Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Rana muslimanska zajednica na čelu sa halifama Ebu Bekrom i Osmanom poduzela je niz idžtihadskih aktivnosti u vezi sa: a) nastankom Mushafa, b) prepisivanjem i umnožavanjem Mushafa i c) reformom kur'anskog pisma.
U vrijeme Muhammeda, alejhisselam, Kur'an je zapisivan na različitim materijalima: kamenim plohama, palminom granju, kostima i sl., ali nije bio sakupljen u jednu zbirku (Mushaf). Svi ti predmeti bili su pohranjivani kod Zejda ibn Sabita, glavnog Poslanikovog pisara Objave. Uporedo s time, i još u većoj mjeri, teklo je učenje Kur'ana napamet (hifz).
Sa halifom Ebu Bekrom nastaje prvi mushaf. Naime, kada je na Jemami (12/634) poginula skupina ashaba (70 hafiza) u borbi protiv Musejlime el-Kezzaba, Omer ibn el-Hattab ukazao je Ebu Bekru da sakupi Kur'an zbog straha da on ne nestane sa smrću njegovih učača ili poznavalaca. Ebu Bekr je izdao fetvu Zejdu ibn Sabitu, i Kur'an je zapisan, odnosno sakupljen u jednu zbirku (Mushaf). Taj Mushaf ostao je kod Ebu Bekra, zatim kod Omera, a onda kod Omerova kćerke Hafse. Tokom toga perioda raširile se su kopije Kur'ana širom tadašnjeg Hilafeta. Među njima je bilo određenih razlika pa je Huzejfe b. el-Jemani (25. godine po Hidžri) na to ukazao halifi Osmanu ibn el-‘Affanu, Onda je Osman formirao komisiju na čelu sa Zejdom ibn Sabitom da po drugi put zapišu Kur'an. Mushaf koji je bio kod Hafse uzeli su kao osnovni tekst prilikom ovog posljednjeg zapisivanja/sakupljanja Kur'ana. Osman je lično nadzirao ovaj posao i u njemu sudjelovao. Rekao im je: ”Ako se u nečemu ne složite, zapišite prema jeziku plemena Kurejš!” Kada je Mushaf završen, Osman je načinio njegove kopije i poslao ih u glavne centre Hilafeta, a za sve mimo njega naredio je da se podere ili spali (prenose se obje ove mogućnosti).
Definicija Kur'ana
Premda se Kur’an kao vječna Božija Riječ i Objava Gospodara svjetova ne može svesti u okvire jedne definicije – jer definicije ono što definiraju ograničavaju po mjeri ljudskoga razuma – ipak su islamski učenjaci dali jednu uvjetnu definiciju Kur’ana, koju ćemo ovdje navesti i njezine osnovne elemente ukratko prokomentirati. Dakle, Kur’an je: Allahov Govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, alejhisselam, zapisan u zbirkama, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo učenje pobožno je djelo (Subhi Salih, Mebahis fi ‘ulumi l-Kur'an, 21).
Allahov Govor
Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelamullah), ‘’nestvoreni Božiji govor’’. Taj vječni Govor, dakle, silazi, spušta se (tenzil) u vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vezuju za čovjeka, one ništa ne znače u odnosu na vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako, u odnosu na čovjeka, odnosno grad; poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovoga govora u vrijeme i prostor, tj. u povijest, podsjeća nas na činjenicu da čovjek nije ostavljen bez poruke s Neba.
Nadnaravan
Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju, on je mudžiza (nadnaravno čudo) jer je Božiji atribut (sifat), i zato ljudi nisu u stanju ‘’donijeti nešto slično njemu’’. Budući da je Kur’an, kako rekosmo, Božiji atribut, mi, kada slušamo Kur’an, zapravo, slušamo Uzvišenog Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude izazvala da ga oponašaju, i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Nesagledivi su i neuhvatljivi aspekti kur’anskog i’džaza (nadnaravnosti). Kur'anski i'džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u nadnaravnom ili zadivljujućem ustrojstvu Kur'ana, već on obuhvata i mnoge druge aspekte kur'anskoga diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, znanstveni itd. I'džaz je u svim svojim poznatim i nepoznatim dimenzijama ljudskome umu neprolazna i svevremena odlika Kur'ana te vječiti znak njegovog Božanskog porijekla i, također, nepobitni i uvijek aktualni dokaz istinitosti poslanstva vjerovjesnika Muhammeda, alejhisselam. Za ljudski um, on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i istraživački napor. Otuda se u svakom vremenu otkrivaju novi ili na nov način uočavaju aspekti kur'anskoga i'džaza.
Objavljen
Kur’an je objavljen (munezzel) ”s plemenitih Visina”. On nije vlasništvo meleka Džibrila niti Muhammeda, a.s., niti Arabljana iz VII. stoljeća, i nije samo njima objavljen, već svim ljudima i džinima. Kur'an je poput Sunca: svima sija. Kur'an je objavljen čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš čovjeku? Jednostavno zato što čovjek ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (Vahja) je Muhammed, a.s. On je Kur'an primao ne onda kada je on htio, već kada je Uzvišeni Allah to htio. Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, a.s., memorirao kur'anske sure. Objava nije ilham (duhovno nadahnuće), nije kešf (duhovna vizija), nije poezija (ši'r), nije proricanje (kehane)! ”Vahj ili Objava je – veli naš veliki bošanjački alim Mehmed Handžić (u. 1945) – jedna natprirodna pojava i prema tome su riječi i pero nemoćni da do u tančine objasne suštinu vahja” (Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, 12).
Najčešći način objavljivanja
U tefsirskoj (komentatorskoj) literaturi govori se o šest načina objave, među kojima se razlikuje kur'anska i nekur'anska objava, a kur'anska se, opet, razlikuje na posrednu i neposrednu. Kur'an je najčešće objavljivan tako da melek dostavi Objavu na način sličan glasu zvona (mislu salsaleti l-džeres), kao što je navedeno u sahih (autentičnom) hadisu. U Musnedu imama Ahmeda prenosi se od Abdullaha ibn Omera, koji je rekao: – Upitao sam Vjerovjesnika, a.s., da li je osjećao Vahj pa je odgovorio: ”Samo čujem neku zvonjavu i zašutim. Kad god mi je Objava dolazila na ovaj način, pomislio sam da će me duša napustiti”.
Hitabi veli: ”Ovdje se misli na jasan/shvatljiv glas kojeg Poslanik čuje i razumije nakon što ga čuje. Neko je rekao da je to glas koji nastaje od kloparanja/topota krila meleka. Mudrost je u tome što to kloparanje prethodi Objavi kako bi Poslanik mogao čuti samo Objavu i ništa više. U jednom sahih hadisu kaže se da je ovo najteži način slanja Objave Poslaniku. Veli se da je Objava dolazila na ovaj način kada bi se objavljivali ajeti u kojima se spominje prijetnja ili zastrašivanje” (Sujuti, Itqan – Sveobuhvatni uvodnik u kur'anske nauke, 1/199-202).
Zapisan u zbirkama
Kada se vječna Božija Riječ objavi na Zemlju, ona poprima određenu formu ili oblik. Njezin prvi oblik je jezik, tj. da je ona napisana, da je u knjizi. Kur'an je sabran u Mushaf ne na način redoslijeda kako je objavljivan, već je raspored ajeta i sura u Mushafu, prema većini islamskih učenjaka, dat putem Objave (tevkifi) (Kattan, Mebahis fi ‘ulumi l-Kur'an, 140-145). Za ovu priliku navest ćemo iskaze dvojice eminentnih islamskih učenjaka koje bilježi Sujuti u svome Itkanu:
Ebu Bekr el-Enbari veli: ”Uzvišeni Allah objavio je čitav Kur'an na dunjalučko nebo, a zatim ga je postepeno objavljivao u dvadeset i nekoliko godina. Neka sura je objavljena zbog jedne stvari koja se dogodila, dok je neki ajet objavljen kao odgovor na neko pitanje. Melek Džibril naredio je Vjerovjesniku, a.s., da rasporedi ajete i sure. Raspored sura je isti kao i raspored ajeta i harfova, sve je to od Vjerovjesnika, a.s., Onaj ko bi jednu suru pomjerio naprijed ili nazad, oskrnavio bi ustrojstvo Kur'ana”.
Kirmani u Burhanu kaže: ”Ovakav raspored sura je i onaj kod Uzvišenog Allaha u Levh-i mahfuzu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao je obavezu da pred Džibrilom svake godine prouči ono što mu je do tada objavljeno, a u godini svoje smrti Poslanik je pred Džibrilom proučio dva puta cijeli Kur'an” (Itqan, 1/269).
Dakle, u slučaju kur'anskog teksta mi vidimo vječni poredak Kur'ana, a ne vremenski (npr. sura el-Alek je prva objavljena, a ona je 96. sura u Kur'anu; Fatiha je objavljena u Medini, a nalazi se na prvome mjestu u Mushafu, itd.). Zato Kur'an, između ostalog, nema usporedbu u književnim tvorevinama ljudi.
(TBT)