Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ono poslije rata, valjda željan putovanja, a nešto i zbog poslova, vrlo često sam putovao u Istanbul. Češće sam pio čaj na Dolambahceu sejreći po Bosforu nego što sam pio Lutvinu kahvu u Travniku buljeći u Plavu vodu. Tako sam se načitao i naslušao legendi i mitologija o ovoj, po meni, iskonskoj prijestolnici ljudske civilizacije. Onaj ko Istanbul ne vidi kao metropolu i krunu ljudske civilizacije, opet po meni, slijepac je kod očiju.
VLADAR SLIJEPO NARODA
Tako nekako i glasi legenda o njegovom nastanku. Kažu da je tako neka proročica Konstantinu prorokovala da će biti vladar, ali slijepog naroda. I nakon što je postao vladar morila ga pomisao da je njegov narod slijep, ili ako nije, da će oslijepiti. Dok mu jednog dana njegova mlada carica nije samom „otvorila oči“ i on „progledao“. Bili su navodno u vrtu svoje palate na istočnoj obali Bosfora, onoj koju danas zovemo azijskim dijelom Istanbula, i sejrili suprotnoj obali gdje je nekad bio hram paganskog kulta boginje Mudrosti – Sofije. Carica je prva uočila da je ta strana, ili obla Bosfora ljepša, ali da ni on ni njihov narod to ne vide i da su zbog toga „slijepi kod očiju“. Tako je Konstantin, kao osnivač kršćansko rimskog carstva, odlučio pretvoriti pagansko svetilište u kršćanski hram u samom srcu njegove nove prijestolnice, Novog Rima, Konstantinopolja, Carigrada.
Kao središte carskog veličanja, Aja (Sveta) Sofija je do kraja vizantijskog carstva ostala mjesto krunisanja careva i središte, pupak čitave vasione. Do danas je unutar Aja Sofije vidljiv krug od bijelog mermera, koji simbolizira „pupak vasione“, na kome su stajali budući carevi tokom čina krunisanja za vladara. Vjerovatno zbog ovog snažnog simboličkog značaja, jedan od prvih poteza sultana Mehmeda Fatiha, nakon osvajanja Carigrada 29. maja 1453. bio je da Aja Sofiju proglasi za Kahriju džamiju.
10. jula ove godine, turski Vrhovni sud objavio je da se poništava odluka koju je potpisao Kemal-paša Ataturk 1934. Godine, navodno zbog falsificiranog potpisa, o pretvaranju ove ikonične građevine u muzej, tako da je ponovo dobila status džamije. Njen prvi imam postao je Ferruh Muštuer, koji je porijeklom Bošnjak.
Zbog ovog poteza sve zapadne zemlje, kao i svi kršćanski poglavari osudili su ovaj potez turskih vlasti, posebno kritizirajući predsjednika Recepa Tayipa Erdogana kome ovaj čin „stavljaju na dušu“. Iznenađujuću blagi prijekor je uputio ruski predsjednik Vladimir Putin konstatirajući da je to „stvar unutarnje turske politike“. Čak ni lideri islamskih zemalja nisu sa oduševljenjem primili ovu vijest, a najmoćnije arapske zemlje su to potpuno ignorirale.
Analitičari su uočili kako je nakon više godina pažljivog ispipavanja reakcija na najave da će Aja Sofiju ponovo pretvoriti u džamiju, Recep Tayip Erdogan očigledno shvatio da je sada pravo vrijeme da se ove prijetnje i ostvare, posebno zbog trenutne geopolitičke situacije koja ne ide na ruku njegovim ambicijama o dominaciji u istočnom Mediteranu i zbog sve snažnijih otpora njegovoj svemoći unutar Turske.
ZBOGOM EVROPO
Uprkos tome, EU ne može zaobići Tursku zbog njenog značaja kao geostrateškog i kulturnog mosta između Evrope i Bliskog Istoka. Erdogan je za njih nezgodan partner, ali Evropa bez njega ne može, a ovo je četiri-pet spornih tačaka koje opterećuju odnose između EU i Turske.
Međutim, nas zanima šta ovaj Erdoganov potez znači po odnose Bosne i Hercegovine i Turske.
Prvo, nakon trenutka kad je odluka o otvaranju Aja Sofije za muslimansko bogosluženje postala izvršna za očekivati je da će to Tursku još više udaljiti od EU, Zapada uopće, a i dodatno produbiti jaz između pravoslavnog/kršćanskog i muslimanskog svijeta.
Za sada ni Bakir Izetbegović, ni reis Husein Kavazović nisu reagirali na ovu Erdoganovu odluku. Izetbegović sigurno nikad neće ništa ni reći o ovom činu, a Kavazović je možda i rekao ali kroz usta svojih savjetnika. Vrlo je značajan istup Hilme Neimralije i Enesa Karića, koji slove kao siva eminencija Islamske zajednice, u kojem su njih dvojica kao koautori, objavili kraći tekst u „Oslobođenju“ izjašnjavajući se da je to „pogrešna odluka“. „Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan“, napisali su.
Ovakav stav vrha Islamske zajednice će imati ozbiljne reperkusije po cjelokupne odnose Bošnjaka i Turaka, a imajući u vidu Erdoganovu prijeku narav, moguće su i osvetnički potezi u vidu sankcioniranja ovakvih stavova. Ubijeđen sam da Izetbegović neće smjeti ni bajram čestitati telefonom turskom predsjedniku kako mu ovaj ne bi prigovorio zbog kritičkih osvrta na njegov potez u svezi sa Aja Sofijom.
No, to je manje bitno u odnosu na pitanje kako će se uopće više odvijati i razvijati odnosi bosanskih muslimana, pa čak i drugih balkanskih muslimanskih naroda sa Turcima nakon ove odluke. Prvo će Srbi problematizirati o(p)stanak Pećke Patrijaršije i ostalih ikoničkih manastira u okviru nezavisne države Kosovo kako im ne bi doživjele istu sudbinu Aja Sofije.
Dok se bosanskim muslimani može prigovoriti da je imam Aja Sofije ima njihove nacionalne korijene. Sigurno je da izborom imama poslana neka poruka, ali ako bi se ona stavila u kontekst da je ovo za mnoge znak definitivnog raskida Turske sa sekularizmom i njeno kulturno otuđenje od Evrope, to bi bilo kobno po bosanske muslimane. Jer bi time neumitno došlo da definitvnog razlaza političke sudbine bosanskih muslimana sa Turskom. Budućnost Bosne i Hercegovine i njenih muslimana sudbinski je vezana za budućnost sekularnih evropskih vrijednosti.
Tako je aktualni mainstream bosanskih muslimana okupljen oko politike nacionalnog lidera Bakira Izetbegovića sebe doveo u paradoksalno tragičnu situacija da više nema niti jednog prijatelja ni saveznika među liderima islamskih zemalja. Izetbegović ih je sve žrtvovao za harat prijateljstva sa Erdoganom! A velika većina arapskih lidera, opet su žrtvovali prijateljstvo sa Izetbegovićem i savezništvo sa BiH zbog ljutnje na turskog predsjednika.
(TBT)
