Novi predsjednik Kantonalnog odbora SDA Sarajevo je Fikret Prevljak. On je na sjednici Izborne skupštine dobio 59 glasova delegata, dok je njegov protukandidat Semir Efendić dobio 40 glasova.
Delegati, njih 99 sa pravom glasa, su se tajnim glasanjem izjasnili o novom predsjedniku. U proteklom mandatu prvi čovjek sarajevske SDA bio je Asim Sarajlić.
Ova vijest je jedino interesantna onima koji prate balsku politiku i stranačka prepucavanja. Za njih je ovo pobjeda Asima Sarajlića nad Aljošom Čamparom i ništa više.
Pored toga što je veoma teško ozbiljnom novinaru komentirati ovaj veoma važan događaj za našu metropolu, s obzirom na imidž koji u javnosti ima Prevljak, baš zbog toga je to prvrazredni politički događaj. Jer Prevljak je simbol svega onoga što je Sarajlije snašlo u poraću kao političko-društvena nepogoda.
Obogatio se na njihovoj muci jer je kao ratni komandant sa štabom u Hranici kontrolirao tunel kroz koji je ulazila hrana u opkoljeno Sarajevo. Posjeduje enormno bogastvo koje se ogleda u vilama i restoranima. Kao robustan, a neobrazovan stranački aktivista jedino se pamti po prijetnjama političkim oponentima. Posprdno su ga borci zvali kerovođom jer je takvo zaduženje, navodno, imao u JNA.
Stoga se kolumna Ante Tomića, koju je objavio u Jutarnjem listu, a odnosi se na kritiku vladajuće hrvatske stranke HDZ, na prilično adekvatan način može u cijelosti odnositi i na SDA.
„Sram je osjećanje koje je disfunkcionalno za pojedinca, jer se on osjeća neugodno, stresno, manje vrijedno od drugih, ali je funkcionalno na razini društva. Dapače, bez srama ne bi bilo ni društva ni države. Sram je nevidljivo ljepilo koje nas drži zajedno. Zbog njega smo, možda više nego i zbog čega drugog, najuspješnija vrsta na zemlji. Sa sramom je počeo naš uspon, kad smo se počeli osjećati loše ako smo nešto zajebali, ogriješili se o druge, prekršili nekakvo moralno pravilo i standard ponašanja,“ piše Tomić.
Može vam se možda učiniti kako sram nije bogzna što. Ne kontate zašto je on velik i važan. Niste zadivljeni ni da pas poznaje to čuvstvo pa sklanja pogled ili bježi u drugu sobu kad ga uhvatite da je žvakao papuče. Ali, pogledajte samo afere s pokretnom i nepokretnom imovinom hadezeovskih (čitaj esdeaovski, op. a.) premijera, ministara, zastupnika i načelnika, s kućama, stanovima, vikendicama, automobilima i satovima čiju je vrijednost nemoguće objasniti prihodima mudrijašica i mudrijaša. U posljednja tri desetljeća su se otkrili deseci, možda i stotine tisuće stambenih kvadrata koji jednostavno nisu mogli biti po zakonu stečeni.
Novinari su nalazili i da su neki imali i po šest, sedam ili deset nekretnina s bazenima, i da su vozili Mercedese, i nosili svilena odijela i rukom šivane košulje, i zlatne Rolexe na zapešćima, i u bankama čuvali tajanstveno stečene milione u pouzdanim, stranim valutama. Gledajući takvo nezasitno, halapljivo gomilanje dobara mnogi su se zaprepašteno pitali: “Pa, majku mu, kako ih nije sram?” (…)
Krenete li grditi psa koji je poderao navlaku naslonjača ili ukrao pečeno pile, on se jadnik slomi, u krivnji sklanja pogled ili molećivo zuri u vas, a hadezeovci ništa. Oni se izmotavaju slaboumnim isprikama ili čak bezobrazno otresaju na vas, i učini vam se katkad da labradori, biglovi, rotvajleri i terijeri bolje razumiju dobro i zlo od naših premijera, ministara, zastupnika i načelnika. Čak i mješanci, ružne životinje bez ikakvog rodoslova imaju više osjećaja što se smije, a što ne smije, što je dolično, a što nedolično, od džukela u Mercedesima i svilenim odijelima, sa zlatnim Rolexima na rukama.
To je nešto od čega nam se raspada i društvo i država, da uglednici iz vladajuće stranke ne vide da su se ogriješili o druge. Oni su kao nekakav niži, inferiorni oblik života, koji sebično mare samo za svoje užitke i ne shvaćaju što je sram, i u tome su, čini se, sasvim beznadni. Kad se u trideset godina nisu naučili, vjerojatno se nikad neće ni naučiti redu“, zaključuje Tomić.
(TBT)