KULTURA
Kotbus je festival istočnoevropskog filma i bilo je
uzbudljivo pogledati najnovije filmove iz Češke, Poljske, Hrvatske, Mađarske.
Ono što je za nas značajno jeste da je pet rediteljki iz Bosne i Herecegovine
predstavilo svoje najnovije radove. Prikazani su filmovi Jasmile Žbanić, Ines
Tanović, Nejre Latić-Hulusić, Sabrine Begović i moj. Činjenica da rediteljke
kod nas rade uprkos teškim uvjetima je ohrabrujuća i inspirativna – kaže Begić.
FOTO: Begić (Avaz)
Nagrađivana bh. rediteljka Aida Begić vratila se nedavno iz
njemačkog Kotbusa, gdje je bila članica žirija glavnog takmičarskog programa.
Begić je tom prilikom predstavila i svoj film “Album”, koji je
prikazan u programu “Focus”. Dovoljno je povoda za razgovor s našom
rediteljkom, koja, nakon “Snijega” i “Djece”, priprema novi
dugometražni igrani film “Balada”. Begić je vrlo otvorena govorila o
predrasudama, politici, izbjeglicama iz Sirije, hrabrim ženama BiH… Ali, prvo
osvrt na nedavno održani festival.
– Kotbus je festival istočnoevropskog filma i bilo je
uzbudljivo pogledati najnovije filmove iz Češke, Poljske, Hrvatske, Mađarske.
Ono što je za nas značajno jeste da je pet rediteljki iz Bosne i Herecegovine
predstavilo svoje najnovije radove. Prikazani su filmovi Jasmile Žbanić, Ines
Tanović, Nejre Latić-Hulusić, Sabrine Begović i moj. Činjenica da rediteljke
kod nas rade uprkos teškim uvjetima je ohrabrujuća i inspirativna – kaže Begić.
Ružne riječi
Da nastavimo priču u tom smjeru. Biti žena u BiH, pri tome
uspješna u svom poslu, znači dug put, veliku borbu, dokazivanje, objašnjavanje,
opravdavanje… Kako biste opisali svoj put do svjetski priznate rediteljke? U
jednom trenutku odlučili ste se pokriti. Jeste li ikada doživjeli ikakvu
neprijatnost, uvredu, zbog marame koju nosite?
– Nije baš svakodnevna pojava da pokrivena žena režira
filmove. Bilo je i ima negativnih reakcija, od toga da na jednom festivalu
članica žirija mom filmu nije htjela dati nagradu zato što sam pokrivena, i to
je eksplicitno naglasila, pa do nekih ružnih riječi od slučajnih prolaznika u
Kotbusu, naprimjer. Ali, to sve nije toliko važno. Ljudi se boje onoga što ne
poznaju. Protiv muslimana je podignuta velika medijska hajka, koja traje već
godinama, i logično je da se obični ljudi boje. Način da se stvari u tom smislu
promijene su komunikacija, razgovor, demistifikacija određenih pitanja i,
konačno, umjetnost koja se bavi istinom, promovira slobodu i otkriva ljudima
stvari koje ne bi vidjeli da im ih mi ne prikažemo.
Kao članica Udruženja rediteljica i reditelja u BiH, u
posljednje vrijeme stalno vršite pritisak na vlast da konačno prepozna da
nijedan fening uložen u kulturu, nije uzaludan. Ima li rezultata?
– Poražavajuće je kada znate da za umjetnost i kulturu niko
posebno ne mari. To je tragično, posebno za nas, koji smo se osvjedočili u
značaj kulture tokom opsade Sarajeva. Mi znamo da su kultura i umjetnost
jednako potrebne ljudima kao i hrana ili voda, a iz onoga što danas živimo,
vidimo da zapostavljanjem tih segmenata života čovjek sve manje liči na
čovjeka. Nadam se da će svaka pozitivna inicijativa, uključujući i ove koje
strukovna udruženja prave, prije ili kasnije uroditi plodom. Mi se, između
ostalog, borimo za povećavanje budžeta za kulturu i za jednu veoma bitnu stvar
koja bi riješila većinu problema, a to je zakon o AV djelatnostima po modelu
preuzetom od susjednih zemalja i svih drugih evropskih, razvijenih, koji su na
taj način riješili dobar dio finansiranja kulturnih projekata.
Rekli ste da u BiH ne možeš biti apolitičan. Opišite bh.
političku situaciju.
– Povlačenje po blatu.
Pratite li dešavanja s izbjeglicama iz Sirije? Kakvo je Vaše
mišljenje o svemu tome?
– Pratim. Veoma sam potresena svim što vidim. Trenutno
pripremam i jedan projekt o toj temi pa istražujem i više nego što bih inače
radila. Strašno je to kad vidite koliko je ljudi unesrećeno, a da njihova
nesreća nije dovoljna da se neko smiluje i zaustavi pokolj i stradanje nego se
preko krvi ispunjavaju interesi moćnika. To nam je poznato i iz našeg rata.
Slike su užasne – mora i otoci preplavljeni leševima, kolone iznemoglih, a
najstrašnije od svega su patnje djece. Ti prizori nisu više negdje daleko, oni
su pred našim vratima, u kućama i nikako se ne mogu ignorisati. Nadam se da će
činjenica da se sudbine nesretnih ljudi sada direktno sudaraju s onima koji
žive u blagostanju, učiniti da se rat što prije zaustavi.
Autentična muzika
Pripremate i novi dugometražni igrani film. Jeste li spremni
ispričati svijetu “Baladu”?
– “Balada” je priča o ljubavi u postapokaliptičnom
ambijentu BiH. Priča u kojoj se mit i stvarnost prepliću. Bazirana na usmenoj
narodnoj baladi s ovih prostora, priča prati sudbine stvarnih žena u raznim
krajevima naše zemlje.
Kada je planirano snimanje i gdje?
– Snimanje je planirano za narednu godinu širom BiH.
Obično se glavni glumci sami nametnu još dok priča nastaje.
Jeste li Vi donijeli odluku?
– Ovog puta bih kombinirala profesionalne glumce i
naturščike. Trenutno radim na pronalaženju žena naturščika koje bi učestvovale
u filmu, a nakon toga ću raditi na sklapanju profesionalne glumačke podjele.
Hoće li film pratiti neka balada? Piše li se neka pjesma
specijalno za film ili…
– Osnova za priču je usmena balada naših prostora, koja
obiluje prekrasnim prizorima, sudbinama i poetikom. Balada o Hasanaginici jedan
je od osnovnih motiva. Muzika će, takođe, biti autentična, bazirana na
etno-muzici BiH.
“Balada” je, rekli ste, priča o ljubavi. Ali,
uglavnom su tužne, imaju nesretan kraj… Kakva će biti ova Vaša?
– Trudim se da kraj u filmu zamislim kao nadu, nadu u
opstanak ljepote i ljubavi. Naravno, većina priča koje su me inspirirale, veoma
su tužne, ali se čini da bez te tragičke tenzije i nema dobre ljubavne priče.
Ipak, ljubav kao pokretačka životna energija uvijek je pozitivna pa se nadam da
će film u konačnici slaviti lijepu stranu našeg života.
Ovim filmom slavite ženu koju vidite kao veliku snagu, izvor
ljepote i istrajnost. U BiH je takvih mnogo. Kako izabrati jednu priču?
– Baš zato što ne mogu izdvojiti samo jednu priču, odlučila
sam da “Balada” bude skup nekoliko različitih priča i sudbina, u
kojima su glavne junakinje snažne i divne žene. Žene su na neki način uvijek naličje
muške, herojske historije, njihova verzija te stvarnosti nije nešto što se
često viđa, a mislim da zavređuju punu pažnju.
Sklapanje budžeta
Može li ljubav pobijediti u današnjem ambijentu, prepunom
programa realnosti, starleta, općenito negativne atmosfere… O lijepim
stvarima veoma se malo priča, pogotovo o ženama i njihovoj velikoj ulozi u
porodici, društvu…
– Tragam za ljepotom u ambijentu koji se najmanje bavi
lijepim i konstruktivnim stvarima. Ono što me najviše fascinira je kako ljudi,
a posebno žene, koji žive u veoma teškim uvjetima, ipak uspijevaju pronaći
snage da se smiju, vole, nadaju. One su lijepe, jake i ponekad izgubljene u tom
čudnom spoju tradicije i savremenosti.
Film je podržala i Fondacija za kinematografiju BiH. Dokle
ste stigli u toj priči s novcem, koproducentima?
– Trenutno smo u procesu sklapanja budžeta, apliciranja na
strane fondove i paralelno s tim radimo pripreme na terenu. Film je za sada
bosanskohercegovačko-francuska koprodukcija, ali ćemo, vjerovatno, imati još jednu
ili dvije partnerske zemlje. Iz BiH nećemo moći zatvoriti cijeli budžet filma
tako da dosta novca mora doći izvan BiH, a to iziskuje vrijeme i strpljenje.
Trudim se da iznutra izgradim sklad i balans
Osim što ste uspješna rediteljka, i privatno ste realizirana
osoba. U braku ste s Erolom Zubčevićem, direktorom fotografije, koji je i jedan
od Vaših vjernih saradnika na filmu, majka ste dvoje djece… Imate dovoljno
razloga da budete sretni i zadovoljni u životu.
– Zadovoljstvo je subjektivna stvar i neki ljudi su po
definiciji nesretni i nezadovoljni. Trudim se da iznutra izgradim sklad i
balans kako bih bila zadovoljna onim što imam.
Tranzicijsko ludilo
– U međuvremenu pripremam i jedan veoma važan dokumentarni
film o “običnim” ljudima, zapostavljenim na marginama tranzicijskog
ludila, i jedan dugometražni, koji je još u povoju, a trebao bi se realizirati
djelimično ovdje, a većinom izvan BiH – otkriva Begić.
(The Bosnia Times, Avaz, Autor: S. ALAGIĆ-ALETIĆ)
