Piše: David Runciman, thebosnaitimes.ba
Stalno se govori o tome kako je ovo rat. Da li je to zaista tako? Ono zbog čega trenutna kriza nalikuje na rat je, naizgled, odsustvo normalnih političkih dogovora. Premijer izađe na TV da naciji saopšti mračnu vijest o ograničenju naših sloboda, a lider opozicije ga zdušno podrži. Parlament – u ono malo funkcije što sada ima – izgleda samo prolazi kroz prijedloge. Ljudi su zaglavljene u kućama, a njihove borbe ostaju u privatnoj sferi. Priča se o vladi nacionalnog ujedinjenja. Politika kakvu poznajemo je nestala.
Ali to ne znači da politike nema. Samo se skida jedan sloj političkog života ispod koje se krije nešto sirovije. U demokratiji, mi imamo običaj zamišljati politiku kao prostor u kojem se nekoliko partija takmiči da dobije našu podršku. Fokusiramo se na pitanja ‘ko’ i ‘šta’: ko želi naše glasova, šta nam nude, ko će se okoristiti. Izbore vidimo kao način da se rasprava zaključi. Međutim, bitnija pitanja u bilo kojoj demokratiji uvijek počinju sa ‘kako’: kako će vlada iskoristiti svoje ogromne ovlasti koje im damo? I kako ćemo mi reagirati na njihove poteze?
Ovo pitanja su oduvijek zanimala političke teoretičare. Ali sada nisu toliko teoretska. Kako nam to pokazuje ova kriza, osnovna činjenica koja stoji u temeljima političkog postojanja je da neki ljudi imaju moć da drugima narede šta da rade. U srcu svake moderne politike je kompromis između osobne slobode i kolektivnog izbora. Ovo je faustovski ugovor na kojeg je ukazao Thomas Hobbes, sredinom 17. stoljeća, kada se zemlja raspadala zbog stvarnog građanskog rata.
Kao što je Hobbesu bilo jasno, sprovoditi političku vlast znači imati moć nad životima građana. Jedini razlog zašto bismo bilo kome dali moć je zbog toga što vjerujemo da je to cijena koju plaćamo za našu kolektivnu sigurnost. Ali to također znači da povjeravamo pitanja života i smrti ljudima koje u konačnici ne možemo kontrolirati.
Primarni rizik je da će oni koji primaju naredbe odbiti da rade što im je rečeno. U tom slučaju, postoje dva izbora. Ili su ljudi primorani da se povinuju, upotrebom prisilne moći koju države imaju na raspolaganju. Ili se sva politika raspadne, što je Hobbes smatrao ishodom kojeg se najviše trebamo plašiti.
U demokratiji, mi imamo luksuz da sačekamo iduće izbore, kako bismo kaznili političke vođe za njihove greške. Ali ovo je beskorisno u situacijama kada je u pitanju osnovno preživljavanje. To u svakom slučaju, relativno govoreći, i nije neka kazna. Mogli bi izgubiti posao, ali mali broj političara završi na prosjačkom štapu. Mi, s druge strane, bismo mogli izgubiti živote.
Moć ovih izbora se najčešće krije pod demokratskim imperativima, kako bi se postigao konsenzus. To nije nestalo. Vlada radi sve moguće da svoje odluke umota u jezik zdravorazumskih savjeta. Kažu da i dalje vjeruju pojedincima da će postupati ispravno. Ali, kako nam pokazuje iskustvo drugih evropskih zemalja, kako se kriza produbljava, tako stvarnost izlazi na površinu. Samo pogledajte snimke talijanskih gradonačelnika koji vrište na svoje građane da ostanu kući. „Ili glasaj za mene ili će oni drugi pobijediti“ je šablon demokratske politike. „Ili uradi to ili će“ je stvarna demokratska politika. U tom smislu se malo razlikuje od bilo kojih drugih vidova politike.
Kriza je otkrila još neke surove istine. Nacionalne vlade su zaista važne i itekako je bitno pod kojom ćeš se zateći. Iako je pandemija globalni fenomen, i doživljava se na sličan način na različitim mjestima, utjecaj bolesti uveliko zavisi od odluka koje donose pojedinačne vlade. Različiti stavovi o tome kada se treba reagirati i koliko daleko ići znači da svaka nacija ima posebno iskustvo. Na kraju svega, moći ćemo zaključiti ko je bio u pravu, a ko u krivu. Ali zasad, ostavljeni smo na milost i nemilost nacionalnih vođa. Na ovo nas je Hobbes upozorio: nemoguće je izbjeći element samovolje u srži svake politike. To je proizvoljnost individualne političke prosude.
U karanteni, demokratije otkrivaju po čemu su slične drugim političkim režimima: i ovdje je politika, u konačnici, stvar moći i poretka. Ali također vidimo neke fundamentalne razlike. Nisu demokratije ljubaznija, finija, nježnija mjesta. Mogu pokušati biti takve, ali ne dugoročno. Demokratijama je, istini na volju, teže donijeti ozbiljne odluke. Mogućnost da se problem riješi prije nego postane akutan nije nikada bila jača strana demokratije. Mi čekamo, dok se ne nađemo u bezizlaznoj situaciji, a onda se adaptiramo. To znači da će demokratije uvijek kasniti za krivuljom jedne ovakve bolesti, s tim da je neke brže sustignu.
Ni autokratskim režimima, poput Kine, nije jednostavno suočiti se sa krizom dok na to nisu primorani – i, za razliku od demokratija, mogu duže kriti loše vijesti, ako im to odgovara. Ali kada stvar postane neizbježna, onda imaju veće ovlasti. Kineska karantena uspjela je zaustaviti bolest brutalnim mjerama. I demokratije znaju biti jednako brutalne – što se pokazalo kada su vodili totalne ratove 20. stoljeća.
Ali u ratu, neprijatelj je pred tobom. U ovoj pandemiji, bolest otkriva svoju putanju samo na listama zaraženih i mrtvih. Demokratska politika postaje boks sa sjenama: država ne zna koja tijela su zapravo opasna.
Neke demokratije su se ranije uspjele adaptirati: u Južnoj Koreji, virus se kontrolira stalnim praćenjem njegove putanje i široko rasprostranjenim nadgledanjem potencijalnih nosioca. Ali u tom slučaju, režim je naučio lekcije iz ranijeg iskustva sa Mersom, 2015, koji je također oblikovao kolektivno sjećanje stanovništva. I Izrael se čini da radi bolji posao od mnogih evropskih zemlja – ali to je društvo koje je u stalnoj ratnoj pripravnosti. Lakše je adaptirati se kada si imaš prethodno iskustvo. Mnogo je teže kada se snalaziš u hodu.
Posljednjih godina, ponekad se činilo da su se svjetske politike svele na izbor između suparničkih formi tehnokratije. U Kini, vladaju inžinjeri iza kojih stoji jednostranačka država. Na Zapadu, vlast je u rukama ekonomista i centralnih bankara, koji operiraju unutar granica demokratskog sistema. Zbog toga se čini da su odluke zapravo stvar tehničke prosude o upravljanju kompleksnim ekonomskim i društvenim sistemima.
Ali posljednjih par sedmica, ukazuje se stvarno stanje. Konačne odluke su one o tome kako koristiti moć prisile. Ovo nisu prosto tehnička pitanja. Neka mjera samovolje je neizbježna. I nadmetanje u korištenju te moći između demokratske prilagodljivosti i autokratske nemilosrdnosti će kreirati naše budućnosti. Mi smo daleko od zastrašujućeg i nasilnog svijeta iz kojeg je Hobbes želio pobjeći prije skoro 400 godina. Ali naš politički svijet je i dalje takav da bi Hobbesu bio prepoznatljiv.
(TBT, Guardian, Prevela Esma Latić)
