanskoj društvenoj cjelini. Dva od ta četiri pokreta su
centrifugalna. Unutar njih su etnoreligijske ideologije povezivane s
pretpostavljenom etničkom teritorijom. Tako su etnoreligijske elite Srba
istakle svoj zahtjev za definiranjem “srpskog” dijela Bosne. To isto učinila je
i hrvatska etnoreligijska elita. Uspostavljanje tako zamišljenih
etnoreligijskih teritorija shvaćano je kao korak prema ujedinjenju s matičnim
cjelinama – novom i pravom Hrvatskom, te novom i pravom Srbijom. U oba ta
pokreta Bošnjaci/Muslimani su shvaćani kao smetnja koju nekako treba otkloniti.
Treći od ta četiri ideologijska pokreta
koji su uključivali i duboke kolektivne emocionalizme u svojoj je naravi
centripetalan. Bošnjaci/Muslimani, koji su svoju etnoreligijsku ideologiju u
novije doba imenovali bošnjaštvom, većinu svojih političkih nastojanja
uobličuju kao borbu za bosansku cjelovitost. Takva njihova nastojanja često su
ideologijski uobličena kao reakcija na navedena centrifugalna djelovanja, pa
često emocionalno, politički i kulturno pravdaju nacionalističke
centrifugalizme srpskih i hrvatskih nacionalista. Time i oni doprinose
slabljenju zajedničkih snaga bosanskog jedinstva u razlikama.
Četvrti politički pokret jest težnja da se
bosansko društvo predstavi i sačuva kao cjelina u kojoj je moguć skladan odnos
religijskih i kulturnih različitosti, koje je moguće organizirati u skladni
politički poredak na osnovi demokratskog počela “jedan čovjek – jedan glas”, a
da pri tome ne budu ugrožena ni individualna ni kolektivna prava zasebnosti u
tome poretku. Takav program su prva dva pokreta, a često i treći, predstavljali
kao nerealan i idealistički. Nositelji prvog i drugog pokreta predstavljaju
četvrti kao maskiranje bošnjačkih nacionalnih interesa, a treći taj odnos prema
bosanskoj zbilji predstavljaju kao popuštanje hrvatskom i srpskom nacionalizmu
i pokušaje restauriranja komunističkog načela o bratstvu i jedinstvu.
Elite dvaju centrifugalnih nacionalizama, i
srpskih i hrvatskih, nastoje cijeli problem bosanskog društva i njegove države
svesti na “muslimansko pitanje”. Ukazivanjem na “muslimanski problem” unutar
tih elita dovodi se u pitanje gotovo svaki evropski princip preko kojeg bi
konsolidiranje bosanske države bilo moguće provesti. Takav odnos Milorad Dodik,
sabire ovako: “Mi ovdje ne možemo biti prostor na kojem će se realizirati
najinternacionalnije ideje, makar i bile prihvatljive sa stanovišta principa –
ne možemo, naprimjer, prihvatiti da se u Bosnu uvede izborni sistem ‘jedan
čovjek, jedan glas’. To bi omogućilo da Bošnjaci, kao relativna većina, postanu
politička.” Prema tome, opredmećenje Islama kao opće suprotstavljenosti
demokratskome principu jeste temeljni interes onih koji žele očuvati sadašnju
zapriječenost bosanskog društva i koji žele očuvati ratom postignutu razorenost
i tog društva i njegove države. Za nositelje takve ideologijske konstrukcije
devijantno ponašanje pojedinaca i grupa među Bošnjacima/Muslimanima, koje je
moguće predstaviti kao “islamske”, i poželjno je i potrebno. Navedeno
razlučenje bosanskog društva prema političkim ideologijama i korištenju
religijskih i etničkih pripadanja dobilo je oblik u nametnutome ustavnom
poretku. Postignuća rata u kojima svoje udjele imaju nositelji četiri spomenute
političke ideologije i s njima povezana četiri poretka legalizirana su u
oktroiranom ustavu. Republika Srpska je rezultat rata protiv Bosne, ali to je
na vrlo sličan način i Federacija Bosne i Hercegovine. U političkim okvirima ta
dva administrativno-državna poretka nastavlja se djelovanje koje je neodvojivo
od supstance rata protiv Bosne. Njegovi su oblici i implicitni i eksplicitni. I
nije ih teško fenomenološki razlučiti i prikazati. Komunitarizmi su duboko
prožeti navedenim ideologijskim sadržajima, ali i suprotstavljenim
emocionalizmima, koji su uobličeni u osjećanje patnje za koju su krivi drugi. I
Hrvati i Srbi i Bošnjaci govore o svojim patnjama kao najvećim i neusporedivim
s patnjama drugih. Svi oni u svojim etnoreligijskim ideologijama traže oslonce
za političko artikuliranje tog osjećanja prioriteta na patnju i njeno
uključivanje u javni politički diskurs. Na toj su osnovi izgrađeni partikularni
politički programi za svako područje u kojem postoji vlast etnoreligijske
politike.
U takvim prilikama odnosi prema
Bošnjacima/Muslimanima redovno su dovođeni u vezu s evropskim i američkim
diskursom o “islamskom fundamentalizmu”, “islamskom terorizmu”, “islamskom
radikalizmu” i tome slično. Govornici u okviru srpskog i hrvatskog nacionalizma
nastoje predstaviti Bošnjake/Muslimane kao istovjetne s onim “islamom” koji je
problem cijelog svijeta. Tumačeći grupi evropskih diplomata savremene evropske
prilike, jedan im je srpski nacionalistički političar iz Bosne rekao: “Mi u
Bosni nemamo nijedan problem, osim onoga koji imate svi vi, u svakoj evropskoj
zemlji. Vi imate problem s islamom – i mi imamo problem s islamom.”
Jasno je prepoznatljiv pothvat da se
ideologijsko utjelovljenje ideologijskog tumačenja svijeta preko odnosa Zapad –
Islam preuzme i ojača u izgradnji slike Bošnjaka/Muslimana, slike koja nije
odvojiva od (a) cjeline globalnog “islama”; (b) radikalizma i demokratske
nekompatibilnosti “islama” s demokratskim idealima; (c) radikalizma i
političkog totalitarizma u muslimanskim zemljama; i (d) društvenih devijacija
koje nastaju u evropskim društvima usljed prisutnosti imigranata iz zemalja sa
muslimanskom većinom.
Gledajući sa strane Bošnjaka/Muslimana,
spektar društvenih, političkih i kulturnih pojava, koje je moguće tako
imenovati, obuhvata različitosti svih vrsta, od radikalnih ponašanja saudijskog
vehabizma do istinskog misticizma s prosvijetljenom tradicijskom
intelektualnošću. Ne postoje tradicijske slike te razlučenosti, iako danas u
Bosni ima više nego ikada ranije muslimanskih intelektualaca sposobnih da vode
javnu raspravu o tim fenomenima. Emocionalistička prožetost traumatiziranog
bosanskog društva ustrajava na prednosti političkog diskursa nad svakim drugim.
Raskošna kultura bosanskog jedinstva u
razlikama, koja svoje kontinuitete ima prije svega u neopredmećenim i
različitim oblicima odnosa čovjeka s Bogom, ostaje i dalje nepoznata većini i
podvrgnuta ideologijskim i emocionalističkim tumačenjima nacionalističkih
propagandista. To je razlog zašto su govornici s religijskim insignijama gotovo
redovno prožeti političkim i ideologijskim mobilizmom. To je razlog zašto se
brojni sekularni govornici licemjerno dodvoravaju pretpostavljenim religijskim
prvacima i sentimentalizmom prožetoj javnosti.
U takvim okolnostima moguće je reći da u
Bosni nedostaje ozbiljan intelektualni razgovor među nositeljima različitih
slika čovjeka i svijeta. Još uvijek preovladava jednostrano saopćavanje svojih
ideologijskih slika, uz nespremnost da se sasluša njihovo preispitivanje s
druge strane. Nerijetko se može čuti da je današnje stanje Bosne vrlo slično
stanju njenog društva i politike 1990–1991. godine, kojim je započeo rat. Za
takvo se stanje dokazi traže u žurnalističkim slikama muslimana u svijetu, u
razlozima i ciljevima antiterorističke koalicije, u brojnim devijantnim
iskazima u društvu koji se mogu dovesti u vezu s muslimanima.
Na takva tumačenja ne postoje jasni uzvrati
u kojima bi bilo napravljeno razlučenje između realnih slika pojava u društvu i
njihovih ideologijskih predstavljanja. Brojni su uzvrati koje nije teško
označiti kao “muslimanski” ili “islamski”. Među njima su različite veze
političkih i religijskih elita, te politička retorika muslimanskih religijskih
prvaka. Takva ponašanja religijskih prvaka u javnom prostoru nositelji
antibosanskih programa smatraju dokazima koji opravdavaju njihovo
suprotstavljanje konsolidiranju bosanske države i otklanjanju postignuća ratom
i zločinima.
Postoji konsenzus da je stanje društva i
politike u današnjoj Bosni loše. Ali opravdano je postaviti i drukčiju tezu: ne
postoji nijedno stanje Bosne u savremenoj historiji koje je bilo manje loše od
sadašnjeg. Samo takva teza može biti podsticajna za traženje razloga kojima bi
bio otkriven smisao bosanstva kao uključivog okvira za sve različitosti
razumskih i osjećajnih artikuliranja individualnih i kolektivnih pripadanja.
Slobodno iskazivanje pripadanja ili nepripadanja, religijskog i političkog
jednako, ne vodi direktno ni u privilegiranost ni u disprivilegiranost.
Sređivanje odnosa države i kolektivnih identiteta je pothvat koji zahtijeva
vrijeme i pomoć. Četiri religijske zajednice u Bosni različito su i doktrinarno
i povijesno uobličene. Na Bošnjacima/Muslimanima je da nađu put usklađivanja
svojih posebnosti u bosanskoj društvenoj i političkoj cjelini. Sadašnje stanje
poistovjećivanja etnonacionalnog i religijskog pripadanja nije interes ni
Bošnjaka/Muslimana ni Bosne. Organiziranje vjerujućih je i njihova potreba i
njihovo pravo, ali takvo organiziranje nije i ne može biti poistovjećeno s
etnonacionalnom cjelinom niti s bilo kojim oblikom političkog organiziranja u
demokratskoj državi. Ta nemogućnost je opasno invertirana. Većina artikulacija
religijskih pitanja direktno ili indirektno isključuje potrebu razlučenja općeg
pripadanja od njegovih svjesno opredjeljujućih sadržaja.
Ako Bošnjaci/Muslimani nasljeđuju kulturna
dobra kojima je u prošlosti upravljano preko ustanova osmanskog teokratskog
sultanata, to ne može značiti da oni politički nasljeđuju taj nestali sultanat.
Naročito su za njihovo društveno konsolidiranje i njihovo harmoniziranje odnosa
s drugima u cjelini bosanskog društva opasne pojave poistovjećivanja tog
osmanskog naslijeđa s njihovom vjerskom organizacijom i njenim vjerskim
vodstvom.
Kako su pojave takvog poistovjećivanja
brojne, česta su paradržavna nastojanja i djelovanja unutar vjerske
organizacije. Distanciranje od takvog emocionalnog naslijeđa značilo bi da
muslimani prihvaćaju da oni ne mogu imati nikakvu privilegiju koja bi bila
drukčija od privilegija drugih religijskih zajednica. To znači da oni, kao i
svi ostali, svoja prava ostvaruju na jednak način na cijeloj državnoj
teritoriji, te da su ta prava uređena zakonom, principijelno govoreći, jednaka
za sve. Shvaćanje i primjenjivanje te činjenice jeste jedan od bitnih uvjeta za
političko sređivanje bosanske države i onemogućavanje razornih djelovanja, čije
je nestajanje teško prognozirati. To jeste jedan od bitnih uvjeta. Ali i drugih
bitnih uvjeta je mnogo. Nema ni individualnih niti kolektivnih slika svijeta za
koje bi bilo opravdano reći da posve odgovaraju realnosti. Ljudska je sreća u
nemogućnosti da usvojene slike budu tako učvršćene da ih nikada nije moguće
promijeniti, te da ostaju nepromjenljive. Takve slike realnost neprestano
potkopava i pokazuje kao svoje odraze u svome nestišljivom toku. Svaku
ideologiju moguće je zamisliti kao nastojanje da konstruirana slika zbilje bude
usvojena kao važnija i moćnija i od same zbilje. Tako nastaju groteskne pojave
u kojima se ne zna šta je zbilja a šta njena slika.
Čovječanstvo iskušava najgore oblike
nasilja koji nastaju kada ideologijska elita, koristeći raspoložive moći,
nastoji svom ideologijskom programu potčiniti realnost. Pojedinci koji su
svjesni relativnosti i svojih i tuđih slika svijeta u odnosu sa zbiljom, te
stalne mogućnosti popravljanja i sebe i svojih slika svijeta, ustrajno nastoje
preispitivati apsolutizirane ideologijske predstave o čovjeku, svijetu i Bogu.
Prisutnost i djelovanje takvih pojedinaca u svim ideologijskim programima
smatrana je smetnjom i opasnošću za realiziranje zamišljenog ideologijskog
poretka. Zato neki pojedinci, grupe i narodi u ideologijskoj slici moraju
postati anomalije te unutarnji ili vanjski neprijatelji od kojih valja
spašavati ljude i svijet.
U svim balkanskim nacionalnim ideologijama
antimuslimanstvo je njihov konstitutivni i prožimljujući sadržaj. Uništavanja
sveg muslimanstva unutar ideologijski postuliranih nacija je, kako se
jednostavno može vidjeti, uvjet svake balkanske etnonacionalne teleologije.
Ideologijski obrasci antimuslimanstva se mijenjaju u obliku, ali im suština
preživljava kroz stoljeća. U današnjoj etnopolitičkoj retorici nekoliko je
obrazaca koji su suštinski antimuslimanski, pa je njihovo dekonstruiranje
preduvjet mogućeg političkog djelovanja koji vodi kulturi dijaloga. Ovdje će
biti varirani najčešći oblici etnopolitičke retorike koji su ideologijske forme
antimuslimanstva.
Osmansko carstvo je istovjetno s
perenijalnim predstavama islama kao esencijom prokletog i pokvarenog
agarjanstva, kako je to navođeno u brojnim spominjanjima Muslimana, pa je borba
protiv njih jednaka borbi za oslobođenje i političku emancipaciju evropskih
kršćanskih naroda. Zato je ideologijski torzo islama, u kojem je moguće
predvidjeti svaku vrstu opasnosti, nečistoće i prijetnje, najbolji način
pretvaranja zbilje živih ljudi u ideologijsku sliku. Kada je ta slika napadana,
napadani su oni koji zagovaraju slobodu i demokraciju, pravdu i ujedinjenje, kršćanske
vrijednosti i tome slično. U antibosanskom pothvatu dugog trajanja konstruirani
su brojni obrasci kojima je pravdano osporavanje i razaranje svega bosanskog.
Prva konstrukcija je uspoređivanje Bosne s Jugoslavijom, a druga je isticanje
nemogućnosti Bosne kao “unitarne zemlje”. U obje te konstrukcije je moguće
otkriti antimuslimanstvo kao njihov bitan sadržaj.
Mnogi Muslimani zalažu se, zajedno s mnogim
drugim sudionicima bosanske pluralnosti, za opstanak bosanske političke,
kulturne i ekonomske cjelovitosti u kojoj bi i oni i Srbi i Hrvati, kao i svi
ostali, mogli realizirati svoje poželjne budućnosti. Ali to nije moguće, ističu
govornici spomenutih elita. Nije, jer se raspala Jugoslavija. A kako bi onda
bila moguća Bosna. Iz raspada Jugoslavije nastale su dvije homogene države –
Srbija i Hrvatska, a Bosna to ne može biti jer ima Muslimane, pa se mora
raspasti da bi od nje postala neka muslimanska teritorija koja je, zapravo, to
čime se potkopava mogućnost bosanskog pluralnog društva. Ako se ona ne bi
raspala, to bi značilo da bi mogla biti muslimanska na sličan način kako je to
Srbija srpska a Hrvatska hrvatska. Tako je anitimuslimanstvo gradivni činitelj
antibosanstva i zagovaranja etnonacionalnog homogeniziranja na teritorijama
koje će biti određene raspodjelom političke moći. Među antibosanskim mantrama
je i ta koju u Bruxellesu ponavljao bivši predsjednik Tadić, a to je da Bosna i
Hercegovina predstavlja Jugoslaviju u malom i da je Jugoslavija bila
komplikovana zemlja. U toj tvrdnji Boris Tadić namjerno, u skladu s
ideologijski konstruiranom slikom Bosne u velikosrpskim programima, zanemaruje
činjenicu da je bosansko pluralno društvo preživjelo kroz gotovo tisuću godina
– u prvoj polovini tog vremena kao ekleziološki i kristološki pluralno, a u drugoj
i kao religijski pluralno. Tako i Boris Tadić ponavlja mantru gotovo svih
ideologa antibosanstva. Njegov prijatelj i mentor Dobrica Ćosić piše: “U svesti
Hrvata i Srba zasnovalo se uverenje: ako nije mogla da opstane multietnička
Jugoslavija, ne postoje uslovi, ni razlozi, da postoji multietnička Bosna.”
Među zemljama koje su 1918. godine ušle u
sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, od koje je potom nastala Kraljevina
Jugoslavija, Bosna je toj Kraljevini, kao i komunističkoj Jugoslaviji, najmanje
slična. Jugoslaviji je, zapravo, najsličnija Srbija u svim njenim historijskim
oblicima. Shvatljivo je da je Jugoslavija i smatrana konstrukcijom koja
utjelovljuje historijsku ideju Srbije kao srpske nacionalne države, koja bi,
kad-tad, trebala, prema mišljenju njenih ideologa, obuhvatiti i brojne
teritorije izvan granica svake ikad postojeće Srbije. Bosna je u cijelom svom
trajanju jedinstvena zemlja – jednog jezika, jedne teritorije, jedne etnogeneze
i tako dalje. Nikada u sebe nije uključivala ni nebosanske teritorije niti
nebosanske etnose. Srbija, za koju historičarka Latinka Perović kaže da ni
danas ne zna gdje su joj granice, uključuje u svoju cjelinu teritorije na
kojima žive Albanci, Mađari, Bošnjaci, Hrvati, Vlasi/Rumuni. Nijedan od tih
naroda nije na te teritorije došao u neko kasnije doba u odnosu na Srbe, pa mu
ne može biti osporavano ni historijsko ni prirodno pravo da tu bude. Uz to, u
srpskom nacionalnom programu pretpostavljeno je uključivanje i brojnih drugih
teritorija – Makedonije i Crne Gore, Bosne i Hrvatske, naprimjer. U slučaju
Jugoslavije ona je sastavljena od različitih teritorija, nacija i etnosa koji
uključuju i posve drukčije etnogeneze, iskustva, jezike i tome slično. Zato je
obrazac “Bosne kao Jugoslavije u malom” konstrukcija koja se koristi u nacrtima
za razaranje te zemlje.
Konstruiranjem Jugoslavije Bosni je oduzet
njen subjektivitet. Ona je u toj državi nestala, pa su njeni narod, teritorija
i kultura fragmentirani radi uključivanja u pretpostavljene cjeline. Kada
ponavlja taj antibosanski stav, predsjednik Tadić samo napominje da državna
politika Republike Srbije ostaje i dalje jednaka onoj koju je uobličio Ilija
Garašanin. Jasno je da malo ljudi voli čuti tu tvrdnju. Ako se raspravlja o
principima, onda je njena tačnost neosporiva. Mijenjaju se oblici, a pojava
ostaje jednaka. Jugoslavija je ideologijski projekt. Ona je izvorno
konstruirana u ideologijskoj slici zbilje. Potom je ta slika nametana
geografskoj, kulturnoj i religijskoj realnosti prostora koji su određivale jugoslavenske
granice. Bosna je posve obrnuta pojava. Ona je realnost koju je ideologijska
slika Jugoslavije negirala, pa joj je nametano ideologijsko dijeljenje i
razdvajanje. Da je tako, jasno svjedoči i činjenica da se koheziona energija
Bosne pokazala moćnijom i od zajedničkog vojnog djelovanja dviju državnih
struktura na njenom razbijanju.
U cijelom trajanju Jugoslavije postojala je
napetost između njenih dijelova i središta. Gotovo svi ti dijelovi nastali su u
dugom historijskom trajanju, pa su njihove cjelovitosti nadlazile Jugoslaviju
kao sastavljevinu. Srbija i srpski nacionalni program bili su središnja pojava
tog nastajanja. Beograd, kraljevska dinastija, srpska vojska i srpska
nacionalna ideologija smatrani su među Srbima samom jezgrom Jugoslavije. Otpori
tome pokazivani su kao težnja očuvanja slovenačkog, hrvatskog, makedonskog,
crnogorskog, albanskog te bosanskog subjektiviteta. Postupno je otpor
Jugoslaviji prerastao u mjeru štićenja subjektiviteta koji su je sačinjavali.
Jugoslavija je postala za sve, osim za Srbe, srpski program.
Za unitarnu Jugoslaviju zalagali su se samo
srpski nacionalisti i njihovi saveznici. Takvoj državi opirali su se svi koji
su u Jugoslaviji gledali poredak koji omogućuje opstanak i razvoj njihovih
historijskih, kulturnih i političkih subjektiviteta. Zato je razaranje
bosanskog subjektiviteta za velikosrpske nacionaliste bio preduvjet
realiziranja Jugoslavije kao srpskog programa. Nijedan prostor bivše
Jugoslavije nije bio izložen takvom osporavanju kakav je Bosna trpjela u cijeloj
svojoj jugoslavenskoj historiji. Iako je tu riječ o cjelovitom i jedinstvenom
društvu, nastalom u neprekinutom historijskom trajanju, te kulturi i jeziku
unutar kojih su trajale i male i velike razlike, ali nikad tako da tu cjelinu
razore u fizički rastavljive dijelove, svako nastojanje da takva cjelovitost
bude artikulirana predstavljano je kao “bosanski unitarizam”, a njegovo
razaranje predstavljano je kao nastojanje na postizanju ravnopravnosti i
konstitutivnosti. Kada god neko kaže da je normaliziranje bosanskog državnog
poretka moguće samo preko baznih pretpostavki – dva entiteta i tri
konstitutivna naroda, pozivajući se pri tome na Dejtonski sporazum, time
potvrđuje svoje razarateljsko gledanje na bosansku cjelovitost.
Isticanje nemogućnosti bosanske države ili,
u relativiziranoj varijanti tog stava, njene nemogućnosti na temeljima
evropskih demokracija, redovito postulira “muslimansko pitanje” kao uzrok tog.
Taj stav je uobličen u tvrdnjama o nemogućnosti primjene principa “jedan čovjek
– jedan glas”, o opasnosti unitarizma, o građanskoj državi i tome slično. U
jezgri svih tih iskaza je antimuslimanski stav o nespojivosti evropskih,
shvaćenih kao kršćanskih, predstava o demokratskoj državi s prisutnošću
Muslimana. Nije moguće objasniti ni narav posljednjeg rata protiv Bosne bez
uzimanja u obzir te činjenice. Nije, jer nema i ne može biti realizacije
genocida bez ideologijskog pozicioniranja cijelog naroda ili njegove većine u
zločinački pothvat.
Svaka evropska država je organizirana u
skladu sa svojim posebnostima, ali nikad mimo principa koji bi joj omogućavali
opstanak i političku koherentnost. Na taj način svaka od njih je “unitarna” u
značenju da njen opstanak nije moguć bez okupljenosti svih različitosti oko
nekog zajedničkog principa. Nema države koja može opstati bez jasnog
definiranja središta u odnosu na koje se osigurava njegova kohezija. Na pitanje
o načinu povezivanja pojedinih dijelova sa središtem mogu biti dani različiti
odgovori. Ali, ako te povezanosti nema, ako u svom konceptu nije u dovoljnoj
mjeri unitarna, država je osuđena na raspad. Osporavanje unitarnosti je, prema
tome, razumljiv i prepoznatljiv sadržaj antibosanskih programa. Okrivljavati
zagovornike i branitelje bosanske cjelovitosti za unitarizam je isto što i
zagovarati raspad te države.
Kako god bila organizirana ustavna
razglobljenost nekog državnog poretka, od pojedinca do najviših organa
zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, povezanost političke strukture
pretpostavlja postojanje središta iz kojeg je politička moć razdijeljena do
krajnjih rubova državnog poretka. Kada tog središta i povezanosti s njime nema,
raspad države je nužan. Uz to, djelovanje veza s vanjskim središtima, za koja
se vidljivo ili nevidljivo vežu državne strukture, podstiče i snaži taj raspad.
Prisutnosti i utjecaji tih vanjskih središta, među kojima su Beograd i Zagreb
najpresudniji, pravdani su kao ideologijske nužnosti srpskog i hrvatskog
nacionalnog integrizma, te odgovornosti za položaje Srba i Hrvata u susjedstvu.
Takav odnos prema Srbima i Hrvatima u Bosni uključuje direktno i/ili indirektno
njihovo štićenje od onih činitelja koji ih ugrožavaju. A ti ne mogu biti nikoji
drugi do Bošnjaci/Muslimani, jer u Bosni nema drugih koji su u odnosu sa Srbima
i Hrvatima. Iz tog nastaju konstrukcije o izvorima te opasnosti – muslimanski
radikalizam, brojčanost, unitarizam i tome slično.
Iako mnogima mogu izgledati benigne dvije
tvrdnje koje će ovdje biti navedene, njihova je suština opasno prosljeđivanje
antimuslimanstva kao prikrivenog, ali politički razornog negativnog stava prema
Bosni. U poznatoj i široko raspravljanoj izjavi Ive Josipovića, predsjednika
Republike Hrvatske, koja je dana Reutersu, istaknuto je kako u Bosni “ima puno
Muslimana.” Josipović nije nikada objasnio kako ih to ima puno i od kuda njegova
saglasnost s mnoštvom onih koji su govorili i djelovali protiv Bosne,
obrazlažući to stavom o opasnosti od velikog broja Muslimana u Bosni. Nije li
ta tvrdnja u korijenu sve tragedije balkanskih Muslimana?! Svejedno je da li je
izjava Ive Josipovića rezultat njegove nedovoljne osviještenosti o pitanjima o
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti geopolitičkog prostora u kojem je i
Republika Hrvatska, kojoj je on bio predsjednik, ili ona odražava njegovu sliku
bosanske pluralnosti. Jasno je da antimuslimanstvo implicitno i eksplicitno
prožima politička osjećanja, mišljenja i djelovanja gotovo svih balkanskih
političara.
(The Bosnia Times, bnn.ba)