„Stranka demokratske stranke (SDA) je u svakom pogledu, idejnom, političkom, kadrovskom, svjetonazorskom… duboko konzervativna struktura, jako skeptična i nepovjerljiva prema novom, modernom, nepoznatom“, izjavio je Senad Avdić u svom intervjuu datom portalu Nomad.ba. „U tom smislu je ozbiljan contradictio in adjecto od jedne takve stranke očekivati ikakve reforme, a kamoli “duboke” i “brze”“, tvrdi Avdić.
Dijagnosticirajući ideološko-kadrovski profil ove stranke Avdić se osvrnuo na povijesna uporišta nastanka ove stranke: „Jezgru SDA prilikom njenog osnivanja devedesetih godine činila je skupina muslimanskih intelektualaca (premda tu i nije bilo bogzna kakve intelektualne i akademske japije od koje se pravi ozbiljna najprije stranka, a kasnije država) suđena u Sarajevskom procesu 1983. Riječ je o ljudima i njihovim mlađim sljedbenicima koji su 50-ak godina ranije, tokom Drugog svjetskog rata bili okupljeni u Mladim muslimanima, koji su, pak, bili bosanskohercegovačka ispostava Muslimanske braće, organizacije formirane u Egiptu. U vrhu SDA imali ste skoro potpuno preslikanu mladomuslimansku strukturu staru pola stoljeća.
One koji su umrli, ili bili stari, zamijenili su njihovi potomci, kao u slučaju Nedžiba Šaćirbegovića, čiji je sin Muhamed valjda prvi put došao iz Amerike u BiH i odmah postao ambasador u UN-u, malo kasnije ministar vanjskih poslova. Tako da je SDA zapravo nastavila život i provoditi političku filozofiju, politički islam Mladih muslimana koji su prekinule komunističke vlasti. Ona se u višestranačju samoreproducirala, regrutirala nove članove iz svojih porodičnih “mrjestilišta”, pa ste dobili kadrovske klastere Izetbegovića, Čengića, Behmena, Kasumagića, Velagića… koji su porodičnim umrežavanjem preplavili cijelu BiH, preuzeli sve važne poslove oko kojih su se vratile pare, utjecaj, moć, vlast.
Ta ekipa se tokom godina i decenija izvještila u nesistemskom, pa i antisistemskom, zavjereničkom radu i ponašanju, nepovjerenju prema “vanjskom svijetu”, preziru prema sistemu, procedurama, transparentnosti. Nažalost, rat, agresija, progoni, vanjski i unutrašnji embargo silno su pogodovali toj vrsti socijalnog djelovanja za koje je karakteristična tajnovitost, povjerljivost, konspirativnost. Favorizirani su snalažljivosti, povjerljivost, tajnost, što je u kombinaciji sa ogromnim novcima kojima su bili zatrpavani sa svih strana svijeta, a najviše onog islamsko-muslimanskog svijeta, stvorilo jednu enormno, bezobrazno bogatu kastu ratno-profiterskih hulja koje su nakon rata, kreirajući kriminalan model privatizacije, preuzele, nakon političkih, i sve ekonomske i financijske, socijalne poluge vlasti…“
Opasku novinara Edina Zupčevića kako su se u ovoj stranci, kako je rekao, pojavili neki novi, mladi, obrazovani, ljudi, te zašto oni nisu uspjeli tu stranku transformirati iz klerikalno-konzervativne u neku zaista moderniju narodnjačku partiju desnog centra, Avdić je prokomentirao na sljedeći način:
«Ne, ne, riječ je u običnom prividu navodno mladih, šatro neopterećenih ljudi koji su ko biva osvježavali i davali svježu krv u omatorjelu vrhušku SDA. Niko od njih nije slučajno bio tu gdje je bio, ili je još uvijek, svi su morali proći sitno rešeto kadrovskih provjera, a osnovna je bila povezanost sa mladomuslimanskom “maticom” ili sa drugim religijsko-džamijskim bošnjačkim strukturama. Pogledajte samo spisak premijera Federacije BiH, funkciju gdje se akumulirala najveća moć kada su pare i kadroviranje u pitanju, javna preduzeća, zapošljavanje…
Imate, dakle, najprije Edhema Bičakčića, suđenog u procesu ‘83. koji je iz familije Omera Behmena. Nasljeđuje ga Nedžad Branković, koji je također porodično vezan uz taj milje. Potom dolazi rahmetli Mustafa Mujezinović, čiji je otac, ugledni prevodilac bio dio tog muslimanskog establišmenta. Nema tu iznenađenja, niti “ofrlje” imenovanja. Bošnjačku politiku u Mostaru, a i šire, od rata, bez obzira u kojoj stranci bio, ili ne bio ni u jednoj, kreira Safa Oručević, sestrić Teufika Tofe Velagića, važnog člana Mladih muslimana koji je nakon komunističkih zatvora poslije Drugog svjetskog rata pobjegao u Austriju.
Gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka koji će ostati upisan u povijest kao ružna izraslina na licu grada je, kako se negdje pohvalio, dvostruko vezan za mladomuslimanski pokret, preko dede sa očeve strane Skake i sa materine preko Ismeta Kasumagića. Nikakve druge kvalifikacije, niti preporuke on nema da bi bio gradonačelnik. Sve je to godinama građeno, pažljivo i detaljno, dotjerano iz njihovog ugla gledano “pod konac”.»
(TBT)
