Piše: Yildiray Oğur, thebosniatimes.ba
Kao što se očekivalo, Državno vijeće Turske početkom ovog mjeseca poništilo je odluku kabineta iz 1934. godine kojom je Hagia Sophia pretvorena u muzej.
Time je poništena odluka osnivača republike, uključujući Mustafu Kemala Ataturka, Ismeta Inonua, turskog generala i državnika koji je od 1938. do 1950.bio na dužnosti drugog predsjednika, i Celala Bayara, trećeg predsjednika Turske koji je obnašao tu dužnost od 1950. do 1960.
Za sat vremena predsjednik Recep Tayyip Erdogan potpisao je dekret, a Hagia Sophia je prebačena u upravu za vjerske poslove i otvorena za obavljanje namaza, više od osam desetljeća kasnije. U petak je tamo održan prvi džuma namaz nakon 86 godina.
Ali kako je Hagia Sophia u prvom redu postala muzej? 12. juna 1929. godine, osam bogatih i slavnih Amerikanaca sastalo se u hotelu Tokatliyan u istanbulskoj ulici Istiklal. Bizantski institut Amerike, koji je promijenio sudbinu Hagia Sophije, osnovan je tu noć za večerom. Istinski začetnik ideje je Thomas Whittemore, pripadnik visokog društva i akademik sa strašću prema bizantskoj umjetnosti.
Whittemorova društvena mreža protezala se u rasponu od američkih bogataša do ruskih prinčeva, uključujući slikara Henrija Matissea i književnu kritičarku Gertrude Stein. Whittemore je bio poznat po pretjerano velikim šalovima i ljubavi prema šeširima. Bio je religiozan, homoseksualac i vegetarijanac.
Svijet je išao ka Velikoj depresiji i bilo je veliko postignuće za Whittemora uvjeriti bogate Amerikance da spase bizantske artefakte u Istanbulu. Dvije godine kasnije, postigao je još veću stvar –Ankara je izdala dozvolu za otkrivanje bizantskih mozaika u Hagia Sophiji.
Turski kabinet je 7. juna 1931. donio odluku koju su potpisali Ataturk i Inonu. Prema arhivima Bizantskog instituta, Joseph Grew, tadašnji američki ambasador u Ankari, igrao je centralnu ulogu u dobijanju odobrenja. Grew i Ataturk dobro su se poznavali; u sada već poznatim snimkama zajednički su se obratili američkoj javnosti 1927. godine kako bi predstavili “novu Tursku”.
Bilo je to i vrijeme kada su se nekadašnji neprijatelji, poput bivšeg grčkog premijera Eleftheriosa Venizelosa, približili Turskoj. Ankara i Atina potpisale su sporazum o miru i saradnji 1930. godine nakon što je Venizelos posjetio Tursku. Kasnije je Ataturka nominirao za Nobelovu nagradu za mir. Turska je željela pristupiti Ligi nacija pokušavajući uspotaviti ravnotežu u svojim vanjskim odnosima protiv rastućeg fašizma.
Tajna odluka
Dozvola Ankare za otkrivanje mozaika na Zapadu je dočekana uz fanfare, ali turski narod nije imao pojma. Odluka je donesena u tolikoj tajnosti da su turske novine za to saznale tek dva mjeseca kasnije, zahvaljujući pisanju New York Timesa.
Istog dana turske novine objavile su članak o dvojici Amerikanaca koji su iz New Yorka avionom stigli u Istanbul, te o pismu koje je Ataturk poslao američkom predsjedniku. U nekim izjavama su nadležni lokalni zvaničnici naglasli da rad na mozaicima neće promijeniti obilježja džamije.
Te prve godine Whittemore i njegovo osoblje otkrili su mozaike u hodnicima. Ali džamija je i dalje bila otvorena za molitve. Međutim, javio se i pravi problem: kako će otkriti mozaike s ikonama unutar džamije?
U isto vrijeme, Ataturk je pozvao Whittemorea na historijski kongres u Ankari. Dočekala ga je usvojena Ataturkova kćerka Zehra, koja je nakon studija u Britaniji počinila samoubistvo ili “ispala iz voza” dok je bila na putu za Francusku.
Ataturk se susreo s Whittemoreom na najavljenom sastanku, gdje je slušao američkog intelektualca o bizantskim mozaicima i poslušao njegov savjet da Zehru pošalje u Britaniju na učenje engleskog jezika. Ali Ataturkova slika s Whittemoreom nije bila dovoljna da pridobije javnost.
Tračevi oko otkrivanja su postajali sve glasniji, što je izazvalo još jedan javni pokušaj političara Halila Ethema, suosnivača Bizantskog instituta, da umiri mase. Pojavivši se s Whittemoreom u Hagia Sophiji, Ethem je rekao da u džamiji ništa nije oštećeno i da ikone u islamu prvobitno nisu bile zabranjene.
Odjeknula je bomba
Prvi službeni dokument kojim je započeto pretvaranje Hagia Sophije u muzej bilo je pismo od 25. augusta 1934. koje je tadašnji ministar obrazovanja Abidin Ozmen napisao uredu premijera.
“Nakon značajne usmene naredbe koju sam primio, predstavljam jedan primjerak naloga koji zahtijeva planiranje pretvaranja džamije Hagia Sophia u muzej”, napisao je Ozmen. Premijer je odmah oformio komisiju i u roku od dva dana sastavio popis obaveza.
Ozmen je otkrio detalje usmene naredbe nakon odlaska u penziju 1949. godine, dok je bio u posjeti generalnom direktoru muzeja Hagia Sophia, Muzafferu Ramazanogluu: „Akademskim načinom je kazao, uglavnom Ataturk, da umjesto što Hagia Sophiju držimo kao nešto što pripada samo jednoj religiji i klasi, više priliči pretvoriti je u muzej otvoren posjetiocima svih nacija i religija.”
Vijest o odluci o pretvaranju odjeknula je poput bombe. Svi su bili iznenađeni. Direktor muzeja u vijestima je izjavljivao da nije ni znao šta se događa.
Iznenadnu odluku čak su kritizirale i Ataturku naklonjene dnevne novine Cumhuriyet u članku na naslovnici: „Moramo priznati da se i dalje čudimo dok čitamo novine, u kojima se navodi da će Hagia Sophia biti pretvorena u muzej. Stalno sebi postavljamo ovo pitanje: koji muzej? Sama Hagia Sophia najljepši je muzej, a čak je i sama bolji historijski spomenik. Ne možemo razumjeti pretvaranje ovog spomenika u muzej. ”
Poruka Zapadu
Uslijedila je odluka kabineta. 24. novembra 1934. kabinet je izjavio da će pretvaranje Hagia Sophije u muzej usrećiti cijeli istočni svijet, čime će čovječanstvo dobiti još jedan institut za obrazovanje.
Postoje mnoge teorije o tome koji su motivi doveli do pretvaranja. Neki su rekli da je to poruka SAD-u, općenito Zapadu, i da je novi režim u Turskoj sekularan i miroljubiv. Drugi su tvrdili da je to bila gesta prema Balkanskom paktu, potpisanom te godine s Grčkom, Jugoslavijom i Rumunijom.
Whittemore je u međuvremenu nastavio svoj posao do kraja četrdesetih godina prošlog stoljeća, otkrivajući zadivljujuće mozaike u crkvi Chora u Istanbulu, nakon što je završio svoj zadatak u Hagia Sophiji. Umro je u Washingtonu 1950. godine na putu u State Department kako bi se sreo sa Allanom Dullesom, prvim civilnim direktorom CIA-e. Neki su tvrdili da je Whittemore također obavještajni izvor. Kad je umro, u rukama je držao je album mozaika iz Hagia Sophije.
Bez obzira na razlog, odluka da se promijeni namjena građevine važna za vjerski i društveni život Istanbula, koja je služila kao džamija više od četiri stoljeća, bez ikakvog vanjskog naloga, iznenadila je i izazvala traumu u religijskim segmentima društva.
Zato vjerski konzervativci odavno sanjaju uzbudljiv san o ponovnom otvaranju Hagia Sophije kao džamije.
Upravo zato što je vođa zemlje smatrao prikladnim, najveća džamija u Istanbulu preko noći je pretvorena u muzej. Javnost i novine nisu bile u stanju podići svoj glas, a država je, ne pitajući ništa, iskoristila sve svoje resurse kako bi to ostvarila.
Rasprava se nastavlja
Čak i 86 godina kasnije, još uvijek se vodi rasprava oko odluke donesene 1934. I koliko god to bilo tragično, mehanizmi odlučivanja u Turskoj i dalje rade metodologijom iz 1934. godine, o čemu svjedoči najnoviji potez ponovne promjene statusa Hagia Sophije.
Predsjednik nije napravio niti jedan korak u vezi s Hagia Sophijom već dva desetljeća te je demantirao prozivanja da Hagia Sophiju pretvara u džamiju kao znak provokacije.
Zatim je iznenada dao zeleno svjetlo njenoj prenamjeni. Državno vijeće, čiji je vrhivni sudija imenovan nakon što je glasao za otkazivanje lokalnih izbora u Istanbulu prošle godine i koji je odbacio slične zahtjeve tri puta od 2005. godine, jednoglasno je poništilo prethodnu odluku kabineta i pretvorilo Hagiju Sophiju u džamiju.
Neki smatraju da je cilj bio odvraćanje od ekonomskih problema Turske ili zaustavljanje izbornog ‘krvarenja’; drugi kažu da je imao cilj poslati poruku u inozemstvo.
Ovim mehanizmom donošenja odluka koji podsjeća na tridesete godine prošlog vijeka, i uz aplauze istih onih ljudi koji su zahvalni na prekidu prokletstva Mehmeda II., navedenog u vakufskoj povelji Hagia Sophije, zatvoren je univerzitet, ljudi se hapse i odvode u zatvore po političkim naredbama, a izabrani gradonačelnici gube funkciju.
Turska 1934. godine, kada je promijenjen status Hagia Sophije, i Turska 2020. izgledaju vrlo slično.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)