Piše: Barbara Wesel, thebosniatimes.ba
Aachenski sporazum je prije godinu dana bio neka vrsta ponovljene prisege na prijateljstvo između Njemačke i Francuske, upravo kao što se u potrošenom braku supružnici zaklinju u ljubav. U tom smislu je sporazum potpuno zakazao. Obje strane znaju da zajedno bolje mogu prebroditi teška vremena, ali jedna drugoj idu na živce. Kao da je snošljivost nadjačala poriv za očuvanjem zajedništva.
U stvari, bili su par iz snova
Emmanuel Macron se od početka zaista trudio oko Angele Merkel. Bio je šarmantan, pleo je ukrasne girlande prijateljstva u svojim govorima. Udvarao se „dragoj Angeli“ i skoro da je čovjek mogao vidjeti suhoparnu Njemicu kako se zarumenila u licu od toliko pažnje. Poslije drvenog Hollandea i nadobudnog Sarkozyja, mladi francuski predsjednik djelovao je kao utjelovljenje intelektualne briljantnosti i reformističkog žara – idealan partner za Nijemce.
Angela Merkel je, s druge strane, izgledala kao hridina usred europskih uzburkanih voda: iskusna i nepokolebljiva, političarka bez straha i mahane. Samo je ona bila u stanju s Putinom dogovoriti Protokol iz Minska i progurati sankcije u Europskoj uniji. Samo ona je mogla zakočiti revolucionarni žar Alexisa Tsiprasa i zadržati Grčku u eurozoni. Činilo se da je njemačka kancelarka idealna, majčinski umirujuća partnerica za ambicioznog francuskog političara.
Ona ne radi ništa, on je hiperaktivan
Ipak, frustracija je narasla za najkraće vrijeme. Macron je ustanovio da Berlin jednostavno ignorira njegove reformske prijedloge za Europsku uniju kao što su produbljivanje eurozone ili digitalni porez. U najboljem slučaju osnivane su radne skupine u kancelarkinom uredu. Francuska molba za vojnu pomoć u vojnoj intervenciji u Maliju je odbijena, veliki planovi oko suradnje na području obrane ostali su mrtvo slovo na papiru. Emmanuel Macron je uočio da politička zvijezda Angele Merkel prerano blijedi i mislio je da je suočen s vakuumom političke moći u Berlinu.
Ona je doživljavala kao nametljivost i razmetljivost stalnu bujicu ideja i međunarodne ambicije Francuza, kao i njegov običaj da nediplomatski kaže ono što misli – NATO je klinički mrtav, ne želi Makedoniju i Albaniju u Europskoj uniji, Europa mora pokušati približiti se Putinu. Macronova politička hiperaktivnost je izazvala otpor Angele Merkel. Dosta joj je skupljanja krhotina i lijepljenja šalica koje je on porazbijao, to je Angela Merkel navodno rekla Emmanuelu Macronu na jednoj večeri. To ukazuje na prilično poremećen odnos.
Potrebna im je bračna terapija
Više se ne vrijedi baviti klišejem o francusko-njemačkom motoru koji je počeo trzati, a mora održati Europsku uniju u pokretu. Ovdje se radi o većim stvarima: o našoj budućnosti s obzirom na dolazeću klimatsku katastrofu, o mjestu Europe u svijetu, o nužnosti vlastite obrane, o odnosima sa supersilama Kinom i Sjedinjenim Državama.
I u svemu tome Njemačka i Francuska nisu na istoj liniji. Macron je ponekad manje, a nekad više u pravu sa svojim idejama, ali on daje važne misaone impulse. Berlin bi trebao u najmanju ruku saslušati ih i odrediti se prema tim idejama. Jednostavno začepiti uši i ignorirati partnera, to je najgore što možete učiniti u nekoj vezi.
S druge strane, Macronu nedostaje razumijevanje za njemački kompleksni federalizam u kojem ni kancelarka ne može vladati kako joj volja. Nedostaje mu razumijevanje i za drukčiju političku kulturu koja je usmjerena prema sporazumnom rješavanju sukoba interesa i traženju kompromisa. Pariz mora biti spreman na pokušaj da s Berlinom umjesto epohalnih skokova pravi male korake, na osnovi nekog „opisa puta”.
Ukupno uzevši, izgleda da je za obje strane nužna bračna terapija. Moraju pokušati razumjeti jedno drugo, jedno drugom oprostiti greške i prepoznati zajednički interes. Iz svega toga može, kao u stvarnom životu, nastati nova uzajamna naklonost, a u najboljem slučaju i prelijepo prijateljstvo.
Jedna stvar je jasna: geografija ne dozvoljava razvod ovih evropskih veličina. Najbolje bi bilo da konačno nauče kako naći zajednički jezik.
(TBT, DW)
