Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Na pitanje je li Milorad Dodik „podvio rep“ i odustao od svog ekstremnog nauma o secesiji srpskog entiteta od države Bosne i Hercegovine i najzagriženije pristalice njegove politike će slegnuti ramenima i složiti se s tim. Dodik je čak sam dao odgovor i zbog čega je odustao ustvrdivši da su “Bošnjaci medijski i politički jedinstveni kada je riječ o ukidanju Republike Srpske”.
AROGANTNIJI OD MILOŠEVIĆA
Netačno je jedino da su samo Bošnjaci iskazali jedinstvo kad je u pitanju Dodik osobno, odnosno njegova secesionistička politika, već je tačnije reći da se velika većina građana Bosne i Hercegovine ne slaže ili se protivi takvoj njegovoj politici. Kao što je netačno da su Bošnjaci iskazali svoje jedinstvo, više medijski nego politički, o ukidanju srpskog entiteta. Tačnije je reći da su Bošnjaci jedinstveni u osudi ovakve Dodikove politike koja je srpski entitet pretvorila u aparthejd i apsolutnu dominaciju samo srpskog naroda nad svim drugim građanima, posebice prema Bošnjacima. Tačno je da velika većina Bošnjaka smatra da su zakinuti sa Daytonskim mirovnim sporazumom i posebno im smeta što su velike sile učinile ustupak Srbima time što su taj entitet „krstile“ sa prefiksom republika. Ali i pored toga velika većina Bošnjaka bi ukabulila tu nepravdu da Bošnjaci u tom entitetu uživaju ikakvu pravdu i da mogu ostvarivati na civiliziran i demokratski način svoja nacionalna i vjerska prava. Svoju politiku aparthejda kojom ukida ljudska prava nesrbima, posebno Bošnjacima, na teritoriju srpskog entiteta on pravda optužbom da Bošnjaci žele ukinuti taj entitet.
Taj Dodikov spin se može ocijeniti kao laž i izgovor i kao takvog su ga prepoznali svi relevantni politički faktori kako u regionu tako i u svijetu. I to je ono što je odvratilo Dodika da se ne upušta u glupu avanturu i opasnu političku igru na koju ga, očito, hajcaju Rusi. Pored toga Dodik je napravio nekoliko previda i pogrešnih procjena. Njegova je glavna pogreška u procjeni da je pitanje odbrane Bosne i Hercegovine kao suverene i demokratske države u rukama Bakira Izetbegovića, formalno bošnjačkog nacionalnog lidera. Prema sopstvenim mjerilima moći Dodik može reći da je nekoliko puta jači kao nacionalni lider od Izetbegovića. Na koncu vlast njegovog SNSD-a u RS zaista podržava dvije trećine ruku u Narodnoj skupštini RS, dok Izetbegovićeva SDA ni u koalicionom kapacitetu sa Željkom Komšićem (DF) i Fahrudinom Radončićem (SBB) nema takvu podršku. Zbog toga je tako osion i arogantan prema sopstvenoj opoziciji, a takav odnos generalno ima prema svim oponentima. Čak je arogantniji i od samog Slobodana Miloševića iz vremena kad je bio na vrhuncu moći u Srbiji. Jer Milošević je i kao takav pokušavao sa Bošnjacima ostvariti neke dogovore i imati svoje ljude među njima. Dodik, eto, nema potrebu ni da pokuša naći takve ili slične bošnjačke političare da bi eventualno sarađivao s njima, ako baš ne može sa Bakirom Izetbegovićem. Zašto, onda, toliko želi Izetbegovića za partnera u nacionalnim dogovorima? Zato što smatra da je jači od njega, odnosno da će najlakše s njim „izići na kraj“. Mora mu se priznati da je nekoliko puta u sličnim pregovorima izlazio kao pobjednik.
U PLURALIZMU JE SNAGA
Možda bi zaista i sve bilo po Dodikovom da je Izetbegović tako moćan kao on, i(li) Dragan Čović, i da je dokinuo politički pluralizam među Bošnjacima na način kako je to pošlo za rukom njima dvojici da među Srbima i Hrvatima dokinu politički pluralizam. To je Božo Ljubić priznao i opravdao potrebom za institucionalnim jedinstvom Hrvata, a Dodik sveopćim jedinstvom Srba na Balkanu.
Međutim, kako se ispostavilo, snaga Bosne je baš u njenom pluralizmu. I zbog toga, bošnjačka strana, kako je definiraju secesionisti, ima podršku međunarodne zajednice, a ne zbog simpatija prema Bošnjacima kao naciji, niti prema politici samog Izetbegovića.
Pošto je ova kriza koju su izazvali Dodik i Čović mobilizirala međunarodnu zajednicu, koja se bila uspavala, probosanske snage bi trebale to iskoristiti i krenuti u kontraofanzivu protiv secesionista. Bio toga svjestan ili ne Izetbegović treba biti zahvalan svojoj opoziciji da ga nije ostavila „na cjedilu“. U svakom slučaju postao je svjestan medijske i političke snage probosanskih snaga koje ni njemu neće dozvoliti da pristane na ustupke Čoviću kao što nije pristao ni na ustupke Dodiku. Vjerujem da je Čović postao svjestan toga i da se sad preznojava. Zapravo, on je sad u najtežoj poziciji, jer on nema podršku u Zoranu Milanoviću, kao ni u Njemačkoj, kao što Dodik ima u Aleksandru Vučiću i Rusima.
No, pobjedom Aljbina Kurtija na Kosovu, te frontalnim sukobom sa Milom Đukanovićem u Crnoj Gori, Vučiću se također sužava prostor za manevriranje, da ne kažem za trgovinu. Eto, zaista ne znam da su probosanske snage imale bolju klimu da se razmašu i iz defanzive krenu u ofanzivu. Ovdje prije svega mislim da su probosanske snage u opoziciji (Bh.blok) dobile priliku da se kao takve nametnu kao alternativa i da preuzmu političku inicijativu. Opozicija bi morala iskoristiti nekoliko povoljnih momenata koji su rezultirali ovom političkom krizom. Prvo, vrlo je važno za samu opoziciju da je međunarodna zajednica „pokazala zube“ secesionistima koji već nekoliko puta dobivaju izbore na ratnohuškačkoj retorici utjerujući strah među građane. Potom, ti građani, ako se oslobode straha od autokrata, svakako bi mogli postati simpatizeri samo opozicionih probosanskih političkih opcija.
(TBT)
