Piše: Hamid Dabashi, thebosniatimes.ba
Dok se širom Iraka i Irana odvija svojevrsna perzijska drama stradanja povodom pogrebnih svečanosti za ajatolaha Alija Khameneija, jedno pitanje ostaje ključno: šta jednoj evropskoj doseljeničkoj koloniji daje drskost, vulgarnost i bezobzirnu smelost da preleti preko teritorije suverene države i ubije njenog vrhovnog vođu?
Izraelska zavjera za atentat na Khameneija – u koju je premijer Benjamin Netanyahu lukavstvom uvukao američkog predsjednika Donalda Trumpa, uprkos ogromnom protivljenju Amerikanaca ratu protiv Irana – bila je samo najnoviji potez u dugoj i krvlju natopljenoj tradiciji, opisanoj u hvalisavoj knjizi novinara Ronena Bergmana ‘Rise and Kill First: The Secret History of Israel’s Targeted Assassinations’ (2018).
Khamenei je bio šef države i duhovni vođa miliona šiitskih muslimana. Ipak, usred svoje brutalne okupacije Palestine, čini se da su Izraelci spremni ciljati bilo kojeg šefa države; bilo koju ličnost koju smatraju neprijateljskom prema svojoj doseljeničkoj koloniji. Šta ih sprečava da krenu na buduće lidere Francuske, Njemačke, Velike Britanije ili čak SAD-a?
Gdje je ogorčenje? The New York Times je izvijestio o ubistvu Khameneija kao da izvještava o vremenskoj prognozi. Zapravo, kada u SAD-u vladaju nepovoljni vremenski uslovi – prevelika vrućina ili hladnoća – mediji u toj zemlji koriste veće tonove od onih koje su koristili prilikom izvještavanje o atentatu na Khameneija.
Nije bilo osude, niti je bilo ikoga s druge strane – poput Breta Stephensa ili Thomasa Friedmana – ko bi držao vatrene govore protiv ubilački nastrojenih Izraelaca. Zašto?
Khamenei je bio vjerski poglavar jednog naroda, ličnost čiju je biografiju – mnogo prije njegove smrti – ispisao Gabriel García Márquez u svom remek-djelu ‘Jesen Patrijarha’ (1975), ili kasnije veliki iranski romanopisac Mahmoud Dowlatabadi u djelu ‘Pukovnik’.
Bio je vrhovni vođa sistema upravljanja zasnovanog na drevnoj monarhiji koja je postojala i prije islama i šiizma. Na narodu kojim je vladao je da odluči šta misli o njemu.
Smrt patrijarha
Kako god historija na kraju ocijenila Khameneija, on je bio vođa kojeg su politička kultura, nacija, zemlja i domovina – u dobru i u zlu – postavile na čelo države nastale iz ogromne društvene revolucije.
I danas postoje milioni ljudi koji su ga voljeli i poštovali kao sveca. Nesumnjivo, postoje i milioni drugih koji su ga smatrali tiraninom. O tom pitanju su sami Iranci trebali i moraju odlučivati.
To nema nikakve veze s izraelskim vladarima – krvoločnom bandom psihopatskih cionista koji i dalje provode genocid u okupiranoj Palestini, uz besramnu otimačinu zemlje u Libanu i Siriji.
Svi politički lideri imaju svoje pristalice i protivnike. Ni Trump, niti bilo koji šef države bilo gdje u svijetu, nije predmetom jednoglasne ljubavi ili mržnje. Daje li to pravo izraelskim ratnim zločincima da ih ubijaju?
Hoće li ikada prestati to odvratno, rasističko nasilničko ponašanje kada je riječ o izvještavanju o javnoj žalosti drugih naroda?
Khamenei je bio ključna figura jedne drevne političke kulture. Trebao je umrijeti dostojanstvenom smrću patrijarha na plodnom tlu svoje domovine, bez obzira na to da li su ga njegovi sunarodnjaci voljeli ili mrzili.
Ipak, nakon što je Izrael prešao granicu kako bi ubio Khameneija i članove njegove porodice, uključujući njegovu četrnaestomjesečnu unuku, New York Times je pokazao više interesa za kontroverznu utakmicu Svjetskog prvenstva između Belgije i SAD-a.
Dok su se u Iranu i Iraku vršile pripreme za Hameneijevu sahranu, još jedna cionistička marioneta, komentatorica Laura Loomer, pozvala je Izrael da napadne ožalošćene mase koje su se okupile u milionima.
Oni koji nastavljaju slijepo podržavati Izrael izgubili su dodir sa stvarnošću. Njihova oholost ih sprečava da vide kako ih cijeli svijet, a posebno Amerikanci, prezire.
Amerikanci su ove godine tokom proslave 4. jula palili izraelske zastave, zahtijevajući nezavisnost svoje zemlje od evropske doseljeničke kolonije. Čini se da su čak i neki korumpirani američki političari konačno shvatili poruku i počeli bježati od novca AIPAC-a kako bi sačuvali barem trunčicu pristojnosti koja je možda još preostala u njima.
Kreativno odbrojavanje
Ovo nas dovodi do krajnje besmislenog izvještavanja New York Timesa iz Teherana, koje je, čini se, imalo samo jedan cilj: umanjiti brojnost okupljene mase i podijeliti Irance na one koji su „veličali” Khameneija i one koji su ga „prezirali” – pritom potpuno zanemarujući posljedice vojnog napada koji je potaknuo Izrael, kao i uticaj tog čina na percepciju koju Iranci imaju o vlastitoj vladi.
List je svoje „kreativno prebrojavanje” započeo uvjeravanjem čitalaca da se okupilo tek „nekoliko desetina hiljada” ožalošćenih. Očigledno shvativši da je to smiješno – s obzirom na to da je cijeli svijet bio svjestan okupljanja miliona ljudi – brzo su promijenili procjenu na stotine hiljada. Riječ je o besramnim šarlatanima.
Khamenei nije bio prezren. Bio je oštro kritiziran, kao što su to i svi šefovi država. No, to je bilo prije nego što je najomraženija kolonija doseljenika na ovoj planeti, Izrael, pokrenula rat protiv iranskog naroda, masakrirajući mnoštvo nevine djece, uništavajući nacionalnu infrastrukturu i navodeći Trumpa da zaprijeti uništenjem iranske civilizacije. Ti događaji su sve promijenili.
A onda je uslijedio i ovaj „biser”: „Javne ceremonije žalovanja bile su strogo koreografirane i pod strogom kontrolom vlade.” Naravno da jesu; takve su sve državne sahrane, bilo da je riječ o bivšim američkim predsjednicima Ronaldu Reaganu i Jimmyju Carteru ili o papi. Da li je državna sahrana kraljice Elizabete II bila u potpunosti spontana ili je i ona bila pod „strogom kontrolom” policije i sigurnosnih službi?
Čini se da su New York Times, kao i drugi zapadni mediji koji su objavljivali slične užasne izvještaje, odlučni u namjeri da omalovaže i umanje značaj ljudi koji su izašli da odaju počast preminulom Khameneiju. Podtekst je jasan: ubijeni vrhovni vođa bio je tiranin koji je zaslužio smrt, a Izraelci su svijetu – a posebno iranskom narodu – učinili uslugu njegovim ubistvom.
Mitski trenutak
Ono što New York Times i njemu slični mediji nisu uspjeli prepoznati dok se odvijalo pred njihovim očima tokom ceremonija sahrane Khameneija jeste mitski trenutak u kojem nacija i kultura stapaju svoju zajedničku sudbinu u kolektivnu svijest. Ovo je klasičan primjer perzijske pasionske igre poznate kao ‘Ta’ziyeh’, čije porijeklo seže do rituala oplakivanja Sijavaša opisanih u ‘Šahnami’. Izvedena je na ogromnoj, transnacionalnoj pozornici – ne samo u Iranu i Iraku, već i pred milionima šiita koji su je pratili širom svijeta. Značaj ovog događaja promakao je onima koji svoje znanje ograničavaju na jadne propagandne stranice New York Timesa.
Prije više od 25 godina, moj pokojni kolega, ugledni poljski naučnik Peter Chelkowski i ja objavili smo knjigu pod naslovom ‘Staging a Revolution’ (Postavljanje revolucije na scenu), koja dokumentira odvijanje šiitske drame tokom iranske revolucije krajem 1970-ih. Ono čemu je svijet svjedočio ovog mjeseca tokom Khameneijeve dženaze (pogrebne povorke) poprimilo je slične, ogromne razmjere.
Razmotrite veličinu tog događaja: šestodnevna pogrebna povorka koja se kretala kroz Teheran i Qom u Iranu, zatim putovala u Najaf i Karbalu u Iraku, te se vraćala u Iran radi ukopa u Mashhadu, uz milione ožalošćenih koji su odavali počast.
New York Times predvodi američke i evropske medije u podjeli Iranaca na „vjernike” (pristalice režima) i „sekulariste” (protivnike), u očiglednom pokušaju da opravda ubilački napad Izraela. Međutim, ta podjela na dvije krajnosti ne funkcionira sada kao što nikada nije ni funkcionirala u Iranu.
Dokaz za to može se naći u snimljenom razgovoru s učenim šiitskim vjerskim vođom, koji se prisjeća susreta s pokojnim učenjakom Muhamedom Husejnom Tabatabaijem, jednim od najučenijih šiitskih filozofa 20. stoljeća i autorom monumentalnog tumačenja Kur'ana pod nazivom ‘Al-Mizan’.
Tu saznajemo kako je Tabatabai, slušajući pjesmu Iraja Mirze o imamu Husejnu i njegovom mučeništvu u Karbali, neutješno plakao, a zatim priznao prijateljima – na njihovo veliko zaprepaštenje – da bi rado ustupio svoje cjelokupno tumačenje Kur'ana Mirzi u zamjenu za samo tu jednu pjesmu.
Njegovi prijatelji su bili zbunjeni, jer je Mirza bio poznat po svojoj opscenoj satiričnoj poeziji. Tabatabai je blago odgovorio: „Da, znam; imam njegova sabrana djela ovdje u svojoj biblioteci, ali ipak…”
Bogate, moćne, žive i razvijajuće iranske i islamske kulture – od poezije do filozofije, od drevnog Irana do ogromne lepeze islamske intelektualne historije – predstavljaju ‘terra incognita’ (nepoznatu teritoriju) za mnoge zapadne medije, koji ne čitaju ta djela, a kamoli da pokušavaju objasniti njihovo značenje svojoj publici.
Odavanje počasti
Da li je Hamenei bio heroj ili zlikovac, dobrodušni svetac ili surovi tiranin? Prije svega, o tome treba da odluče sami Iranci u svojoj domovini. Na iranskim historičarima, društvenim naučnicima i kritičkim misliocima je da o tome razmišljaju i raspravljaju u godinama koje dolaze.
Izraelski zvaničnici koji izazivaju gađenje, kao i njihovi potplaćeni predstavnici u zapadnim medijima, koji nastoje pretvoriti naše svakodnevne izvore vijesti u kanalizaciju mržnje, nisu u poziciji da to čine.
Prije mnogo godina, tokom putovanja u Kairo, odao sam počast na posljednjem počivalištu pokojnog iranskog šaha. Nisam monarhista, a on je svojim vladanjem mojom domovinom obilježio moje djetinjstvo i mladost strahotama. Ipak, osjećao sam dužnost da odam počast njegovim posmrtnim ostacima u veličanstvenoj kairskoj džamiji Al-Rifai.
Pomolio sam se za njegovu dušu, na svoj način, recitujući čuvenu pjesmu pjesnika iz 11. stoljeća, Nasira Husrava, koju smo svi učili u srednjoj školi:
Isus jednom na putu ugleda ubijenog čovjeka,
Zapanjen, upita:
Koga si to ubio pa si tako sramno skončao?
Čekajmo da vidimo ko će ubiti onoga ko je ubio tebe!
Ne uznemiravaj ljude lupkanjem prstima po njihovim vratima,
Da niko ne bi lupao pesnicom po tvojim vratima!
Danas o Khameneijevom odlasku razmišljam na sličan način, samo što se ovaj put vodim kratkim, ali ključnim odlomkom iz Časnog Kur'ana.
Kakav god da je bio, Khamenei je sada požurio pred svog Stvoritelja kako bi primio nagradu za svako dobro koje je učinio i kaznu za svako zlo koje je možda počinio, kao što se navodi u suri Az-Zalzalah (99:7-8):
Ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga,
A ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.
(TBT, MEE)
