Piše: Eva Illouz, thebosniatimes.ba
Dok gleda hipnotizirajući film Larsa fon Trira „Melanholija“, obuzet mješavinom prestravljenosti i nemoći, gledalac postepeno shvata da je svijet na pragu nestanka, osuđen na neizbježni sudar sa planetom po imenu Melanholija. Na kraju filma gledalac, istovremeno fasciniran i paraliziran, posmatra tu planetu čija se putanja okončava sudarom sa Zemljom. Ukazavši se u vidu udaljene tačke na nebu ona postepeno raste, sve dok se na kraju, u trenutku sudara, ne pretvori u ogroman disk i ne ispuni čitavo filmsko platno.
Svi smo se najednom obreli usred svjetskog događaja čije proporcije još nismo u stanju u potpunosti sagledati. U ovom do sada neviđenom trenutku, a u pokušaju da iznađem kakvu analogiju, prisjetila sam se te posljednje scene Fon Trirovog filma.
Sasvim nova stvarnost
Bila je druga nedjelja januara mjeseca kada sam prvi put pročitala članak na temu pojave nekog čudnog virusa. Bilo je to u američkoj štampi i privuklo mi je posebnu pažnju jer je moj sin u to vrijeme trebao otputovati u Kinu. Virus je još bio daleko, poput tačke na nebu kakve udaljene prijeteće planete. Moj sin je otkazao svoje putovanje, ali je tačka, nastavivši svoju neumitnu putanju, prerasla u disk, sve dok se nije obrušila na sve nas, u Evropi i na Bliskom istoku. Danas svi skupa, oduzeti od straha, posmatramo napredovanje pandemije, dok je svijet – onakav kakvim ga poznajemo – naprosto spustio zavjesu.
Korona virus predstavlja planetarni događaj čiju magnitudu teško da uopće možemo pojmiti, ne samo zbog njegovih svjetskih razmjera i ne samo usljed brzine širenja zaraze, već prije svega zato što su institucije čiju ogromnu moć nikada nismo dovodili u pitanje pale na koljena za samo par nedjelja. Arhaični svijet pustošećih epidemija izvršio je brutalan upad u naš aseptizovani napredni svijet nuklearnih sila, laserske hirurgije i virtuelnih tehnologija. Čak i u vrijeme rata, bioskopi i andergraund barovi nastavili bi s radom, dočim su se sada naši voljeni evropski gradovi puni života pretvorili u sablasne gradove duhova čiji se stanovnici skrivaju po kućama. Baš onako kako je Kami opisao u „Kugi“: „U izvjesnom smislu, sve te promjene bile su toliko neviđene i odigrale se toliko munjevito, da je bilo teško spoznati ih kao nešto normalno i trajno.“
Od avio-prevoza do muzeja, gotovo sve žile kucavice naše civilizacije odjednom su se zaustavile. Sloboda kao kardinalna vrijednost modernog doba, stavljena je u zagrade, ne zbog nekog novog tiranina, već usljed straha, emocije koja dominira nad svim drugim emocijama. Preko noći, svijet je postao unheimlich, čudesno zabrinjavajući i ispražnjen od svake prepoznatljive familijarnosti. Čak i oni najutešniji gestovi kao što su stisak ruke, zagrljaj, poljubac ili pak zajednički objed postali su izvor opasnosti i zebnje. Za samo nekoliko dana, neki novi pojmovi iskrsli su kako bi dali smisao jednoj sasvim novoj stvarnosti: svi smo postali eksperti za različite tipove maski i njihovu moć filtriranja (N95, FPP2, FPP3 itd), svi već znamo koja je količina alkohola potrebna za efikasno pranje ruku, svima nam je jasna razlika između „ukidanja“ i „umanjenja“, između Sent Luisa i Filadelfije u doba španskog gripa i, konačno, svi smo se više nego dobro upoznali s nadasve neobičnim pravilima i ritualima socijalnog distanciranja. Za samo nekoliko dana, naime, zavladala je jedna sasvim nova stvarnost, sa svojim novim predmetima, novim konceptima i novom praksom.
Raskid državnog ugovora
Krize razotkrivaju mentalne i političke strukture stavljajući istovremeno izazov pred sve konvencionalne strukture i svaki vid rutine. Struktura je nešto što se obično ne vidi golim okom i ništa osim krize nije u stanju da u potpunosti ogoli sve naše prećutne i podrazumjevane mentalne i društvene strukture.
Zdravstvo se, prema riječima Mishela Fukoa koji je govorio o „bio-vlasti“, nalazi u samom epicentru moderne državne uprave. Kroz medicinu i mentalno zdravlje, kako je tvrdio, država upravlja, nadzire i kontrolira stanovništvo. Rečeno jezikom koji nije njegov, mogli bismo kazati da se implicitni ugovor sklopljen između modernih država i njihovih građana zasniva na kapacitetu prvih da garantuju sigurnost i fizičko zdravlje potonjih.
Ova kriza baca svjetlo na dvije međusobno suprotstavljene stvari. Kao prvo, to je činjenica da je taj ugovor u brojnim dijelovima svijeta postepeno raskinula sama država, koja je sasvim promjenila svoju vokaciju postavši ekonomski igrač u potpunosti posvećen smanjenju troškova rada, dozvoljavajući – pa čak i pospješujući – delokalizaciju proizvodnje (između ostalog i ključnih lijekova), razuzdavajući deregulaciju bankarskih i finansijskih aktivnosti, prevashodno izlazeći u susret potrebama biznisa. Rezultat – bio on namjeran ili ne – ogleda se u nevjerovatnoj eroziji javnog sektora. Druga stvar jeste činjenica – sada već svima bjelodano jasna – da je jedino država u stanju da upravlja i prevlada krizu ovakvih razmjera. Čak i gigant poput Amazona nije u stanju da učini išta više od običnog slanja poštanskih paketa, pa čak i to uz značajne poteškoće.
„Zoonotske posljedice“
Prema riječima Denisa Kerola, prvorazrednog svjetskog eksperta za infektivne bolesti koji u Sjedinjenim Državama radi pri CDC-u (Centers for Disease Control and Prevention) – državnoj agenciji za zdravstvenu zaštitu – u budućnosti bi trebalo očekivati da se ovakve pandemije sve češće javljaju. Razlog tome jesu, kako ih on naziva, „zoonotske posljedice“, to jest posljedice sve češćih kontakata između ljudi i patogenih agenasa životinjskog porijekla – kontakata izazvanih sve značajnijim prisustvom ljudi unutar ekozona koje su, makar do sada, ostajale izvan našeg domašaja. Takvi upadi u ekozone mogu se objasniti kako općom prenaseljenošću, tako i sve intenzivnijom eksploatacijom zemlje – u Africi, na primjer, crpljenje nafte i rudnih nalazišta u značajnoj se mjeri razvilo upravo u regijama koje su ljudi inače veoma slabo nastanjivali.
Već najmanje deceniju unazad, Kerol i brojni drugi – između ostalih Bill Gates i epidemiolog Larry Brilliant, direktor fondacije Google.org – upozoravaju nas da će nepoznati virusi ubuduće sve više prijetiti ljudima. Ali na to niko nije obraćao pažnju. Aktuelna kriza samo je cijena koju plaćamo nedovoljnoj pažnji naših političara: naša društva bila su previše zaokupljena nezajažljivim sticanjem profita i eksploatacijom zemlje i radne snage, u svakom trenutku i na svakom mjestu. U nekom budućem post-korona svijetu, zoonotske posljedice i kineske pijace živih životinja postat će predmet brige međunarodne zajednice. Ako je iranski nuklearni arsenal stavljen pod najstrožu kontrolu, nema nikakvog razloga ne zahtjevati i strogu međunarodnu kontrolu izvora potencijalnih zoonotskih posljedica. Krajnje je vrijeme da globalni biznis shvati da ukoliko želi da nastavi s eksploatacijom našeg svijeta, tom svijetu se prvo mora omogućiti da postoji.
Zdravlje kao nevidljivi temelj tržišta
Strah javnosti uvek ugrožava institucije – svi politički monstrumi 20. stoljeća koristili su strah kako bi demokratiju lišili njenih institucija. Ipak, ono što je neviđeno u današnjoj krizi jeste u kolikoj je mjeri ona prožeta „ekonomizmom“. Britanski model (odbačen u međuvremenu) zasnivao se inicijalno na usvajanju najmanje moguće intruzivne metode, odnosno na modelu auto-imunizacije (drugim riječima zaraze) 60% stanovništva – što je predstavljalo opciju žrtvovanja jednog dijela stanovništva zarad očuvanja ekonomske aktivnosti. Njemačka i Francuska su isprva isto reagirale, ignorirajući krizu dokle god je to bilo moguće. Kako je to lijepo ukazao italijanski esejista Gulijano da Empoli, čak ni Kina, koja poslovično gazi ljudska prava, nije (ni u početku) tako otvoreno kao evropske zemlje iskoristila „ekonomizam“ kao kriterijum u razmatranju mjera borbe protiv virusa. Dilema je naprosto bez presedana: žrtvovati živote brojnih starih i ranjivih osoba ili žrtvovati ekonomski opstanak velikog broja mladih i nezavisnih.
Ima i izvjesne ironije u tome što je upravo svijet finansija, generalno arogantan i često više nego neproziran, bio prvi koji se urušio. Upravo to je pokazalo u kolikoj se meri svjetski tokovi novca temelje na nečemu što uglavnom uzimamo zdravo za gotovo: zdravlje građana. Tržišta se hrane povjerenjem kao novcem u izgradnji budućnosti, a pokazalo se da povjerenje počiva na pretpostavci zdravlja. Moderne države garantirale su zdravlje svojim građanima izgradivši bolnice, osposobivši ljekare, subvencionišući medicinska istraživanja i stvorivši sisteme socijalne zaštite. Taj zdravstveni sistem činio je onaj nevidljivi temelj koji je omogućio povjerenje u budućnost, a koji, sa svoje strane, uvjetuje investicije i finansijsku spekulaciju. Bez zdravstva, ekonomske transakcije gube svaki smisao.
Zdravstvo smo dakle uzeli zdravo za gotovo, a posljednjih decenija, političari, berze i krupan biznis zdušno su se ujedinili u promociji politika koje su za cilj imale drastično smanjenje budžeta namjenjenih javnim resursima – od prosvjete do brige o zdravlju – ignorirajući tako na krajnje paradoksalan način koliko je biznis profitirao od svih tih javnih dobara (prosvjeta, zdravstvo i infrastrukture) ne plativši za to ni prebijene pare. Svi ti resursi zavise direktno od države i tako uvjetuju i samo postojanje svih vidova ekonomske razmjene. Pa ipak, u Francuskoj je u posljednjih dvadeset godina ukinuto 100.000 bolničkih kreveta – kućna nega ni u kom slučaju ne može zamjeniti krevete u bolničkim jedinicama intenzivne njege. Juna 2019. godine, ljekari i medicinsko osoblje urgentne medicine demonstrirali su protiv kresanja budžeta koje je podrilo francuski zdravstveni sistem (koji slovi za svjetsku referencu) doteravši ga do samog ruba urušenja.
Upravo dok ovo pišem, kolektiv od 600 ljekara najavio je podnošenje tužbe protiv premijera Eduarda Phillippea i bivše ministrice zdravlja Agnes Bizet, zbog njihovog lošeg upravljanja krizom – nikakva mjera nije bila preduzeta sve do 14. marta. U Sjedinjenim Državama, najmoćnijoj zemlji na planeti, ljekari se batrgaju da nađu maske, ne bi li prvo sebe nekako zaštitili. Shodno izvještaju ministarstva zdravlja, u Izraelu je broj bolničkih kreveta u odnosu na ukupno stanovništvo u 2019. pao na najniži nivo u posljednje tri decenije.
Neophodni preobražaj kapitalizma
Netanyahu i njegove sukcesivne vlade zapostavili su zdravstveni sistem iz dva razloga: s jedne strane zato što je Netanyahu fundamentalni neoliberal koji vjeruje u preraspodjelu novca proizašlog iz kolektivnih resursa u smjeru prema bogatima kroz razne vidove oslobađanja od poreza i, s druge strane, zato što je popustio pred zahtjevima svojih koalicionih partnera iz ultra-ortodoksnih partija, izazvavši tako ogromne nestašice unutar zdravstvenog sistema. Mješavina ozbiljnosti i histerije s kojom se pristupilo upravljanju aktuelnom krizom imala je za cilj da prikrije tu zaprepašćujuću nespremnost (nedostatak hirurških maski, respiratora, zaštitnih odela, bolničkih kreveta, jedinica adekvatne nege itd). Netanyahu i njemu slične horde političara diljem svijeta ponijeli su se prema zdravlju svojih građana s nepodnošljivom ležernošću, odbijajući da shvate očigledno: bez zdravstva ne može biti ni ekonomije. Sprega između našeg zdravlja i tržišta danas je svima postala bolno jasna.
Kapitalizam, onakav kakvim ga znamo, mora se promijeniti. Pandemija će izazvati nemjerljivu ekonomsku štetu, masovnu nezaposlenost, jedva primjetan ekonomski rast ako ne i pad, i pogodit će cijeli svijet u kom jedino azijske zemlje imaju izgleda da se iz svega izvuku ojačane. Banke, preduzeća i finansijske institucije morat će – pored države – podnijeti teret kako bi pronašli izlaz iz ove krize i postali pouzdani partneri u očuvanju kolektivnog zdravlja svojih građana. Morat će doprinjeti naučnim istraživanjima, razradi planova pripreme za vanredne situacije na nivou čitavih nacija, te masovnom zapošljavanju kada se ova kriza jednom bude okončala. Morat će ponijeti breme ekonomske rekonstrukcije, ma koliko takav kolektivni napor djelovao neprofitabilno.
Kapitalisti su resurse koje pruža država uzeli zdravo za gotovo – prosvetu, zdravstvo i infrastrukture – ne shvatajući nijednog trenutka da će ih ti resursi koje su neobuzdano otimali od države na kraju lišiti svijeta koji ekonomiju čini uopće mogućom. To mora prestati. Da bi ekonomija uopće imala smisla potreban joj je svijet, a takav svijet može se graditi samo kolektivno, uz doprinos privatnog sektora općem dobru. To što su jedino države u stanju da se nose s krizom ovakvih razmjera, ne znači da će biti i dovoljno snažne da nas one same izvuku iz ove krize – bit će potrebno da se i privatni biznis uključi i doprinese očuvanju javnih dobara na kojima je toliko profitirao.
Elite i ratni plijen
Uprkos relativno malom danku u ljudskim životima (makar za sada), u Izraelu je kriza izazvana korona virusom duboko uzdrmala sve državne institucije. Kako je Naomi Klein neprestano podvlačila, katastrofe za elite predstavljaju priliku da ugrabe ratni plen i iz svega izvuku najveću moguću dobit. U tom smislu, Izrael predstavlja frapantan primjer. Netanyahu je de facto suspendirao fundamentalna građanska prava i zatvorio sudove – spasivši se tako in extremis suđenja koje ga je čekalo. Usred noći, 16. marta, izraelska vlada odobrila je upotrebu tehnoloških resursa koje je za lov na teroriste razvila tajna služba Shin Bet, a sve u cilju lociranja i identifikacije zaraženih (i svih koje su mogli zaraziti). Vlada je zaobišla odobrenje Kneseta – inače predviđeno zakonskom procedurom – i usvojila mjere koje nijedna zemlja još nije preduzela, uključujući i one najautoritarnije.
Izraelski građani navikli su da hitro i bespogovorno slušaju naredbe države, naročito onda kada su u pitanju njihova sigurnost i opstanak. Sviknuti su na to da se sigurnost smatra dovoljnim razlogom da se prekrši zakon i ugrozi demokratija. Međutim, Netanyahu i njegova družina nisu se na tome zaustavili: stopirali su svaki pokušaj formiranja parlamentarnih komisija i, prema riječima brojnih komentatora i građana, izveli svojevrsni državni udar, lišavajući parlament svoje uloge protivteže izvršnoj vlasti, odbivši pritom da prihvate rezultate izbora koji su ih doveli u poziciju manjine. Dana 19. marta, sasvim legalnu kolonu automobila zaogrnutih u crne zastave u znak protesta zbog ućutkivanja parlamenta, silom je zaustavila policija uz jedini izgovor da je za to dobila naređenje.
Tukidid, grčki historičar iz 5. veka prije nove ere, ovako je pisao o kugi koja je opustošila Atinu tokom druge godine Peloponeskih ratova: „Pred razuzdanim zlom i u neznanju šta će ih snaći, ljudi su prestali poštovati i božje i ljudske zakone“. Takve krize u stanju su da izazovu haos, a u takvim se okolnostima nerijetko pojavljuju tirani. Diktatori prosperiraju na strahu i haosu. Brojni uvaženi izraelski komentatori u Netanyahuovom upravljanju krizom prepoznali su primjer takve cinične eksploatacije haosa i straha, sa jedinim ciljem da se izmjene rezultati izbora i izbjegne ruka zakona. Izrael tako proživljava krizu kojoj drugde nema ravne – ona je istovremeno zdravstvena, ekonomska i politička. U trenucima kakav je ovaj, od ključnog je značaja povjerenje građana u ljude na javnim funkcijama, dočim je veliki dio izraelskog javnog mnjenja na putu da potpuno izgubi povjerenje u svoje predstavnike – bilo da se radi o ministarstvu zdravlja ili bilo kojoj drugoj grani izvršne vlasti.
Trailer naše budućnosti
Ono što dodatno pojačava osećaj krize jeste činjenica da pandemija zahtjeva sasvim novu vrstu solidarnosti kroz socijalno distanciranje. U pitanju je među-generacijska solidarnost – solidarnost između mladih i starih, između nekog ko ne zna da je možda zaražen i nekog ko može umrijeti od onoga što onaj prvi ne zna, solidarnost između nekog ko je možda izgubio posao i nekog ko bi mogao izgubiti život.
I sama sam već nekoliko nedjelja u izolaciji, a ljubav kojom me moja djeca obasipaju ogleda se u tome da me ostave samu. To je solidarnost koja iziskuje izolaciju i koja fragmentira društveno biće do najsitnijih mogućih elemenata, što samo komplicira našu organizaciju, naše susrete, našu komunikaciju – daleko izvan bezbrojnih šala i video klipova koji se razmjenjuju preko društvenih mreža.
Danas se suočavamo s iskustvom jedne supstitutivne društvenosti: korišćenje interneta više se nego udvostručilo, društvene mreže prerasle su u savremene salone, više se ne zna broj viceva na temu korona virusa koji se putem društvenih mreža razmjenjuju diljem svijeta, konzumiranje Netflixa i prime videa doslovno je eksplodiralo, studenti diljem planete danas prate virtuelnu nastavu posredstvom Zoom saradničkih učionica. Ukratko, ova bolest koja nas je primorala da iz temelja revidiramo sve poznate kategorije društvenosti i brige za druge, istovremeno je svojevrsni praznik virtuelnih tehnologija. Lično sam ubjeđena da će u budućem post-korona svetu, virtuelni život na daljinu osvojiti jednu sasvim novu autonomiju – što se naslućuje sada kada smo primorani da otkrijemo sav njegov potencijal.
Iz ove ćemo krize izaći zahvaljujući herojskom radu ljekara i medicinskog osoblja, ali i sveukupnoj otpornosti svih građana. Brojne zemlje već su iz nje izašle. Istinski izazov bit će upravljanje post-pandemijom uz nužno izvlačenje pravih zaključaka – država se ponovo javlja kao jedini entitet u stanju da se suoči sa krizama takvih razmjera. Obmana neoliberalizma u potpunosti je ogoljena i to je potrebno obznaniti na sav glas. Vremena u kojima je za svakog ekonomskog aktera jedini cilj bio da se „naguma love“ moraju prestati jednom za svagda. Javni interes mora ponovo postati prioritet svih javnih politika, a privatni biznis mora doprinjeti javnom dobru ukoliko želi da tržište ostane onaj mogući okvir ljudskih aktivnosti.
Ova je pandemija nalik filmskom traileru koji nam pruža samo jedan preview, foršpan za ono što nam se može desiti ukoliko se pojave još opasniji virusi ili klimatske promjene naš svijet učine sasvim nepodesnim za život. U nekom takvom slučaju, neće više biti ni privatnog ni javnog interesa koji će biti potrebno odbraniti. Nasuprot onima koji predviđaju ponovno jačanje nacionalizama i povlačenje unutar svojih granica, smatram da bi samo jedan koordinirani međunarodni odgovor pomogao u suočavanju sa do sada neviđenim prijetnjama i opasnostima. Svijet je nepovratno međuzavisan i samo takav zajednički doprinos omogućit će nam da se suočimo sa nekom slijedećom krizom. Bit će nam potrebna sasvim nova međunarodna saradnja i koordinacija kako bismo spriječili neke buduće zoonotske posljedice, kako bismo proučili bolesti, kako bismo ostvarili inovacije na svim poljima medicinskih istraživanja i razvoja medicinske opreme i, iznad svega, bit će potrebno reinvestirati u javna dobra sve to kolosalno bogatstvo nagomilano u privatnim rukama. Bit će to jedini uvjet da i dalje imamo ovaj svijet.
Autorica je profesorica sociologije na univerzitetima u Jeruzalemu i Parizu. Redovno piše za Haaretz, a ovdje govori o svojoj posljednjoj knjizi „Kraj ljubavi“.
(TBT, L’Obs)