Piše: Esad Duraković, thebosniatimes.ba
O služenju Mise blajgburškim žrtvama u Sarajevu mnogo se pisalo i govorilo, i već ta činjenica po sebi ukazuje na to da je događaj na izvjestan, na naročit način, znamenit. Mogao bih čak reći da je znamenit zbog više razloga jer je posmatran iz više aspekata: teološki aspekt, humanistički, politički, ideološki aspekt i dr.
NE BIH POVRIJEDIO VJERNIČKO SRCE
U ovome slučaju, kao i u svakom drugom, veoma je važno posmatrati u kojem kontekstu se neki događaj zbiva, kreira, inicira i sl. Jer, kontekst daje puni smisao svakom događaju i svaki događaj sa svoje strane utječe na kontekst. Uvijek se radi o naročitoj interakciji koja je srazmjerna značaju događaja i konteksta s kojim „komunicira“.
Vjerničko srce nijednog vjernika nipošto ne bih povrijedio – od onoga vjerničkog srca koje obožava neki totem (neka samo Bog sudi u vjeri baš svačijoj!) do onog srca koje, radosno i ustreptalo, nastoji biti ispunjeno vjerom u Jednoga Boga – dakle, do monoteističke vjere. Stoga nijedna moja riječ ovdje nije zato da povrijedi katolike, Misu kao takvu, Crkvu, Hrvate… Naprotiv, sve ovo što sam nabrojao veoma poštujem.
No, želim ukazati samo na jednu stvar – od svih mogućih aspekata koje sam spomenuo. Naime, ovom prilikom neću govoriti o blajburškim žrtvama, o tome jesu li ili nisu nevini. To je poseban aspekt cijelog „pitanja“. Neću govoriti čak ni o tome da li jest ili nije trebalo služiti Misu – o tome postoje različita mišljenja među kojima ovom prilikom ne bih arbitrirao… Nego, o jednom posebnom aspektu konteksta želim nešto reći. Naime, ZAŠTO UPRAVO U SARAJEVU?!
INFANTILAN IZGOVOR
Događaj ulazi u jedan izrazito politički, čak ideološki kontekst, jer inicijativu, i pokroviteljstvo nad događajem, daje jedno eminentno političko tijelo (HNS), snažno ga podupiru i promoviraju političari i to – u tome i jest poenta – iz one političke stranke (HDZ) koja je vodila Hrvatsku pa je na međunarodnom sudu osuđena za udruženi zločinački poduhvat u BiH. Ta ista stranka i danas ometa stabilizaciju BiH, ispoljava pretenzije prema njoj; tutorski se odnosi prema njoj; pod njenim okriljem ne tako davno su stvarani koncentracijski logori po BiH; iz te stranke u Republici Hrvatskoj (naravno, i njene ekspoziture u BiH) već četvrt stoljeća nastoje stvoriti treći entitet i otcijepiti dio BiH, itd. Drugim riječima, sve to asocira na vrijeme (i kontinuira ga) kada je u Sarajevu bila tzv. NDH koja je u Sarajevu, smatrajući ga dijelom svoje državne teritorije, izvršila strašne zločine, pa se danas u tome Sarajevu žali i moli za duše onih koji su bili dio te zločinačke države. Strašan kontekst! Upravo zbog toga konteksta, nije trebalo služiti Misu u Sarajevu. Infantilan je „argument“ da zbog korone nisu mogli na drugom mjestu nego u Sarajevu. Sve u svemu, kontekst je izrazito politički, ne duhovni ni religijski.
Šteta je što je Crkva, koju načelno poštujem kao najviši hram duhovnosti kao što rekoh, pristala na to da bude tako grubo politički upotrijebljena.
Sarajevo je, na drugoj strani, veličanstveno „položilo ispit“ i ovaj put: na nenasilan način, samosvjesno i dostojanstveno u najvišoj mjeri, izrazilo je protest protiv grube zloupotrebe vjere.
Sarajlije su dali lekciju (ali su uputili i poruku) da su usmjereni kosmopolitizmu, ka budućnosti, a ne mračnim ponorima povijesti.
(TBT, Vijesti.ba)
