REGIONAL
Hrvatskoj ne prijeti terorizam iz Bosne i
Hercegovine, slažu se i političari i sigurnosni stručnjaci. Radikalne
islamističke ideje šire se u Hrvatsku i BiH iz Austrije, gdje su glavni
ideolozi imami Muhamed Porča i Nedžad Balkan
FOTO: (AFP)
S eskalacijom islamskog terorizma u
Zapadnoj Evropi strah od terorističkih napada širi se i Hrvatskom. Pritom su
oči zabrinutih građana sve više uperene prema Bosni i Hercegovini, i to iz
nekoliko razloga. Postoje razmišljanja ili procjene da je cijela BiH veliko
bojno bolje islamističkih gerilaca koje, čini se, više niko ne može kontrolisati.
U BiH već duže vremena postoje zajednice
radikalnih islamističkih porodica koje su stvorile vjersko-ideološke baze ili
komune (neki ih nazivaju i poluvojnim kampovima) odakle se dobrovoljci šalju u
Irak i Siriju da se bore za Islamsku državu. Kako se neke od tih baza nalaze
vrlo blizu hrvatske granice, to među mnogim hrvatskim građanima izaziva
zabrinutost.
Čuo sam, ovih dana, i ovakva razmišljanja:
“Oni su tu, preko puta nas. Samo je pitanje trenutka kad će nas napasti!”
U strahu međutim znaju biti i prevelike
oči. Globusov sagovornik iz sigurnosnih struktura RH upozorio me na opasnost
previše pojednostavljenog ili crno-bijelog gledanja na ovaj problem, u kojemu
se, uza sva ostala pretjerivanja, lako može nanijeti i velika nepravda kako
prema Bosni i Hercegovini kao državi tako i prema Bošnjacima koji su u njoj
prevladavajući dio stanovništva.
U razgovoru koji smo vodili prošlog
vikenda, on mi je ovako definirao bit islamističkog terorističkog pokreta o
kojemu je riječ:
“Vidite, bosanski muslimani i kosovski
Albanci, s kojima smo mi Hrvati i geografski i na razne druge načine u
najtješnjem kontaktu, dvije su najzapadnije autohtone muslimanske nacije. Oni
nisu useljenici, imaju višestoljetno iskustvo suživota sa svojom dominantnom
kršćanskom okolinom. Štoviše, u svojim redovima imaju i relativno velik
postotak katolika. Tokom proteklih desetljeća i stoljeća nije postojao nikakav
vjerski sukob između Hrvata katolika i Hrvata muslimana, odnosno muslimana kao
takvih.
Vjerska sukobljavanja počinju tek uvozom
bliskoistočnog tipa islama, tj. vehabizma, nakon ratnih sukoba devedesetih.
Stoga dominantna borba koja se danas vodi na evropskom teritoriju nije borba
između kršćana i muslimana, nego za karakter islama na ovim prostorima.
Vehabizam se bori protiv evropskog tipa organiziranja država i nacija, i kao
jedan od glavnih ciljeva u Evropi ima rušenje nacionalnog organiziranja evropskih
muslimana. Njihova je ideja kalifat, tj. jedinstvo svjetovne i vjerske vlasti,
što je suprotno modelu zapadnog organiziranja kroz nacije koji je
karakterističan za evropske muslimane, pa i za Bošnjake i Albance.”
Moj mi je sagovornik pritom posebno
naglasio: “Zbog toga je i logično što se prvi teroristički napad nakon Pariza
dogodio u Bosni i Hercegovini, i to simboličkim napadom na bosanskohercegovačku
državu, kada su ubijena dva bosanskohercegovačka vojnika. Paradoks je u tome da
je jedan od njih bio musliman.”
Historičar i ugledni pripadnik Islamske
zajednice u Hrvatskoj Zlatko Hasanbegović također se pribojava kolektivnog (ili
paušalnog) demoniziranja muslimana u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, u
psihozi koja je nastala zbog nedavnih terorističkih napada u Parizu i Sarajevu.
On me pritom upozorio na nekoliko činjenica.
Prvo, jedina zemlja koja je napadnuta nakon
Francuske jest upravo – Bosna i Hercegovina. To znači da je ona sama jedna od
ključnih meta islamskih terorista – iako velik broj takvih fanatika živi upravo
na njenom teritoriju. Drugo, BiH – po Hasanbegoviću – nije tempirana bomba i
sigurnosni problem u tolikoj mjeri zbog aktuelnih terorističkih prijetnji (koje
su zapravo globalnog karaktera) koliko zbog starih ali još nedovršenih
političkonacionalnih suprotnosti zbog kojih se, tokom devedesetih, i vodio rat
na bosanskohercegovačkom, ali i širem području. I treće, najvažniji ideolozi i
finansijeri bosanskih islamista ne žive u Bosni i Hercegovini, nego u zapadnoevropskim
metropolama, a ponajprije u Beču. Hasanbegović pritom ističe:
“Svi bolji poznavatelji te scene znaju da
je jedan od važnijih punktova ‘bošnjačkog islamizma’ upravo Beč, pa se
postavlja pitanje: ako problem o kojemu je riječ ne mogu riješiti redarstvene i
obavještajne službe Evropske unije i jedne od metropola EU, Beča, kako onda
možemo očekivati da se taj problem rješava u jednoj politički nefunkcionalnoj i
ratom bremenitoj zemlji kao što je BiH? Događaji u Parizu pokazali su da je
teroristički napad puno lakše organizirati iz Bruxellesa nego iz Gornje Maoče,
koja jest ozbiljan problem, ali je u hijerarhiji postojećih problema ipak
ponajprije problem za BiH i Bošnjake. A tek drugorazredni problem za Hrvatsku,
Srbiju ili EU.”
U Republici Hrvatskoj danas živi oko 65.000
muslimana (što je 2,5 posto od ukupnog stanovništva Hrvatske). Većina njih je
bošnjačkog etničkog porijekla (ostalo su uglavnom Albanci), uz napomenu da se
čak 15.000 hrvatskih muslimana nacionalno izjašnjava kao Hrvati. Za razliku od
muslimana u Zapadnoj Evropi, koji ondje egzistiraju isključivo kao useljeničke
zajednice (i iz kojih se onda i regrutiraju islamski fanatici i teroristi, koji
ovih dana žare i pale Evropom), hrvatski su muslimani stara, autohtona
zajednica, od koje Hrvatima (kao niti bilo kome drugom) sasvim sigurno ne
prijeti nikakva opasnost.
“Islamska zajednica u Hrvatskoj ima ugovor
s hrvatskom državom i to je najveća brana svakoj radikalizaciji i ekstremizmu”,
rekao mi je Zlatko Hasanbegović. “Na čelu te zajednice je zagrebački muftija
Aziz Hasanović, dok je poglavar islamske zajednice u Sarajevu, a ujedno i
vrhovni poglavar hrvatskih muslimana, reisululema Husein Kavazović. Riječ je,
dakle, o organizovanoj zajednici i tu doista nećete naći nikakvih problema.
Međutim, tamo gdje nema organizirane
zajednice – tamo tumačenje vjere preuzimaju samozvani propovjednici,
ekstremisti i luđaci. I upravo takvu situaciju imate u Francuskoj, Njemačkoj i
nekim drugim zapadnoevropskim zemljama, zato što su ondje muslimanski
useljenici različitog etničkog porijekla. U Njemačkoj ne postoji islamska
zajednica koja bi obuhvatala sve muslimane, kao što je kod nas, nego imate
čitav niz zajednica organizovanim po etničkom principu. Tako u jednu džamiju
idu Turci, u drugu Bošnjaci, u treću Arapi, a onda postoje podjele i unutar
svih njih.”
Hasanbegović pritom posebno naglašava:
“Niko ko je rođen u konzervativnoj
muslimanskoj porodici i ko je odgojen na tradicionalnim zasadama islama nije se
okrenuo vjerskom ekstremizmu. U pravilu je vjerski ekstremist u BiH, ali i
šire, vjerski preobraćenik, najčešće bivši kršćanin, koji stasa u socijalno
disfunkcionalnoj porodici, dakle u takvoj porodici u kojoj imate rastavljene
roditelje, kriminal i nasilje. Ili pak u ateističkoj porodici.”
S ovakvim je mišljenjem, nije naodmet
naglasiti, saglasna i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, koja je, u
razgovoru sa mnom, izjavila da su “kolovođe i ideolozi aktualnih terorističkih
napada faktički Evropljani, tj. ljudi rođeni u Evropi ili su u nju došli kao
mala djeca, ili se čak radi o drugoj generaciji useljenika u Evropu”.
Međutim, druga je strana medalje da i u
Hrvatskoj, kao i drugdje u Evropi, također postoji nekoliko tzv. islamističkih
ćelija, i to upravo u najvećim hrvatskim gradovima – Zagrebu, Rijeci i Puli.
Svaka od njih okuplja 10-15 članova-fanatika, ali taj broj varira, budući da se
svako malo neko iseli na Zapad. Pripadnici tih ćelija također su obraćenici na
islam, mogli bismo ih okarakterizirati kao radikale, a u nekim posebnim
okolnostima oni bi se mogli premetnuti i u teroriste. O tome mi je moj sagovornik
iz sigurnosnih struktura rekao:
“Karakterističan je primjer Irene Horak,
djevojke katoličkog porijekla koja se konvertirala na islam, bila je dio
zagrebačke islamističke ćelije, a onda se udala za bivšeg vođu Al Kaide
Arapskoga poluotoka i danas, nakon pogibije svog supruga, živi u Jemenu. Drugi
je primjer Dore Bilić, djevojke iz katoličko-hercegovačke porodice koja se
također konvertirala na islam i nakon udaje otišla živjeti u BiH, odakle se
preselila u Siriju. Vrlo je važno, međutim, naglasiti da radikalizacija tih
islamističkih ćelija nije došla iz Bosne i Hercegovine, nego iz Beča. U Beču su
za radikalizaciju cijelog Balkana zaduženi – ili su bili zaduženi – radikalni
imami Muhamed Porča i Nedžad Balkan.
Oni tamo žive, i upravo je odande krenula
radikalizacija i Hrvatske i Slovenije i BiH…”Međunarodni tajnik HDZ-a Miro
Kovač upozorava da za taj problem nisu krive samo vlasti u BiH nego i cijela
međunarodna zajednica, a u prvome redu velike države Evropske unije. Ali, kako
kaže, i sama Hrvatska. Po Kovačevu mišljenju, BiH je nekako pala u zaborav,
iako posao u njoj još ni izdaleka nije dovršen. O tome mi je rekao: “Politička
organizacija nametnuta i usvojena u Daytonu ni danas ne garantuje da BiH
efikasno funkcioniše kao država i da se normalno ekonomski razvija.
Najžalosnije je u svemu to što BiH više nikog posebno ne zanima u Evropi, što
svakako pogoduje radikalizaciji određenih društvenih slojeva.”
Miro Kovač pritom je posebno naglasio:
“S nedovoljno efikasnom političkom
organizacijom u BiH nije moguće konstruktivno djelovati u odnosu na
radikalizirane elemente u bosanskohercegovačkom društvu.”
Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić
rekla mi je da se sigurnosna situacija u Hrvatskoj u proteklih desetak dana
nije pogoršala zbog toga što već nekoliko sedmica živimo u prijelaznom
razdoblju između dvije Vlade. U kraćem razgovoru koji smo vodili u ponedjeljak
naglasila mi je: “Prvo, činjenica je da, bez obzira na tranziciju, policija funkcioniše.
I sarađuje i na evropskoj i na regionalnoj razini. U tom se pogledu ništa nije
promijenilo, čak bismo mogli govoriti i o višem nivou pripravnosti. S druge
strane, postoji cijeli niz razloga zašto Hrvatska u ovome trenutku nije
najinteresantnija tema za teroriste, ali ne bih ulazila u detalje, jer ne treba
ni na koji način privlačiti interes takvih organizacija.”
Na moje pitanje koliko je Hrvatska ranjiva
u mogućim terorističkim napadima, ministrica Pusić je odgovorila: “Ni više ni
manje nego bilo koja druga zemlja. Što se stanja pripravnosti institucija i
političko-sigurnosnih struktura tiče, situacija je ohrabrujuća. Ali nijedna
zemlja nije sigurna, smisao terorizma i jest u tome da bude što više
nepredvidljiv. Bilo bi smiješno govoriti o tome je li Hrvatska sigurnija od
Francuske.” Na moje drugo potpitanje, može li se Hrvatska naći u situaciji da
bude prinuđena angažirati i vojsku kako bi se zaštitila, Vesna Pusić je dala
ovakav odgovor: “Terorizam nema nikakve veze s vojskom. Od terorizma se vojskom
ne može zaštititi. Može se zaštititi samo jačanjem obavještajne saradnje i
obavještajnih agencija.”
Moj drugi sagovornik, nezavisni sigurnosni
analitičar, smatra da je u zaštiti od terorizma najvažnije spriječiti bilo
kakvu destabilizaciju odnosa RH i hrvatskih građana s islamskim zajednicama u
Hrvatskoj i njezinoj okolini: “Potrebno je uputiti jasnu poruku da islam kao
takav nije prijetnja. Radikalizmi su uvezeni, i oni su najveća prijetnja upravo
lokalnim islamskim zajednicama. Hrvatska bi trebala pomoći Bosni i Hercegovini,
Kosovu, Albaniji, Crnoj Gori i Makedoniji da ojačaju svoje državne institucije
u borbi protiv radikalizama.
Hrvatska treba učiniti atraktivnim proces evroatlantskih
integracija i učiniti naš model života nečim što je prihvatljivo i evropskim
muslimanima. To je daleko najbolja prevencija radikalizmu i terorizmu, i
najbolja zaštita RH. Uostalom, imamo iskustvo Dubrovnika koji je kao otok
opstao u suživotu s Otomanskim Imperijem!”
Isti mi je sagovornik međutim rekao i ovo:
“Prvi put u svojoj historiji imamo žicu na zapadnim granicama i fizičku ogradu
prema Zapadu. A potpuno nebranjenu istočnu granicu prema Srbiji. Time je
donedavna Vlada poništila efekt našeg ulaska u EU. Neoprezno se bila upetljala
i u bliskoistočne sukobe. Ministar odbrane, uz odobrenje premijera, najprije je
prodavao oružje sirijskoj opoziciji, iz koje je nastala Islamska država. Taj se
cjelokupni transport odvijao iz zračne luke Pleso preko Jordana, i trajao je
gotovo dvije godine. A nakon toga je naša država počela prodavati oružje
iračkim Kurdima, protivnicima Islamske države. Tako smo se našli u vrlo
nemoralnoj situaciji, da smo bili oprskrbljivači oružja za obje zaraćene
strane. Time smo se direktno upleli u rat koji je i prouzrokovao izbjegličku
krizu.
(The Bosnia Times, Autor: Darko Hudelist,
Globus)