Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Autor se u uvodnom dijelu bavi pitanjem mogućnosti obnove islamske civilizacije u savremenom epohi, prirodom te civilizacije i njezinom komparacijom sa ostalim „smrtnim“ civilizacijama te odnosom Islama / Ummeta i vlasti kao gorućim pitanjem neuspjeha pojedinih dijelova Ummeta da sačuvaju pet globalnih carstava i, u najnovije vrijeme, nakon tzv. arapskog proljeća, svoje države te zašto politički pokreti inspirisani islamom najčešće završavaju u međusobnom krvoproliću. Poseban fokus stavlja se na eksplikaciju tzv. Lewisove doktrine i odgovoru Edwarda Saida i drugih intelektualaca na tu opasnu doktrinu kojom se, teoretski i u praksi, nastoji zaustaviti obnova islamske civilizacije u recentnom dobu.
Ključne riječi: medeniyyet /civilizacija, kultura, država, crkva, tevhid, politički, kršćanski i duhovni cionizam, selefizam, sukob civilizacija, sestrinske civilizacije
…i to stablo plod svoj daje u svako doba – uz pomoć Stvoritelja-Uzdržavatelja njegova… (Kur'an, 14, 24)
Knjiga eseja koja je pred Vama pisana je rukom muslimana koji je proživio više od pola stoljeća na samom rubu nekadašnje Devle Alijje, u zapretanoj osmanskoislamskoj kulturi i civilizaciji, na zapadu Bosne, u srcu Evrope. Ona je plod teškog životnog iskustva čovjeka koji je rođen u pustoši koju su iza sebe ostavili njemački nacional-socijalizam i italijanski fašizam i na svojoj koži osjetio svirepost njihovog rivala: komunističkog totalitarizma, živeći u njegovom logoru u širem i užem smislu te riječi; zatim je proživio rat i genocid koga su, na samom kraju 20.st., protiv njegova golorukog naroda i zemlje povele inačice istih tih, naci-fašističkih i komunističkih ideologija: srpskopravoslavno četništvo i hrvatskokatoličko ustaštvo –uz prešutno odobrenje najmoćnijih, demokratskih sila postmodernog Zapada, koje su Bošnjacima vezale ruke dok su ih četnici i ustaše klali i ubijali.
Svoje eseje dovršavam pokraj sultan-Fatihove džamije u Istanbulu u vrijeme kada nad mojom zemljom i dalje visi Damoklov mač njenog uništenja – isti onaj mač koji je, prije pet stoljeća i u intervalu od oko dvije stotine godina, visio nad muslimanima Endelusa – sve dok ih nije nestalo u progonima i na lomačama Inkvizicije koje su gorjele po čitavoj Evropi.
Moja razmišljanja prekidaju istanbulski ezani – „umilni kao jecaji galebova, a snažni kao rika arslana…“ – dajući tim razmišljanjima novu svježinu i snagu. Obilazim turbe sultana Fatiha – koji je davno, nakon što je islama nestalo na Pirinijeskom poluotoku, u 15.st., bio sebeb fetha (otvaranja) Bosne – u koju se ulila Riječ tevhida – i svakodnevno postavljam sebi pitanje o mogućnosti globalne (pa, onda, i lokalne) obnove islamske civilizacije – o njezinom fethu u 21. st. (Začudo, uočio sam da o toj i takvoj obnovi islamske civilizacije gotovo na isti način razmišljaju muslimanski pisci iz naroda koji žive na obodima islamskog svijeta!)
U isto vrijeme obuzimaju me strah i nada.
Jer nije samo bošnjački muslimanski narod izložen silama destrukcije: muslimani (i kršćani) Palestine žive „na slamčicu“ u Gazzi i na Zapadnoj obali – nemoćni, iscrpljeni osamdesetgodišnjom cionističkom okupacijom, okruženi u dvjema enklavama (endeluskim taifama, bosanskim kantonima!), pod gotovo svakodnevnom snajperskom vatrom; muslimane Rohindža, za koje nismo bili ni čuli do prije dvije-tri godine i čije ime još ne znamo tačno ni izgovoriti, na samom istočnom kraju Svijeta Islama, gdje se susreću islam i budizam, okrvavljene, ponižene, satjerane u zbjegove, sa njihovih ognjišta protjeruje nadmoćna država Miyanmara; muslimane Istočnog Turkestana, na zapadu Kine, sljedbenici kineskog komunističkog kulta drže u logorima pod otvorenim nebom ispirući im mozak puštanjem komunističkih pjesama na megafone i nasilnom ateističkom agitacijom; muslimanska Čečenija, na rubu gdje se islam susreće sa ruskim pravoslavljem, nakon kratkotrajnog pokušaja da se iščupa ispod čizme „ruskog medvjeda“, danas živi na patrljcima; Tatari, ta velika „djeca islama“ u istoj hemisferi, i danas žive raštrkani, uzapćeni, nemoćni da se vrate na ognjišta s kojih su ih u prošlom stoljeću protjerali Lenjin i Staljin, većinom s izgubljenim sjećanjem na svoju islamsku prošlost; Afganistanci, narod udovica i siročadi, krvare već desetljećima usljed stranih invazija na njihovu bogatu zemlju i međusobnih tribalnih i sektaških sukoba; „arapsko proljeće“, potaknuto porazom sekularnih ideologija u sjevernoj Africi te u bliskoistočnim „mehkim trbusima“, u prošlim godinama, završilo je fijaskom u Siriji i Jemenu, prije toga u Egiptu i Libiji; u srcu islama, na Arabijskom poluotoku, alimi čame iza zatvorskih rešetaka i pred smrtnim presudama – zato što su samo poželjeli da se u zemljama Halidža počnu provoditi političke reforme na jasnim islamskim načelima…- jednom riječju: lijepe i bogate, sa dugom tradicijom islamske civilizacije, muslimanske ili samo većinski muslimanske zemlje, čitav lanac njih: Palestina, Afganistan, Irak, Jemen, Sirija, Bosna, Čečenija, Libija… danas je porušen i opustošen, a iz ogromnog „zelenog pojasa“, od Afganistana do Tunisa, bježeći ispod čizme satelitskih vlada koje su u njihove zemlje instalirale najmoćnije sile Zapada, Muhammedov, a.s., Ummet guši se u vodama Sredozemnog mora i spas pronalazi u istim onim državama koje već tridesetak godina upadaju u njihove zemlje „šireći demokraciju“ i „braneći se od islamskog fundamentalizma“ i – u posljednje vrijeme – „islamskog (?!) terorizma.“
Nema muslimanskog intelektualca koji se, nadnesen nad ovim žalosnim stanjem današnjih sljedbenika islama, neće zapitati: A gdje smo pogriješili? i ima li izlaza?
U posljednjim dekadama 20.st., prije pokušaja islamske sunnijske političke reforme i mirne revolucije u Alžiru, bila nas je obuzela nada u sahvu – vraćanje islamskim izvorima, bistrini i svježini islamske misli, jednom riječju: obnovi globalne islamske civilizacije. Vedro lice sahve, koja je potekla i odvijala se u miru, uskoro su nagrdili ratnici jednoumlja koji su – navodno u ime islama, a zbiljski sponzorirani od strane Zapada – prolili potoke krvi unutar Alžira i čitavog „zelenog pojasa“, ali i u zemljama koje su oni samovoljno, u ime Ummeta, proglasili Dāru'l-harbom (Područjem rata). Do danas je ostalo nejasno porijeklo nekih od tih pokreta, (naročito, npr., recentnog ISIL-a, prije toga paramilitarnog krila GIA u zaboravljenom Alžiru!) i njihovih frapantno brzih vojnih osvajanja i dolazaka na vlast.
Istaknimo ovdje još jedan fenomen čije je porijeklo – sasvim izvjesno – muslimansko: osim u Bosni, Turskoj i Tunisu, u našoj epohi, politički pokreti koji su, inspirisani islamom, mirnim putem uspijevali preuzeti vlast u svojim zemljama, u nizu ostalih muslimanskih zemalja zastali su onoga časa kada su tek trebali da počnu ubirati plodove radi kojih su pokrenuti: mir, kakvu-takvu nezavisnost svojih država, slobodu i ekonomski prosperitet; nažalost, njihovo osvajanje vlasti odvelo je u unutarnje međumuslimanske građanske i sektaške ratove.
Na drugoj strani, šiijski islamski politički pokret, koji je 1979.g. oborio moćnu pahlevijsku prozapadnu monarhiju u Iranu i uspostavio islamsku republiku u ovoj zemlji, iako je nekoliko puta bio uzdrman od strane zapadnih sila i njihovih bliskoistočnih satelita, održao se na vlasti sve do danas, i on bi, sa stanovišta ovog teksta, mogao biti označen jednim od najvećih uspjeha našeg Ummeta da je njegova revolucija ispunila očekivanja koja je njezin lider, rahmetli Ruhullah Homeini, proklamirao po povratku u Iran 1979.g. i pred svoju smrt, pred samo donošenje prvog ustava ove republike, a to znači: da je ostala revolucija „islamskog okeana,“ „ni šiijska ni sunnijska“ već revolucija čitavog Ummeta, čak svih potlačenih i poniženih naroda u savremenom svijetu. Umjesto toga, Ummet je, preobrazbom te revolucije u isključivo šiijski politički izraz i njegove ciljeve, dobio povijesno jedan od najtežih sektaških sukoba između ehl-i Sunneta ve'l-džema'ata i šiizma na Bliskom istoku i u Afganistanu, djelomično i u Pakistanu, sukoba koji vodi šiijskoj dominaciji nad sunnijama Bliskog istoka i katastrofalnim gubicima cijelog Ummeta, i sunnijskih i šiijskih muslimana, koji bi vrlo lahko, u ne tako dalekoj budućnosti, mogli postati plijen u čeljustima recentnih antiummetskih sila.
Gdje smo pogriješili? I ima li izlaza?
Naravno, islam je rješenje (al-hall) -reći će svaki član Ummeta koji je iskreno odan islamu. Shvaćeni u pozitivnom smislu te riječi, alimi i islamski intelektualci, mufekkiri, koji u pojavnom svijetu otkrivaju Allahove, dž.š., šifre ili ajete, a Njegovu Knjigu čitaju kao najdublju istinu o Bogu, čovjeku, društvu i kosmosu, obdareni čistim dubokim vjerovanjem, znanjem, duhovnom moći i iskustvom, postavljaju pitanja i sagledavaju procese kritički propitujući prošlost i vizualizirajući budućnost, ali – oni ne donose rješenja i oni, sami po sebi, neće dovesti do izlaza iz krize. To moraju učiniti ehlu'l-‘aqdi ve'l-halli – politički moćnici (dosl. „oni koji zavezuju i odvezuju“), i to oni politički moćnici koji slijede volju Ummeta. Alimi i mufekkiri su dužni iskazati tu volju, dužni su govoriti u ime onih koji nejmaju priliku da govore ili im je ta mogućnost nasilno oduzeta.
(Iz knjige eseja Islam je bolji prof. dr. Džemaludina Latića)
(TBT, NOVI MUALIM)