Piše: Ekrem Avdić, thebosniatimes.ba
U pravnoj nauci suverenitet se tumači na osnovu dvije teorije: prava živog naroda i historijskog prava. Ideolozi i vođe obnove Dušanovog carstva imaju treću teoriju suvereniteta-teoriju pišanja! Što će reći: gdje god se koji Srbin popišao, to je sveta srpska zemlja. Ili kraće: Srbija do Tokija!
Kako su moderni obožavatelji lika i djela cara Dušana, pri čemu suveren ovog teksta izuzetno poštuje i shvata historijsku ulogu blagopočivšeg cara, takozvani Aleksandar Vučić i odlazeći Ivica Dačić, studenti generacije na Pravnom i Fakultetu političkih nauka u Beogradu, sumnjam u njihovo znanje .
Tome svjedoči taze saopćenje Vlade Republike Crne Gore u kojem stoji:
„Evropski sud za ljudska prava je odbio zahtjev Advokatske komore Radić iz Beograda da se zabrani provođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti do donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnosti Zakona ili do zaključenja ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom”.
Agencijska vijest nam osvježava pamćenje pa nas podsjeća da su, 2012. godine, Srpska pravoslavna crkva i Republika Srbija tradicionalno udruženo, uputili Evropskom sudu za ljudska prava zahtjev restituciju imovine SPC u Crnoj Gori i dobili udruženu odbijenicu-nisu imali imovine!
Pravna historija, posebno historija uređenja odnosa između države i crkve, odnosno religijske zajednice, vraća nas u 1555. godinu, u kojoj je potpisan Augzburški mir između katolika i luterana u Njemačkoj. Tada je započela pravna praksa po načelu :“Cuius regio,cius religio!“, iliti bosanski: “Čija zemlja-njegova religija!“. Time je, na osnovu supremacije države, dakle njenog unutrašnjeg suvereniteta, započeo i snažan proces stvaranja sekularnih država.
Države, kao subjekti međunarodnih odnosa i međunarodnog prava, kao nosioci suvereniteta, ulaze nakon Vestfalskog ugovora 1648. godine kojim su prekinuti višedecenijski sukobi i ratovi između Njemačke, Francuske, Holandije i Švedske.
Prava suverenih država, dakle i poštivanja pravila :“Čija zemlja-njegova religija!“, zagarantirani su i Deklaracijom Generalne skupštine ujedinjenih nacija iz 1970. godine.
Ne treba biti posebno pametan pa zaključiti kako se državni vrh Srbije i Srpska pravoslavna crkva brutalno i nasilnički ponašaju prema državi Crnoj Gori i kako narušavaju njen međunarodni suverenitet na način da pozivaju na proteste građana i ukidanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Oni javno nastoje da pokažu kako je pravoslavna religija i njena crkva samo ona koja je pod vrhovnom vlašću, dakle suverenitetom države Srbije. To znači da Srpska pravoslavna crkva ima svog Boga. Ipak, Bog nije Srbin! Niti se granice Srbije mogu više crtati pišanjem.
Dokaz je to i odluka suda iz Strazbura. A, što se tiče litija, to jest šetnji, one su dobre za zdravlje!
(TBT)