Piše: Rob Mudge, thebosniatimes.ba
Otprilike prije tri i pol godine, 23. maja 2016. ujutro sam se prisilio i preskočio svoj dnevni ovisnički ritual i nisam pogledao vijesti. I tako sam otišao na posao potpuno nesvjestan onoga što se dogodilo.
Za taj dan sam pripremio dva komentara: jedan za, malo vjerojatni slučaj, da je Velika Britanija na referendumu odlučila izići iz Europske unije te drugi za slučaj, kao što se očekivalo, da Britanci izaberu ostanak.
Inače baš i nisam neki ljubitelj velikih riječi, no moram priznati da sam bio u teškom šoku kada sam ušao u redakciju vijesti. Moji njemački prijatelji su mi kasnije rekli da sam izgledao kao da sam ugledao duha.
U posljednjih nekoliko godina Brexit je poprimio konkretne obrise. No čak i tada sam se (naivan, kako se pokazalo) hvatao za svaku i najmanju nadu da bi moja zemlja mogla doći k pameti i promijeniti odluku. I dok su moji kolege i prijatelji Britanci oko mene užurbano postavljali zahtjeve za njemačkim državljanstvom, ja sam manje-više čekao do posljednjeg trenutka.
Imperija uzvraća udarac
U međuvremenu sam u potpunosti prihvatio rezultat demokratske odluke no još uvijek odbijam prihvatiti proces koji je doveo do te odluke: spletka koja se temeljila na nesporazumima, lažima i dezinformacijama. Mnogi od onih koji su bili zaslijepljeni sebičnošću i egoizmom političkih čelnika, od arhitekta Brexita Davida Camerona pa do aktualnog premijera Borisa Johnsona, su zagovornici jedne Velike Britanija koja je zapele u prošlosti. Predodžba po kojoj bi se nacija koja je nekada bila imperij s mnogim kolonijama trebala osloboditi okova Europske unije je suluda.
Ta pravila i odredbe koje predstavnici britanskih vlasti u prošlosti i sadašnjosti toliko preziru su bila donesena i sastavljena od tih istih britanskih vlasti. I ako nam i nisu odgovarale mogli smo ih izbjeći. Niti jedna druga članica Evropske unije nije uživala tolike iznimke i popuste.
Evropska unije nije savršena, daleko od toga. No predodžba da će Velika Britanija sada sa zemljama članicama EU-a ali i s ostalim silama sklopiti bolje i povoljnije sporazume je iluzorna. Do sada je Velika Britanija potpisala tzv. sporazume o nastavku suradnje u istom obliku kao i do sada sa zemljama poput Lihtenštajna, Farskih otoka, Gruzijom i Libanom, samo da spomenem neke.
Bez namjere da nekoga uvrijedim moram ipak primijetiti kako se baš i ne radi o ekonomskim velesilama. No samo bez panike! Ministar trgovine Liam Fox, koji je poznat po krilatici “trgovinski sporazum s EU-om bi trebao biti jedan od najjednostavnijih u povijesti”, tvrdi kako ima listu od 40 sporazuma koji mogu biti potpisani “sekundu nakon Brexita”. Ja još uvijek nisam pronašao listu zemalja o kojima ministar govori.
Koliko je atraktivna za vanjske ulagače zemlja koja svoje ključne industrije i usluge pušta da iskrvare od posljedica Brexita? Ne treba biti doktor znanosti da bi se shvatilo zašto vodeći proizvođači automobila zatvaraju pogone u Velikoj Britaniji i sele ih na kontinent. Ili zašto se ključni financijski igrači sele u Pariz ili Amsterdam. A o odlasku mozgova i talenata koji su radili za britanski obrazovni i znanstveni sektor da se i ne govori.
U vinu je istina?
No bez panike, tu je nada. Jedan od vladinih zagovornika Brexita koji živi u paralelnom univerzumu je ministar Brexita Steve Barclay. On je nedavno izjavio kako je 99 posto vina kojeg popiju stanovnici Otoka uvezeno. Nakon što Velika Britanija napusti EU, ovaj “vitalni sektor” će se napokon razviti. Ovo ne izmišljam! Možda samo dvije opaske: je li se ministar ikada zapitao zašto Velika Britanija uvozi vino i otkada je to vinarstvo “ključni sektor” na Otoku?
No popnimo se na ljestvici neznanja i neupućenosti još jedan stupanj više. Ni ovo nije izmišljeno! Zastupnica Brexit stranke June Mummery je nedavno imala bljesak mudrosti. Preko Twittera je zaključila da, kada Velika Britanija jednom napusti EU, neće više u Bruxellesu imati predstavnika za ribarstvo.
Brexit će od Velike Britanije načiniti neujedinjeno kraljevstvo. Geografski se ta zemlja oduvijek nalazila odvojena od kontinentalne Europe. No udaljenost će sada postati osjetno veća. Politički, socijalno i ekonomski.
Vjerovatno više to neću doživjeti (na sreću, rekao bih), ali kladim se da će se unutar sljedećih 20 godina Velika Britanija vratiti podvijenog repa i moliti za ponovni ulazak u Evropsku uniju. No uvjeti za ponovni ulazak će biti mnogo zahtjevniji nego oni koje je uživala tako dugo.
Novinar DW-a Rob Mudge je novinar rođen u Velikoj Britaniji i posljednjih godina prati Brexit s mješavinom nelagode i straha.
(TBT)
