Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba
Pohvale liderima dviju nacionalističkih stranaka, čak i ako to nije bila namjera stranih svjedoka potpisivanja dogovora o izborima u Mostaru, zvučale su i kao samočestitanje tih dobronamjernih posrednika.
Zapaženo je ukazivanje iz diplomatskih krugova Evropske unije kako je održavanje izbora u Mostaru jedan od 14 ključnih uslova iz Mišljenja Evropske komisije za priznavanje Bosni i Hercegovini statusa kandidata za članstvo u Uniji.
Koliko god to moglo zvučati i kao pohvala dvojici stranačkih lidera, to je istovremeno i podsjećanje koliko tek posla preostaje u ispunjavanju preostalih 13 uslova među kojima su i neki – poput uspostave vladavine prava i obuzdavanja korupcije – u kojima ni najdobronamjerniji stranci ne mogu zamijeniti domaću riješenost i sposobnost da se usvajaju i provode evropski standardi i vrijednosti pravne države.
Već i samo objavljivanje postignutog sporazuma sadržavalo je i nagovještaj budućih nesporazuma.
Izetbegović je, naime, ocijenio dogovor kao rezultat uvažavanja da „Mostarom moramo upravljati zajedno“ ali i kako dogovor – izražavajući decenije nepovjerenja – ostavlja prostor i za „mnogo blokada, mnogo mogućnosti za usporavanje i zaustavljanje procesa, ali u ovom trenutku je to tako“.
Jedna tačka, koja je već bila uzrok hadezeovske blokade odlučivanja u Federaciji, nije zaobiđena ni u objavljivanju dogovora o izborima u Mostaru: najavljeno je, naime, kako u idućih godinu dana valja riješiti i pitanje „legalnog i legitimnog zastupanja“ konstitutivnih naroda.
Izetbegović je taj izazov pokušao predstaviti kao zadatak „balansiranja etničkog i građanskog“ ali ta stvar se pokazala kao neka vrsta političke i ustavne kvadrature kruga – problema nerješivog u realnostima dejtonskih ograničenja. To se najbolje pokazalo u „slučaju Sejdić-Finci“.
Za više od deset godina, od presude Evropskog suda za ljudska prava iz decembra 2009. godine, vlasti Bosne i Hercegovine – ni uz puno angažovanje i podršku međunarodnih sponzora projekta mirna Bosna nisu mogle da nađu rješenje koje će zadovoljiti i etničko i građansko odnosno omogućiti i građanima koji ne pripadaju jednom od tri knstitutivna naroda da se kandiduju i budu birani na državne funkcije.
HDZ je apsolutizaciju etničkog, odnosno vladavinu konstitutivnih naroda, doveo do novih razmjera isključivosti vodeći – i uz svesrdnu podršku hrvatske diplomatije – kampanju dokazivanja kako su „drugi“, odnosno Bošnjaci, birali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i kako Željko Komišić zato ne može biti „legitimni predstavnik“ hrvatskog naroda. (Komišić je biran striktno po Ustavu koji kaže da se u Predsjedništvo bira jedan Srbin iz Republike Srpske i po jedan Bošnjak i Hrvat iz Federacije: po tom Ustavu je, uostalom, ranije u Predsjedništvo biran i lider HDZ-a Dragan Čović).
To što je u Predsjedništvo biran Komšić, a ne kandidat HDZ-a, poslužilo je vladajućoj hrvatskoj stranci kao izgovor za blokadu formiranja vlasti i odlučivanja u Federaciji i praktično zaustavljanja procesa ispunjavanja uslova za približavanje euroatlantskim integracijama.
Očekivanja da se sada „balansiranje etničkog i građanskog“ završi u roku od godinu dana nakon što to, ni uz maksimum međunarodnog poticanja i pomoći nije moglo da se uradi za više od deset godina, više je sindrom loše balkanske navike da se sve što bi moralo da se uradi danas ostavlja za malo sutra nego realnog razumijevanja vlastitih kapaciteta i ograničenja.
A to je ispit na kojem se Bosna i Hercegovina nalazi i ovih dana kad se obnavlja intenzivniji angažman američke – a onda i evropske – diplomatije na dovršavanju nedovršenih poslova na Balkanu četvrt stoljeća nakon postizanja Dejtonskog sporazuma.
Fokus tih obnovljenih međunarodnih inicijativa je na postizanju sporazuma o uzajamnom priznanju Srbije i Kosova ali ako taj potencijalni sporazum, u skladu s istorijom rješavanja „balkanskog pitanja“ od ranih devedesetih, bude otvoren i za trgovinu teritorijama, pitanje je: ko će i sa kakvim argumentima garantovati mnogo puta ponavljanu odanost međunarodnog faktora „suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“.
Oni koji su bili najpozvaniji da zastupaju tu ideju u pregovorima devedesetih od Lisabona preko Ženeve do Dejtona tada nisu imali viziju Bosne i Hercegovine ravnopravnih građana i naroda.
Ne vjerujem da su njihovi današnji sljedbenici bolji od njih ni kako bi baš sada mogao da dune onaj opjevani „vjetar sa Neretve“ (da rastjera tamu po Mostaru) iako je sada potrebniji nego ikada.
(TBT, RSE)
