Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Strašni januar. Sezona depresije. Ljudi za praznike istroše ono malo serotonina što nam nos drži iznad vode, da ne potonemo u potpuno beznađe svakodnevnice. Preciznije rečeno, ako živiš u Sarajevu, da se ne ugušiš u smogu nekih svjetskih rekorda poganosti. Po cijelu zimu se gombamo u magli, u kojoj se više ne vidi ko pije, a ko plaća. U principu, piju ovu činovnici, a plaćamo mi.
Čitam tako optužnicu bivšem glavnom tužiocu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, u kojoj se tereti da je “trošio sredstva reprezentacije u dane vikenda i tokom dana godišnjeg odmora u ugostiteljskim objektima. Riječ o iznosu od oko 80.000 konvertabilnih maraka[oko 40.000 eura], za koje Tužilaštvo tvrdi da je prekoračen iznos dozvoljenog iznosa za reprezentaciju”. Ako se ova optužnica dokaže, bit će da nam je bivši tužilac jeo vikendom bifteke od jednoroga na naš račun. A rudari samo što još žohare nisu počeli roštiljati da prežive do plate. Mi sjedimo i gledamo.
Čitam samo jednu vijest niže, da je prezentiran nalaz ponovljenog saobraćajnog vještačenja u slučaju “Sanjin Sefić”. Na osnovu parametara vještaka mašinske i medicinske struke, vještak je zaključio da je brzina vozila kojom se Sefić kretao u trenutku kada je usmrtio pješakinje Editu Malkoč i Selmu Agić iznosila 102,6 kilometara na sat.
Ne vidi se ko je s kim
Ali, koga briga što se opet mešetarilo s vještačenjem saobraćajne nesreće još jednog umaženog babinog Sarajlijice. Stajalo se na ulici par dana i tražile se drakonske kazne za vozače na ulici, a onda udri brigu na veselje… Narod se razišao, svako o svojoj se muci zabavio. A kako je bilo krenulo sa suđenjem ubici koji je na prvom suđenju dobio dva puta po sedam godina zatvora za ubistvo dvije djevojke automobilom na pješačkom prelazu, još ćemo mu morati platiti odštetu za stres koji je preživio dok je ubijao krajiške studentice. Mi, evo, sjedimo i gledamo.
Gušimo se u ovoj gasnoj komori, koja je za dvije godine, prema mjerenjima, prestigla prosjek zagađenosti zraka višemilionskog Pekinga za deset godina. Opet sjedimo i provjeravamo neku blesavu aplikaciju koja nam govori koliko ćemo se taj dan otrovati. Čemu sada stajati na toksičnom zraku kada nismo do sada? Jedino instant rješanje ove pošasti je jugo. Sve zahtjeve za dugoročne mjere smo prespavali zadnjih 50 godina. Prvo se nije smjelo kazati da guši, poslije nije gušilo, onda nije bilo važno… Elem, ne iskače žaba iz vode ni kad ključa.
Pošto nismo žabe kuhane u hladnoj vodi, zašto ne iskačemo? Zašto nismo na ulicama non-stop? Hoćemo li biti narod koji umire čekajući? Čekaj da se naspava Valentin Incko, čekaj da ti Japan pokloni neki ventilator, da ti Brisel otvori granice, čekaj donirane tramvaje iz Konye, koji su tako stari baš kao da se lično Mevlana u njima vozao.
Problem je u ovdje u vidljivosti po magli. Ne vidi se dobro ko je s kim. Niko ovdje više ne gleda za što se bori, nego s kim u safu stoji dok parole uzvikuje. Nije ovdje više važno što pogine dijete, nego čije je dijete bilo. Dva dana se čaršija digla da se bolesna djeca odvežu od radijatora iz Zavoda u Pazariću, treći dan, kad su se safovi razabrali, svako svoga namjesnika u Upravni odbor postavio i gomila odjednom utihla. To što smo mi utihli poslije dva dana, ne znači da je utihao i jecaj majki Dženana Memića, Davida Dragičevića, Selme Agić i Edite Malkoč.
Smog i zvijezde granta
Ali, u ovom smogu se više niko ne raspoznaje. Tu i tamo u masi zasvijetli neka zvijezda granta. Pojavi se koji sat na protestima, po baksuzluku ili neznanju, obavezno odvede raju ispred pogrešne zgrade jedne od naših stotinu institucija za sve nadležnih, a ni za što odgovornih. Tu se malo uslika, postavi sliku da je lajka neki ambasador i on je grant – donaciju za svoju nevladinu organizaciju u vrijednosti od nekoliko hiljada maraka opravdao. Narod se raziđe, pitajući se što je ono i izlazio uopće kad ionako sve stoji. Dok se vraća kući, češka se po glavi i pita da li ga je ko vidio ili još gore uslikao, pa će poslati direktoru. Pa ostade bez posla. Dobar je direktor k'o hljeb, ali stranka sve prati. Između tuđeg mrtvog i svog živog djeteta, čovjek obično izabere ovo drugo.
Zato ubi januar. Ne – zato što pada neka obećavajuća vlada, od tog prevelikog Sarajeva. Ne ni zato što smo se istrošili za praznike. Nego zato što sam svjesna da kad se nema disati niko više ne skače iznad oblaka da uzdahne, nego svako sebi rupu traži da u nju nos zadije i dahće pomalo. Zato i ja sjedim i dane sebi kratim Ventolinom dok u glavi ponavljam stihove velike ruske pjesnikinje Marine Cvetaeve, koje je napisala prije nego će sebi oduzeti život, a u vrijeme dok su je progonile paranoične sile “narodnog”, komunističkog režima:
Odbijam i da postojim među neljudima
Neću dane da brojim
Na trgu, s vukovima
Odbijam i da snivam
S ajkulama vičnim
Odbijam da zaplivam
Nizvodno, po kičmi
Ne treba mi ni uvo
Ni oko što vidi sve
Za stanje bezumno, gluvo
Moj odgovor je – ne.
(TBT, AJB)
