Piše: Arundhati Roy, thebosniatimes.ba
I dok se virus širi, zastajemo opčinjeni pjesmom ptica usred grada, prizorom paunova na raskrsnici, tišinom na nebu.
Ove sedmice (početak aprila) broj zabilježenih slučajeva širom svijeta premašio je milion. Umrlo je više od 50.000 ljudi. Projekcije govore da će taj broj dostići stotine hiljada, ili više. Virus se slobodno širio putevima trgovine i internacionalnog kapitala, a strašna bolest koju je pronio svijetom zatvorila je ljude u sopstvene zemlje, gradove i domove.
Za razliku od kapitala i njegovih tokova, ovaj virus ne traga za profitom, već samo želi da se što više množi, čime je zaustavio svako drugo kretanje. Virus ne haje za kontrole na granicama, biometriju, digitalni nadzor i analizu podataka. Zasad najsnažnije pogađa najbogatije i najmoćnije zemlje svijeta, zbog čega je lokomotiva kapitalizma praktično stala. Vjerovatno samo nakratko, ali dovoljno dugo da pažljivije osmotrimo njene dijelove, proučimo je i donesemo odluku da li je treba popravljati ili tražiti bolju.
Mandarini zaduženi za upravljanje pandemijom rado govore o ratu. I tu riječ ne koriste kao metaforu, već doslovno. Da je to zaista rat, koja zemlja bi bila bolje pripremljena od Sjedinjenih Država? Da su vojnicima na prvim linijama potrebne puške, pametni projektili, rakete, podmornice, avioni, nuklearne bombe, a ne maske i rukavice, da li bi bilo nestašica?
Iz noći u noć, sa drugog kraja svijeta, mnogi od nas prate konferencije za novinare njujorškog guvernera. Naša fascinacija je krajnje neobična. Pratimo statistike, slušamo o prepunim bolnicama, o potplaćenim i iscrpljenim medicinskim sestrama koje zaštitnu opremu prave od kesa za đubre i starih mantila i rizikuju živote da bi pomogle umirućima. Gledamo kako se države nadmeću za respiratore, ljekare koji moraju da odluče koga liječiti, a koga ostaviti da umre. I mislimo u sebi: „Bože, to je Amerika!“
***
Tragedija je stvarna, epska i odvija se pred našim očima. Ali nije neočekivana. Ova katastrofa se dugo spremala. Pamtimo snimke „izbacivanja pacijenata“ – bolesnih, polunagih ljudi, još u bolničkim pidžamama, koje krišom ostavljaju na ulicama. Vrata bolnica često ostaju zatvorena za Amerikance bez novca, koliko god da su bolesni i napaćeni.
Tako je bilo. Ali sada – u doba virusa – bolest siromaha postaje opasnost po zdravlje čitavog ovog bogatog društva. Uprkos tome, Bernie Sanders, senator koji je tražio zdravstvenu zaštitu za sve, proglašen je neozbiljnim kandidatom za Bijelu kuću, čak i unutar sopstvene partije. To je katastrofa koja se pripremala godinama.
Šta će se dogoditi sa mojom siromašnom i bogatom zemljom, Indijom, zaglavljenom u limbu između feudalizma i religijskog fundamentalizma, kasti i kapitalizma, pod upravom radikalnih desnih hinduističkih nacionalista?
U decembru, dok se Kina borila sa epidemijom u Vuhanu, vlada Indije se bavila masovnom protestima stotina hiljada građana zbog otvoreno diskriminativnog anti-muslimanskog zakona o državljanstvu koji je usvojen u parlamentu.
Prvi slučaj u Indiji registrovan je 30. januara, tek nekoliko dana pošto je počasni gost na paradi organizovanoj za Dan republike, Jair Bolsonaro, inače poznat po uništavanju amazonskih šuma i poricanju opasnosti pandemije, napustio Delhi. U februaru je bilo previše posla da bi se virus našao na dnevnom redu vladajuće partije. Za posljednju sedmicu februara bila je najavljena posjeta predsjednika Donalda Trumpa. Privukla su ga obećanja da će na stadionu u Gudžaratu imati publiku od milion ljudi. Organizacija je zahtijevala dosta novca i vremena.
Onda su došli izbori za skupštinu u Delhiju. Očekivalo se da će partija Bharatiya Janata izgubiti ako odmah nešto ne preduzme, pa je pokrenuta razularena i zloćudna nacionalistička kampanja, uz prijetnje nasiljem i streljanjem „izdajnika“.
Ali izbore su ipak izgubili. Za ponižavajući poraz okrivljeni su muslimani u Delhiju i za to su primjereno kažnjeni. Uz podršku policije, naoružane bande hinduističkih nacionalista su napadale muslimane u radničkim predgrađima sjeveroistočno od Delhija. Kuće, prodavnice, džamije i škole su gorjele. Takav napad je bio očekivan i muslimani su pružili otpor. U sukobima je bilo više od 50 mrtvih, uglavnom muslimana.
Hiljade muslimana su se povukle u izbegličke kampove na lokalnim grobljima. Iskasapljena tijela žrtava još nisu bila izvađena iz odvodnih kanala, kada su državni zvaničnici održali prvi sastanak posvećen epidemiji. Tada je većina stanovnika Indije prvi put čula za dezinfekciona sredstva za ruke.
U martu su ponovo bili prezauzeti. Najvažniji posao u prve dvije sedmice marta bilo je rušenje vlade pod vođstvom Kongresne partije u državi Madja Pradeš u centralnom dijelu Indije i postavljanje administracije pod vođstvom BJP-a. Svjetska zdravstvena organizacija je proglasila pandemiju 11. marta. Dva dana kasnije, 13. marta, ministarstvo zdravlja se oglasilo izjavom da korona „ne predstavlja ozbiljnu prijetnju“.
Premijer Indije je konačno odlučio da se obrati naciji 19. marta. Ali nije se dobro pripremio. Pozajmio je plan korišten u Francuskoj i Italiji. Rekao je da nam treba „socijalno distanciranje“ (što u kastinskom društvu nije teško razumjeti) i najavio „opći policijski čas“ od 22. marta. Ništa nije rekao o mjerama koje vlada preduzima povodom krize, ali pozvao nas je da izađemo na balkone i udaramo u lonce i šerpe u znak podrške zdravstvenim radnicima.
Nije pomenuo ni da je Indija do tog trenutka izvozila zaštitnu opremu i respiratore, umjesto da ih čuva za indijske zdravstvene radnike i bolnice.
Modijev poziv je dočekan sa entuzijazmom. Organizirane su povorke ljudi sa šerpama i loncima, plesovi i procesije na javnim mjestima. Ali nije bilo mnogo socijalnog distanciranja. U danima koji su slijedili, ljudi su uskakali u burad sa kravljim izmetom, a glasači BJP-a su organizovali zabave na kojima se pila kravlja mokraća. Mnoge muslimanske organizacije su ponavljale da je bog jedini odgovor na pandemiju i pozivale vjernike u džamije.
***
A onda, 24. marta u 8 sati uveče, Modi se pojavio na televiziji i objavio da od ponoći u čitavoj Indiji stupa na snagu policijski čas. Pijace se zatvaraju. Javni i privatni transport se ukida.
Rekao je da je odluku donio ne samo kao premijer, nego i kao stariji i mudriji član porodice. I zaista, ko bi drugi mogao odlučiti, bez konsultacija sa vladom koja će morati da se nosi sa posljedicama, da 1,38 milijardi stanovnika Indije zatvori u kuće bez ikakve prethodne pripreme i najavi to samo četiri sata prije zatvaranja? Nastup je ostavio utisak da premijer Indije vidi građane kao neprijateljsku silu kojoj se ne može vjerovati i treba je napasti iz zasjede.
Tako smo zatvoreni u kuće. Mnogi zdravstveni stručnjaci i epidemiolozi pozdravili su ovu odluku. Moguće je da su u pravu, bar teorijski. Ali sigurno ne mogu podržavati katastrofalni izostanak pripreme i planiranja, zbog čega je najveći i najpogubniji program zatvaranja stanovništva na svijetu proizveo efekte suprotne od željenih.
Čovjek koji obožava spektakle napravio je najveći zamislivi spektakl.
Dok je zapanjeni svijet posmatrao, Indija se pokazala u svoj svojoj sramoti – sa svim brutalnim, strukturnim, društvenim i ekonomskim nejednakostima i ravnodušnošću pred patnjom.
Bio je to eksperiment koji je osvijetlio sve što je bilo skriveno. Dok su se prodavnice, restorani, fabrike i gradilišta zatvarali, a pripadnici bogate i srednje klase povlačili u zaštićene kolonije, gradovi i metropole su počeli da izbacuju svoju radničku klasu – migrantsku radnu snagu – kao da je u pitanju đubre kog se što prije treba riješiti.
Mnogi od radnika koje su poslodavci i stanodavci izbacili sa poslova i iz stanova, milioni siromašnih, gladnih, žednih, mladih i starih, žena, djece, bolesnih, slijepih, hendikepiranih, ljudi koji nemaju kuda da odu, bez ikakvog javnog transporta na vidiku, započeli su dugi marš povratka u svoja sela. Pješačili su danima, prema Baduanu, Agri, Azmagaru, Aligaru, Laknou, Gokrapuru – stotinama kilometara. Neki su usput i umrli.
Znali su da se vraćaju u sela gdje ih možda čeka spora smrt od gladi. Znali su da možda nose virus sa sobom i da će zaraziti porodice i roditelje kod kuće, ali očajnički im je bila potrebna trunka topline, skloništa, dostojanstva, hrane, možda ljubavi.
Na putu ih je brutalno tukla i ponižavala policija zadužena za sprovođenje mera policijskog časa. Mlađe muškarce su tjerali da čuče i skakuću putem kao žabe. Grupu pješaka na ulazu u grad Bareili saterali su u krdo i prskali hemikalijama.
Nekoliko dana kasnije, zbog straha da će stanovništvo u pokretu odneti virus u sela, vlada je odlučila da onemogući kretanje pješacima. Oni koji su danima pješačili morali su da se vrate u gradske kampove iz kojih su izbačeni nekoliko dana ranije.
To je kod starijih prizvalo sjećanja na razmjenu stanovništva 1947, kada je Indija podijeljena i kada je nastao Pakistan. Ali sadašnji egzodus motivisan je klasnim, a ne vjerskim podjelama. A to čak i nisu najsiromašniji stanovnici Indije, već ljudi koji su donedavno imali radna mjesta i domove. Očajnici koji su i ranije bili bez posla i kuće ostali su tamo gdje su se zatekli, u situaciji koja je bila katastrofalna davno prije nego što je tragedija pandemije počela. Dok su trajali ti strašni dani, ministar unutrašnjih poslova Amir Shah nije se pojavljivao u javnosti.
Kada je počeo veliki egzodus iz Delhija, iskoristila sam svoju novinarsku propusnicu da posjetim Gazipur, mesto na granici Delhija i Utar Pradeša.
Prizori su bili biblijski. Ili možda i nisu. U Bibliji nije bilo ovoliko ljudi. Mjere za sprovođenje socijalnog distanciranja proizvele su upravo suprotan efekat, fizičko zbijanje nezamislivih razmjera. To važi za sve indijske gradove i sela. Glavne ulice su možda prazne, ali siromašni su i dalje zbijeni u svojim pretrpanim četvrtima i slamovima.
Svi pješaci sa kojima sam razgovarala bili su zabrinuti zbog virusa. Ali ta prijetnja je u njihovim životima bila manje stvarna i manje direktna od nezaposlenosti, gladovanja i policijskog nasilja. Od svega što sam čula od ljudi sa kojima sam razgovarala tog dana, uključujući i grupu krojača muslimana koji su nekoliko dana ranije preživjeli napade anti-muslimanskih bandi, najviše me je uznemirila izjava drvodelje Ramdžita koji se zaputio u Gorkapur u blizini nepalske granice.
„Možda Modi nije znao za nas kada je doneo odluku. Možda nije znao da i mi postojimo.“
Kada kaže „mi“, Ramdžit misli na 460 miliona ljudi.
***
Lokalne državne uprave u Indiji (kao i one u Americi) pokazale su da u krizi imaju više milosti i razumijevanja. Sindikati, udruženja građana i druge organizacije dijele hranu i pomoć. Centralne vlasti sporo reaguju na njihove očajničke pozive da im se dodijele sredstva. Izgleda da premijerov Državni fond za vanredne situacije nije imao para na računu. Ali pomoć dobrotvora sada pristiže u misteriozni novi fond po imenu PM-CARES, gde pakete s hranom pakuju u kutije sa Modijevom slikom.
Premijer je takođe objavio snimke na kojima izvodi joga nidra vježbe. Animirani i našminkani Modi sa tijelom iz snova demonstrira asane koje će pomoći podanicima da se izbore sa stresom samoizolacije.
Njegova narcisoidnost je pogubna. Možda bi trebalo da demonstrira pregovaračku asanu kojom će ubijediti francuskog premijera da preispita hitnu isplatu za mlazni lovac rafaele i iskoristi tih 7,8 milijardi eura da podrži i nahrani milione gladnih. Francuska će sigurno imati razumijevanja.
U drugoj sedmici vanredne situacije lanci snabdijevanja počinju pucati, a lijekova i osnovnih namirnica je sve manje. Hiljade vozača kamiona su ostale blokirane na putevima sa veoma malo hrane i vode. Dozreli usjevi spremni za žetvu trunu na poljima.
Ekonomska kriza je stigla. Politička kriza se nastavlja. Mediji su priču o virusu upleli u toksičnu anti-muslimansku kampanju koja traje 24 sata dnevno. Za izvor zaraze je proglašena organizacija po imenu Tablighi Jamaat koja je organizovala skup u Delhiju neposredno prije uvođenja vanrednih mjera. To se sada koristi za stigmatizaciju i demonizaciju muslimana. Sudeći po općem tonu izvještavanja, reklo bi se da su muslimani sami proizveli novi korona virus i proširili ga svijetom kao novo oružje džihada.
Zdravstvena kriza će tek doći. A možda i neće. To ne znamo. Ako dođe, u borbi protiv epidemije strogo ćemo poštovati sve prihvaćene vjerske, kastinske i klasne predrasude.
Danas (2. april) Indija ima gotovo 2.000 potvrđenih slučajeva i 58 mrtvih. To su nepouzdani podaci jer je broj testiranih veoma mali. Stručnjaci daju različite procjene. Neki predviđaju milione slučajeva. Drugi tvrde da će ih biti mnogo manje. Ne možemo znati kakve će biti razmjere krize dok nas ne pogodi. Zasad znamo samo to da navala na bolnice još nije počela.
Javne bolnice i klinike u Indiji – koje nisu uspijevale izaći na kraj sa gotovo milion djece koja svake godine umiru od dijareje, neuhranjenosti i drugih zdravstvenih problema, stotinama hiljada oboljelih od tuberkuloze (četvrtina obolelih na svijetu), sa anemičnim i neuhranjenim stanovništvom koje podliježe bolestima koje ne bi smjele biti smrtonosne – sigurno se neće moći izboriti sa situacijom kakvu danas vidimo u Evropi i Americi.
Zdravstvene zaštite praktično više nema, jer su bolnice stavljene u službu borbe protiv virusa. Centar za traume čuvenog Sveindijskog instituta medicinskih nauka u Delhiju je zatvoren, a stotine onkoloških pacijenata leže na ulicama oko ogromne bolnice, istjerani napolje kao stoka.
Ljudi će se razboljevati i umirati kod kuće. Nikada nećemo čuti njihove priče. Možda neće ući ni u statistiku. Možemo samo da se nadamo da su tačne tvrdnje da virus više voli hladno vrijeme (mada ima istraživača koji tvrde drugačije). Nikada nismo tako željno iščekivali usijano indijsko ljeto.
Šta se dogodilo? Da, pojavio se virus. Ali to po sebi ne otvara moralna pitanja. Ovdje je na djelu nešto veće od virusa. Neki vjeruju da nam bog poručuje da se prizovemo pameti. Drugi tvrde da je ovo pokušaj Kine da zavlada svijetom.
Šta god da je u pitanju, virus je bacio na kolena najmoćnije zemlje i praktično zaustavio naš svijet. Misli nam nekontrolisano vrludaju dok čeznemo za povratkom u „normalno stanje“ i tragamo za tačkom koja će povezati prošlost i budućnost, odbijajući da priznamo opći slom. Ali on se dogodio. U ovim trenucima očaja dobili smo priliku da bolje osmotrimo mašinu sudnjeg dana koju smo sagradili. Zapravo, ništa ne bi bilo gore od povratka u normalno stanje.
Epidemije su kroz istoriju primoravale ljude da raskinu sa prošlošću i iznova zamisle svijet. Ovo je jedna od takvih epidemija. Ona je portal, prolaz između svjetova, ovog i onog koji dolazi.
Možemo nastaviti da se teturamo, vukući leševe starih predrasuda i mržnji, pohlepe, starih znanja i mrtvih ideja, mrtvih rijeka i sivog neba. Ili možemo zakoračati napred, lagani, bez mnogo prtljaga, spremni da zamislimo drugačiji svijet. I da se za njega izborimo.
(TBT, Financial Times)