Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba
Tradicionalno novogodišnje podsjećanje na najznačajnije trenutke odlazeće godine i pokušaji da se predvide razvoj i događaji u godini koju smo upravo dočekali na ovoj raskrsnici vremena nude i jednu novu dimenziju i perspektivu za razumijevanje našeg mjesta u svijetu i vremenu: s dolaskom 2020, naime, završava se i druga i počinje treća decenija dvadesetprvog stoljeća.
Ako nam se često čini kako su sve nove godine, uprkos svim željama da budu „bolje i ljepše“ od prethodne, predvidljivo iste i kako se nižu bez značajnijeg približavanja svenarodnim aspiracijama za boljim životom, osvrt na deceniju za nama nudi sliku tektonskih promjena u kojima je od 2010. do 2020. godine gotovo nestao svijet u kojem smo živjeli sa osjećanjem pripadanja svjetskoj porodici naroda.
U bosanskohercegovačkom slučaju, uglavnom isti nosioci vlasti u protekle tri decenije „zavođenja demokratije“ istrenirali su javnost da i puke proceduralne korake predstavljaju kao „napredak prema euroatlantskim integracijama“ – svečano obilježavajući „dobijanje upitnika“ i zakasnjelo slanje „odgovora“ pa onda i „dobijanje Mišljenja“ Evropske komisije a da se mjesecima ništa ne uradi u ispunjavanju njenih 14 prioritetnih preporuka da bi se dobio kandidatski status – uspjeli su stvoriti klimu minimalnih očekivanja u kojoj onda nenormalno postaje i prihvata se kao normalno: prepirke i nadmetanja o „patriotizmu“ i „izdaji“ u kojima i po više od godinu dana nakon izbora ne može da se formira vlast koja će služiti narodu; sklapanje i razbijanje najčešće neprirodnih interesnih koalicija; blokade i bojkoti državnih institucija sve do obnavljanja etnoteritorijalnih fantazija koje su izazvale ratove devedesetih s veličanjem pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca i pozivom na obnovu institucija „udruženog zločinačkog poduhvata“.
Bosanskohercegovački ultranacionalisti, u tom sistematskom izbezumljivanju javnosti, mogu se osjećati ohrabreni nekim trendovima u svjetskoj politici protekle decenije.
Ni Evropa ni Amerika nisu više u nekadašnjoj mjeri posvećeni širenju demokratije i sloboda u svijetu.
U Evropi su tokom protekle decenije, pod pritiskom i nerijetko pod izgovorom dolaska 5,2 miliona izbjeglih sa bliskoistočnih ratišta snage ekstremne desnice – nacionalizma, populizma, rasizma, islamofobije i antisemitizma, sve do neofašizma – potisnule sa scene umjerene partije centra i preuzele vlast posebno u zemljama bivšeg sovjetskog bloka. To je ohrabrilo i balkansku ekstremnu desnicu da agituje za rehabilitaciju ustaštva i četništva i istorijsku reviziju zlodjela koje su te ideologije počinile u Drugom svjetskom ratu da bi se povampirile u balkanskim ratovima devedesetih. Osjećaju slabljenja ideje evropskog jedinstva i solidarnosti značajno je doprinio i Brexit, s odlukom britanskih birača o napuštanju Evropske unije.
Sjedinjene Države su, i nakon dvije simbolično značajne manifestacije riješenosti da se obračunaju s terorističkom prijetnjom – od likvidacije Osame bin Ladena na početku prošle decenije (2. maja 2011.) do likvidacije Abu Bakra al-Baghdadija na kraju decenije (26-27. oktobra 2019) – u drugoj polovini decenije slijedeći izborni poklič svog predsjednika Donalda Trumpa („prije svega – Amerika“) dovele u pitanje svoju opredijeljenost da prednjače u očuvanju međunarodnog poretka koji su gradile i branile u decenijama „hladnog rata“. Trump je lično dovodio u pitanje potrebu za postojanjem zapadnog vojnog saveza i razgovarao sa saradnicima o američkom povlačenju iz NATO-a. Jednostrano je povukao Sjedinjene Države iz međunarodnog sporazuma o kontroli iranskog nuklearnog kapaciteta. Odbacio je i godinama postizani sporazum o globalnoj akciji protiv klimatskih promjena.
Svi navedeni simptomi slabljenja međunarodnog poretka kakav smo znali balkanskim protivnicima euroatlatske integracije regiona služe i kao „dokaz“ u prilog u osnovi ruskog argumenta kako to „nije jedina alternativa“ i kako nema razloga za žurbu – u slučaju Bosne i Hercegovine – za prijem u NATO ili dobijanje kandidatskog statusa za EU. To je argument koji uslove za pridruženje poistovjećuje s nekom vrstom „domaće zadaće“ po tuđem diktatu
Potpuno pogrešan pristup
Reforme koje zahtijeva kandidatura i za NATO i za EU su prije svega usmjerene na unutrašnje pospremanje budućih država članica. One znače uspostavu i punu funkcionalnost institucija vladavine prava; borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala i druge političke, ekonomske, bezbjednosne i pravne aspekte. Te reforme su – nezavisno od datuma prijema – doprinosile povjerenju međunarodnih partnera i investitora za poslovanje u državama kandidatkinjama za prijem.
Slabljenje posvećenosti nekad neupitnoj ideji „kolektivne sigurnosti“ potiče nosioce aspiracija za teritorijalna prekrajanja, pored ostalog i na Balkanu, na kalkulacije o tome: da li će – i kako – današnja Evropa i Amerika odgovoriti na moguće jednostrane odluke o promjenama granica? Decenija koja ostaje za nama nudi iskustven odgovor na to pitanje: riječ je o ruskoj intervenciji u Ukrajini i aneksiji Krima.
Rusija i 17 drugih članica Ujedinjenih nacija priznaju Krim kao dio Ruske Federacije; 114 država to ne priznaje a Rusija je zbog toga i pod sankcijama i Evropske unije i Sjedinjenih Država. Potičući nove podjele, balkanske „mapadžije“ rizikuju sankcije, izolaciju i gubitak evropske perspektive. Njihova računica mora uključivati i odgovor na pitanje: isplati li se sve to?
(TBT, RSE)
