Piše: Stephen Marche, thebosniatimes.ba
Otkad je Douglas Coupland skovao izraz generacija x, smatralo se da je to samo prazno mjesto, nepoznata promjenljiva. Mi smo bili generacija koja nije znala sopstveno određenje. Sad znamo. Covid-19 je rješenje za x. Mi pripadamo generaciji zatvorenih u kuće.
Kao što smo se šalili na Twitteru, bilo je neizbježno da se od naše generacije zatraži da spasi svijet sjedenjem u kući i gledanjem televizije. Covid-19 pogađa svakog; ubija stare ljude, a djeci uništava djetinjstvo. Ali na poseban način utiče na nas koji imamo sitnu djecu i stare roditelje. Nama je osjećanje zatvorenosti neobično poznato. Na mahove Covid-19 izgleda kao puka alegorija za stanje moje generacije: otkad smo završili školu, sjedili smo u zatvorenoj prostoriji, ispred ekrana, dok se odvijala globalna katastrofa. Posebnost te katastrofe za našu generaciju je to da se ona događa svakome od nas nasamo.
Kriza je vanredna, ali moj standardni položaj u životu je upravo onaj u kome sam sada – svi koje poznajem su izolirani i najednom bez prebijene pare (osim onih koji su dobili nasljedstvo) i svi nijemo gledaju propadanje. Historijski događaji kao što su 11. septembar, finansijska kriza 2008. i Covid-19 samo su nagle erupcije u dugačkom nizu propadanja: industrijski sektor, humanističke nauke, mediji, američka republika. Koliko god Covid-19 sam po sebi bio ozbiljna prijetnja, on mi izgleda i kao generalna proba 21. vijeka.
Problemi 21. vijeka bit će globalni i intimni. Covid-19 je najjasniji mogući dokaz da, u najstvarnijem smislu, postoji direktna fizička veza između pijaca u Vuhanu, pica u Lombardiji i poslovnih zgrada u New Yorku. Svi dišu isti vazduh. Svuda ista priča. Rješenje za probleme 21. vijeka, kao i za Covid-19, može donijeti samo birokratija koju informiraju stručnjaci. To je to. Nema drugog rješenja. U 21. vijeku libertarijanizam nije nimalo relevantniji od geocentrizma.
Ali u 21. vijeku će izbor biti solidarnost ili smrt. Sad smo to shvatili. Upravo to je Covid-19: kriza intimnosti koja se može riješiti jedino solidarnošću. Kad se osvrnemo, vidimo da je to bio zadatak naše generacije: suočavanje s krizom intimnosti, uzdrmavanje temelja intimnosti i pokušaj da se oni opet učvrste.
Potrošačka kultura izgrađena poslije Drugog svjetskog rata razara jedinstvo, uništava zajedništvo, potkopava zajednicu, ubija solidarnost. „Svako u svojoj ćeliji bezmalo vjeruje da je slobodan“, rekao je W. H. Auden. Mi smo generacija uronjena u cinizam, skepticizam i ironiju, ali to se mora prekinuti. Pokazalo se da je generacijski zadatak suočavanja sa razbijenošću i njenog prevazilaženja zapravo politički.
Podjele koje su preplavile naš politički govor ne mogu se održati. Ako sad žalite što vaša vlada nije slušala eksperte za infektivne bolesti, odmah počnite slušati šta govore eksperti za klimatske promjene o događajima u toj oblasti tokom narednih 30 godina. Jedna novija studija pokazala je da će Amerikanci morati da se pomjere sa istočne obale, a procjenjuje se da će broj unutrašnjih migranata biti 13 miliona. Taj problem se ne može riješiti ogromnom vojnom silom, već samo kolektivno prihvaćenim informiranjem, saradnjom i žrtvovanjem.
Starija generacija i dalje se ponaša konspirativno i bahato. Na izborima 2020. kandidati su dvojica staraca koji žele obrnuti još jedan krug. Gnjev milenijalaca je i te kako opravdan: zašto bi iko od njih vjerovao u postojeći sistem ili u njemu učestvovao? Ova katastrofa će ih svakako usmjeriti ka alternativnoj budućnosti. Jedna stvar postaje jasna u svakoj krizi: odgovorni pate, neodgovorni trijumfuju. U kom trenutku nastavak namještene igre počinje vrijeđati ljudsko dostojanstvo? Karijerizam je besmislen, ali je iz nekog razloga jedini izam koji ne jenjava. Šezdesete godine prošlog vijeka su navele pripadnike tadašnje generacije mladih da se probude, međusobno usklade i isključe iz postojećeg poretka. Ne vidim kako bi danas mladi ljudi mogli imati ikakav drugi izbor osim još potpunijeg odbijanja.
A ipak, ovog puta, koliko god da je teško, prvi put sam osjetio nadu. Postalo je jasno o čemu će se odlučivati u 21. vijeku: koliko mrtvih je prihvatljivo da bi se održao ekonomski status kvo? Vidjeli smo da vlade mogu preduzeti krupne mjere. Vidjeli smo da je ogromna većina ljudi spremna da žrtvuje sopstvenu udobnost da bi zaštitila svoje najugroženije sugrađane. Posljedice su duboke. Postalo je jasno da ljudsko društvo ne čine samo ekonomske interakcije i da tržišni fundamentalizam ima svoje granice.
Generacija x, ogrezla u radikalnom skepticizmu, sad mora naći način za kolektivnu akciju. Moramo raditi zajedno ili umirati sami – to više nije hipi besmislica. Da li smo spremni za rat bez neprijatelja?
(TBT, The Guardian)