Stručnjak je za srednjovjekovnu rusku historiju i folkloristiku, ali i pisac istančane poetike o odnosu Rusije i Ukrajine, prihvaćanju historiju i procesu iscjeljenja kroz koji nacija prolazi
Jevgenij Vodolazkin je stručnjak za srednjovjekovnu rusku historiju i folkloristiku, ali i pisac istančane poetike čije se knjige čitaju i izvan Rusije. Rođen i odrastao u Kijevu, no s adresom u St. Petersburgu, ovaj historičar počeo se baviti medievistikom još tijekom sovjetskih dana, kako bi pobjegao od stvarnosti koja ga je okruživala.
Uz “Lavr”, roman kojemu je u fokusu ruska historija od 15. stoljeća, ali i političke turbulencije s kraja 20. stoljeća, a sve ispričano kroz prizmu srednjovjekovnog mistika i iscjelitelja, u nakladi Ljevak na hrvatskom tržištu preveden je i roman “Avijatičar”. Za razliku od “Lavra”, koji se bavi svijetom u kojem je bog glavni izvor straha, a kojim haraju bolesti i siromaštvo, u “Avijatičaru” se autor bavi ruskom poviješću iz 20-ih i 30ih godina prošlog stoljeća, posljedicama staljinizma i monstruoznosti gulaga.
Oba romana odlikuje jedinstven i profinjen stil pisanja, dok ih začudnost radnje, kao i iščašenost iz realnog svijeta, čine jedinstvenim proznim ostvarenjima današnjeg vremena. S Vodolazkinom je novinar potrtala Express.hr razogvarao nakon njegovog nastupa na Sajmu knjiga u Puli, gdje je predstavio “Lavr”, a teme razgovora dotiču se pojedinčeva mjesta u svijetu, religije, odnosa Rusije i Ukrajine te prihvaćanja teške ruske povijesti i procesa iscjeljenja kroz koji nacija prolazi.
„Proroci se rađaju rijetko“, izjavio je Vodolazkin za Express.hr. „Nije to posao koji bi bilo koja osoba mogla raditi. Proroci se stvaraju okolnostima. No prorok nije osoba koja predviđa budućnost, nego koja osuđuje grijehe sadašnjosti. Nisam siguran da je danas iko spreman poslušati neku osudu. U određenom smislu su ulogu proroka u Rusiji odigrali pisci. Dostojevski je bio takav pisac. Njegovi ‘Demoni’ su proročka knjiga. Kasnije je prorok bio Aleksandar Solženjicin, kojega čak i danas ljudi komunističke ideologije mrze jer misle da je o Rusima pisao loše. No on je pisao s pozicije vječnosti. Nije pisao o Rusima, nego o ljudima kao takvima. No danas nisam siguran da iko treba proroka. I zato ne mogu očekivati da će se prorok pojaviti“, pojasnio je pisac svoje stavove.
Pošto je pisac deklarativni kršćanin, na zanimljiv način je objasnio kakvu ulogu religija ima u njegovom životu i kako se to reflektira na književnost.
„Pitanje religije mojim roditeljima uopće nije bilo zanimljivo. Moji pradjedovi su bili svećenici na sjeveru Rusije, no tokom 60-ih i 70-ih, kad su moji roditelji bili mladi i donosili odluke, bili su daleko od religije. Kasnije, kad su ostarjeli i kad su već bili rastavljeni, pokazali su interes prema religiji, osobito majka. Naravno da sam oduvijek znao da smrt postoji, no činilo mi se da je smrt lična katastrofa onih koji umiru. Kad sam imao 14 godina, otkrio sam da smrt također ima veze i sa mnom. Bila je to velika kriza u mojem životu. Prestao sam učiti u školi i u muzičkoj školi. Nisam se bojao nepostojanja, nego nečeg drugog – da sve ovo što radim neće imati nikakve važnosti ako će smrt biti za zauvijek. Tu je sve izgubilo svoj smisao i bile su to dvije ili tri grozne godine u mojem životu. Kad sam navršio 16 godina, krstio sam se. I to tajno, jer je u Sovjetskom Savezu bilo opasno biti kršćanin. Tajno sam išao u crkvu svake nedjelje i izbjegavao pričati o religiji. Danas to izbjegavam činiti iz drugih razloga. Danas je popularno biti religiozan, ali mislim da je to intimno pitanje koje svaka osoba rješava za sebe. No ako me neko pita o mojoj religiji, naravno da ću odgovoriti.
U svojoj knjizi ‘Avijatičar’ pisac se bavi specifičnim periodom u ruskoj historiji, za koji bi se moglo reći da je najmračnija era ruske nacije.
„Mislim da je jako važno sjećati se prošlosti“, poručuje pisac. „Rekao bih da sam razočaran kako se malo romana piše o ovoj užasnoj prošlosti. Na primjer, bio sam šokiran kad sam čuo koliko ljudi u Rusiji voli Staljina. Nakon svega što je napravio u Rusiji, i dalje ima onih koji misle pozitivno o njemu. To je vrlo neobično. No možda se ne radi o ljubavi prema Staljinu, nego jednom kompliciranijem osjećaju, protestu protiv korupcije i negativnih stvari današnjice. Oni koji vole Staljina su naivni. Misle da u njegovo vrijeme nije bilo lopova i kriminalaca. No ako ljudi budu čitali knjige o ljudima koji su hapšeni noću, o milionima razdvajanih ljudi, o sudbinama zatvorenika, možda će promijeniti mišljenje. Mislim da naše društvo prolazi kroz dugačak period oporavka. Nije lagano. Morate znati da smo imali 70 godina komunizma te da su generacije ljudi odrasle u komunističkom okružju i komunističkim idejama. No još nešto: ima mnogo ljudi koji mrze biti odgovorni za svoje živote. Sovjetski Savez je bio taj koji je preuzimao odgovornost za njih. Bilo je to samo deklarativno jer se niko nije istinski brinuo za radnike, nego je njihova propaganda bila toliko jaka da su ljudi mislili da se netko brine za njih. Prije nekoliko godina sam u supermarketu čuo frazu: ‘Oni uopće ne brinu za radničku klasu’. Bio sam šokiran. Koja radnička klasa? Bilo je to 25 godina nakon pada Sovjetskog Saveza, ali su fraze iz Sovjetskog Saveza još bile žive u glavama naroda. S jedne strane je to bilo smiješno, a s druge šokantno, da se neko mora brinuti za radničku klasu. Zašto samo radnička klasa, a ne na primjer intelektualci i drugi slojevi društva?“, zaključuje Vodolazkin.
(TBT)