Danas možda ne izgleda tako, ali postojao je period prije jedne decenije kada je Turska opisivala svoju vanjskopolitičku doktrinu kao “nula problema sa našim susjedima”. Međutim, od tada je Ankara uništila svoje odnose sa Izraelom zbog podrške Palestini, naljutila Egipat kritiziranjem njenog predsjednika Abdel Fataha el Sisija i podrškom muslimanskom bratstvu, raskinula veze sa Sirijom zbog podrške pobunjenicima protiv Asadovog režima (i nedavnom okupacijom sjeveroistoka Sirije), suprotstavljanjem Saudijskoj Arabiji i Emiratima time što se našla na istoj strani sa Katarom, kojem su Rijad i Abu Dabi uveli embargo.
Sada, Turska pruža direktnu vojnu pomoć vladi Libije, dok UAE i Egipat – zajedno sa Rusijom – podržavaju pobunjeničku vojsku generala Kalife Haftara. Nakon neuspjeha pregovora o prekidu vatre koje su sponzorirale Turska i Rusija, predsjednik Recep Tajip Erdogan obećao je da će Haftara naučiti “lekciju”. Ako ništa drugo, čini se da je vanjska politika Turske sada zaoštrena problemima sa svim susjedima, piše Bloomberg.
Kako je došlo do ovoga? U posljednjih 10 godina, Turska je prešla iz islamske demokratije u represivnu autoritarnu državu. Ali to ne objašnjava njegove neprijateljske odnose sa susjedima: većina vlada širom Bliskog Istoka su također represivne autoritarne države sa pretežno muslimanskim stanovništvom. Odgovor je da je Erdogan aktivno težio ka unapređenju principa političkog islama, kako u zemlji tako i na međunarodnom nivou. To ga usklađuje s Katarom i protiv većine ostalih arapskih naroda, posebno Saudijske Arabije, Egipta i UAE.
Unutar Turske, islamizacija je u početku napredovala sa demokratizacijom. Turska vojska bila je snažna sekularna sila; ali kako je njen stisak nad državom slabio, religija se vraćala politici, prije svega u obliku Erdoganove islamističke partije AKP.
Vojno rukovodstvo formalno se usprotivilo predsjedničkom kandidatu AKP iz 2007. godine jer je islamista, ali je izabran Abdulah Gul – što je bila glavna prekretnica u turskoj politici.
Politička emaskulacija vojske omogućila je Erdoganu, koji je demokratiju ranije opisao kao „vozilo, a ne cilj“, da dominira na sceni. Neuspjeli pokušaj državnog udara 2016. mogu se smatrati oportunističkim pokušajem nekih elemenata u vojsci da iskoriste rastuće nezadovoljstvo Turaka zbog Erdoganove konsolidacije vlasti. Također predstavlja duboku i trajnu konkurenciju između Erdoganovih islamista i drugih političkih snaga.
Krhkost Erdoganovog stiska na vlasti ilustrira prošlogodišnji izbor gradonačelnika opozicione stranke u Istanbulu i drugim velikim gradovima, kao i činjenica da su se mnogi dugogodišnji politički saveznici – uključujući bivšeg ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua, koji je osmislio politiku „nula problema sa susjedima“, odvojili od AKP-a.
Ova domaća putanja ima svoju paralelu u vanjskoj politici Turske, koja je postajala sve više islamistička i militaristička kako je Erdoganovo politički stisak oslabio.
Razlaz sa Egiptom drži ključeve za razumijevanje intervencije Turske u Libiji. Nakon Arapskog proljeća 2011. Erdogan je podržao uspon Muslimanskog bratstva na vlast u Egiptu i pomogao vladu predsjednika Mohameda Morsija. Kada je Morsija svrgnula vojska 2011. godine, Erdogan je to opisao kao “državni terorizam”. Izgleda da događaje u Libiji doživljava kao reprizu onih u Egiptu: vojni vođa koji prijeti da izgubi vladu kakva pogoduje turskom viđenju svijeta.
Turska ima duboke veze sa Libijom, u kojoj živi 25% Turaka koji žive van svoje zemlje. Ono što je također važno, Libija i Turska imaju poslovne ugovore vrijedne 18 milijardi dolara, a dvije zemlje dijele ekskluzivnu ekonomsku zonu. Vlada u Tripoliju (GNA), podržana od strane Ujedinjenih nacija i na čelu sa premijerom Fajezom al Saradžom, ima islamističke elemente – prirodne saveznike Erdogana i AKP. GNA je pod stalnim vojnim napadima Libijske nacionalne armije (LNA) pod Haftarom, koja se protivi političkoj ulozi islamista, kao i Egipat i Emirati koji podržavaju LNA. Egipati i Emirati bi potencijalno mogli biti saveznici sila unutar Turske koji prijete Erdoganovoj vlasti.
Libija, rastrzana zemlja koja već dugo pati, postala je bojno polje borbe za posrednički rat oko uloge islama u bliskoistočnoj politici. Ni Turska, ni države Bliskog istoka, koje joj se suprotstavljaju vjerovatno neće priznati svoje ciljeve.
Uz neuspjeh razgovora o prekidu vatre, pažnja će se vratiti na linije fronta, gdje preovladava krvavi zastoj. Da je Haftar imao vojnu snagu da preuzme Tripoli, to bi već učinio. Značajna povećanja turske pomoći mogla bi okrenuti plimu u korist GNA, osim ako Haftarovi saveznici ne pojačaju svoju podršku LNA. U međuvremenu, problemi Turske sa susjedima samo se pogoršavaju.
(TBT, Blic)