Sedmica je prije Božića. Nalazim se na trgu Manger i posmatram hodočasnike koji izlaze iz autobusa i probijaju se do Bazilike rođenja Isusova, izgrađene u četvrtom stoljeću na mjestu gdje je, prema kršćanskog tradiciji, rođena beba Isus.
Unutar crkve pridružujem se grupi španjolskih hodočasnika. Zaustavljamo se pored Isusove kolijevke kako bismo otpjevali nekoliko božićnih pjesama. Iskrenost i posvećenost oni koji svake godine dolaze na hodočašće u Betlehem su neupitni. Za mene, anglikanskog kršćanina, ovo je duboko emotivno iskustvo.
Ali koliko ovih hodočasnika zna za malu i ugroženu palestinsku kršćansku zajednicu koja opstaje skoro 2000 godina nakon Isusovog rođenja?
Smješten na okupiranoj Zapadnoj obali, današnji Betlehem je surovo mjesto sa dva izbjeglička kampa unutar grada i neprestanom izgradnjom izraelskih naselja.
Zid razdvajanja proteže se poput ožiljka duž cijelog grada. Svaki hodočasnik mora proći tuda kako bi stigao do trga Manger. Da li im to smeta? Da li uopće primjećuju?
Kršćanstvo je ovdje preživjelo progon svojih prvih preobraćenika pod rimskom vladavinom. Svoj vrhunac doživjelo je pod Bizantijskih carstvom, preživjelo prve islamske halifate i uspjelo se iznova vratiti u život pod Osmanskim carstvom, sve do 1917, kada su teritorije današnje Palestine prešle pod britansku upravu.
Bez obzira na to, svi palestinski kršćani s kojima sam razgovarao sumnjaju u to da će kroz dogledno vrijeme postojati značajan broj kršćana u zemlji u kojoj je osnivač kršćanstva rođen, propovijedao i umro.
Osim nekoliko izuzetaka, svi su mi rekli da se smatraju posljednjom generacijom palestinskih kršćana.
Jedan broj će svakako morati nadgledati sveta mjesta, prvenstveno Baziliku Svetoga groba u Jeruzalemu – za koju se tvrdi da je izgrađena na mjestu Isusovog raspeća i groba iz kojeg je uskrsnuo – kao i Baziliku Isusovog rođenja.
Ova sveta mjesta privlače milione hodočasnika, usput zarađujući znatne sume novca za vjerske odrede koji ih nadziru. Međutim, ti odredi se nalaze u inostranstvu i članovi su najčešće stranci, od kojih neki ni ne govore arapski jezik.
Broj kršćana u ovoj zajednici nije stalan i danas je otprilike 40,000 kršćana na Zapadnoj obali i tek 11,000 u Jeruzalemu – jedva jedan posto od ukupne populacije okupiranih palestinskih teritorija: Zapadne obale, Gaze i istočnog Jeruzalema.
Prema statističkim podacima o palestinskim kršćanima koji žive u Izraelu i na palestinskim teritorijama, postotak stanovništva koji se izjašnjavaju kao kršćani spao je sa 7.4 posto 1947. godine, prije stvaranja države Izrael, na samo dva posto u 2007.
Kako bih u potpunosti shvatio ovu krizu, posjetio sam Gazu, Jeruzalem, Zapadnu obalu i Izrael. U Betlehemu, umjesto Bazilike Isusovog rođenja, pridružio sam se 200 vjernika u Luteranskog božićnoj crkvi.
Lokalni hor otpjevao je divne pjesme, a propovijed, posvećena je djevojci koju je u blizini Betlehema ubila vlastita porodica, na arapskom je održao Munther Isaac, rekavši okupljenima: „Govoriti ženi da je njeno mjesto u kući prvi je stepen nasilja.“
Kasnije mi je rekao kako „iza svjetala i proslava, u Betlehemu se osjećamo kao u nekom velikom zatvoru, koji je okružen naseljima, a podijeljen zidom.“ Dodao je da posjetioci dolaze samo da „posjete stare crkve i odsjednu u pristupačnim hotelima“. Zapitao se da li im je uopće stalo do Palestinaca.
„Za većinu turista, historija je stala u 70. n.e. Dolaze posjetiti Svetu zemlju u kojoj je Isus činio čuda, ali potpuno zanemaruju njenu današnju realnost.“
„Istinski osjećam da je na nama historijski teret zbog toga što smo posljednja kršćanska generacija u ovoj zemlji. U ovoj kongregaciji imamo samo 160 članova, a mnogi od njih imaju više od 50 godina.“
Progon supružnika
Većina napušta ovo mjesto zbog izraelske diskriminacije koja je zajednička sudbina svim Palestincima, kako kršćanima tako i muslimanima. Drugi se sele kako bi pronašli poslove koje ne mogu naći na Zapadnoj obali. Međutim, na neke se vrše i podmukliji pritisci.
Elaine Zoughbi ispričala mi je svoj slučaj zlostavljanja od strane izraelskih vlasti.
Elaine, američka državljanka, suočava se sa birokratskim i pravnim preprekama koje joj otežavaju život sa njenim palestinskim suprugom i njihovih četvoro djece.
Problemi su počeli kada je Elaine sletjela na Ben Gurion aerodrom iz Sjedinjenih Država kako bi prisustvovala vjenčanju svoga sina. Iako je ranije bezbroj puta putovala u Izrael, ovaj put joj je zabranjen ulaz u državu, njen pasoš je oduzet i 12 sati provela je u pritvoru.
Konačno, skoro u ponoć, avionom su je vratili nazad iz Izraela. Kao objašnjenje navedeno joj je da je naprosto „udata za Palestinca“.
U braku je sa Zoughbi Zoughbijem, cijenjenim kršćanskim vođom, s kojim već 30 godina živi u Betlehemu.
Nakon sulude birokratske borbe, uspjela je dobiti dozvolu od Izraela da uđe u Palestinu putem Allenby mosta – graničnog prijelaza između Jordana i Zapadne obale i jedinog puta za Palestince koji odatle putuju za inostranstvo.
Sa novom vizom, Elaine ima pravo na tri mjeseca boravka, ali samo na teritorijama Zapadne obale koje su pod palestinskom kontrolom.
Rečeno joj je da su ove rigidne mjere uvedene zbog toga što vlast „sumnja na postojanje ilegalnih aktivnosti na tom području“.
„Otkako smo se vjenčali 1990, tražimo od izraelskih vlasti da mi odobre boravišnu vizu kako bih živjela sa suprugom u Betlehemu. Međutim, naši zahtjevi se kontinuirano odbijaju, što znači da već 30 godina ovisim o velikodušnosti izraelskih vlasti da mi produže moju turističku vizu kako bih živjela sa suprugom. Čini mi se da im je i ta velikodušnost na izdisaju.“
Elaina kaže da poznaje još mnogo bračnih parova koji se nalaze u istoj situaciji. „Stres kroz koji prolazimo je i na emotivnoj i psihičkoj bazi. Mi koji imamo priliku da odemo, najčešće to i uradimo.“
Middle East Eye je od izraelskih vlasti zatražio komentar na ovaj problem, ali su odgovori kako to mogu uraditi samo ukoliko im pošaljemo matične brojeve bračnih parova s kojima sam razgovarao.
Kršćanstvo u Gazi
Prije samo 15 godina, u Gazi je bilo 4,000 kršćana. Broj se u međuvremenu strmoglavio na nekih 1,000, kako sam saznao u posjeti ovdašnjoj anglikanskoj bolnici u julu.
Napuštajući Erez, prijelaz iz Izraela u Gazu, sastao sam se sa katoličkim svećenikom, Ocem Mariom Da Silvom. Odvezao me je u svoju crkvu. Zove se Crkva svete porodice, po Josipu i Mariji, koji su, prema kršćanskoj tradiciji, sa malim Isusom prošli kroz Gazu kao izbjeglice, bježeći od Herodovog „pokolja nevinih“.
Dok smo se vozili, Otac Mario mi je rekao da je stigao u Gazu iz Rima, samo dva dana nakon rata koji je izbio 2012.
„Bio je to ogroman šok za mene,“ rekao je. „Stigao sam iz Rima, jednog prelijepog grada. Mislio sam da će se situacija, iako je sve bilo uništeno, korak po korak popraviti. Ali sada je još gore.“
„Imamo oko 60 ili 70 ljudi na našim misama,“ rekao je. „2003. bilo je oko 4,500 kršćana u Gazi. Sada ih je oko 1,000.“
Ove godine, kršćani su doživjeli još jedan udarac, kada su izraelske vlasti donijele odluku da im neće dozvoliti posjetu Betlehemu i Jeruzalemu tokom Božića. Zabrana je poništena 22. decembra, ali tada je već bilo kasno za organizaciju bilo kakvog putovanja.
Kršćanstvo u Izraelu
Mnogo je više palestinskih kršćana unutar Izraela nego na Zapadnoj obali, Gazi i istočnom Jeruzalemu zajedno, i skoro svi su izraelski državljani. Pretpostavljam da će kršćanstvo duže preživjeti unutar samo Izraela nego na okupiranim palestinskim teritorijama.
Palestinski kršćani u Izraelu imaju pravo na obrazovanje, socijalnu pomoć i zdravstvene usluge, koje nisu na raspolaganju Palestincima u Zapadnoj obali ili Gazi.
Skoro svo kršćansko stanovništvo Izraela članovi su palestinskih porodica koje su ostale na teritoriju današnjeg Izraela za vrijeme tzv. „Nakbe“, ili katastrofe, kada je stotine hiljada ljudi pobjeglo ili protjerano iz svojih domova od strane jevrejskih paravojnih grupacija.
Nakon toga, vojni odredi zatvorili su mnoge crkve unutar Izraela te su kršćani, kao i svi ostali palestinski državljani te zemlje, žrtve diskriminacije. Novi Osnovni zakon nacionalne države jasno pokazuje da palestinski Arapi nisu ravnopravni građani u vlastitoj zemlji.
U Narazetu, Isusovom rodnom mjestu, sastao sam se sa bivšim jeruzalemskim biskupom, Riahom Abu El-Assalom.
Rekao mi je kako su sva njegova braća i sestre napustili zemlju. On također smatra da su oni vjerovatno posljednja generacija palestinskih kršćana.
Biskup Riah odveo me je na Brdo blaženstva, gdje se smatra da je Isus održao svoj „Govor na gori“. Tu je rekao meni već poznatu stvar: „Većina porodica odselila se u Kanadu ili Ameriku. Molili su me da im se pridružim, ali ja nisam htio napustiti zemlju Svetoga.“
„Mislim da ako bi svi kršćani emigrirali iz ove zemlje, Izraelu bi postalo jako jednostavno riješiti se nas ostalih. Onda će pretvoriti tu borbu u vjerski rat između islama i judaizma, a kršćanske zemlje će privući na svoju stranu.
„Bez kršćanstva, mozaik Svete zemlje više neće biti mozaik,“ kazao je biskup. Ali zašto Palestinski kršćani napuštaju svoju zemlju tako brzo i u tako velikom broju? Na Zapadnoj obali, Gazi i Jeruzalemu oni trpe jednaku diskriminaciju i zlostavljanje kao i ostali Palestinci.
Često se radi o manjim porodicama. Moguće je da je kršćanima lakše da napuste Palestinu nego muslimanima. Za razliku od muslimana, oni su i više nego dobrodošli na islamofobični Zapad. Mnogi bolje govore engleski i češće dolaze iz srednje klase. Jednom kad se odsele, rijetko se vraćaju nazad.
Oni koji ostaju rekli su mi da se osjećaju izdano od strane tih kršćana. Salim Munayer je direktor i osnivač službe „Musalah“, koja radi na pomirenju izraelskih i palestinskih kršćana.
Kada sam ga sreo u njegovom uredu u Jeruzalemu, rekao mi je: “Mladi palestinski kršćani mi govore da nas, palestinske kršćane, ne smatraju dijelom porodice. Takvi smo samo „na papiru“. U svijetu nas ne smatraju dijelom kršćanstva. Imamo mnoge crkvene delegacije koje posjećuju ovu zemlju i podržavaju nas samo pričom, ali ne i djelima.
„Na primjer, Trumpova administracija obustavila je finansijsku pomoć bolnicama u istočnom Jeruzalemu. Niko nije čuo da su se američke crkve digle protiv toga. Samo šute. Od straha da poduzmu nešto za palestinski narod.“
Mnogi palestinski kršćani rekli su mi da se osjećaju ugroženo od strane kršćanskih cionističkih crkvenih pokreta, koje izraelska vlada rado podržava. Munther Isaac rekao mi je da je „ironija da oni koji su zabrinuti za budućnost kršćanstva na Bliskom istoku su zapravo oni koji omogućavaju okupaciju, koja je razlog zbog kojeg kršćani gube svoju zemlju.“
Evangelički saveznici Izraela
Istina je da za mnoge evangeličke cioniste – uključujući i općepoznate i moćne američke propovjednike poput Johna Hageea i Roberta Jeffressa – budućnost kršćanstva ovisi o povratku jevrejskog naroda u Izrael, kako bi se desio Drugi dolazak Krista, koji se često naziva Krajem vremena.
Mimi Kirk, iz američkog tink-tenka „Al-Shabak“, piše da se zbog takvog vjerovanja „izraelska okupacija i tlačenje Palestinaca – uključujući i kršćane – ili ignorira ili smatra nužnom kako bi se postigao krajnji cilj.
„Tom logikom, kršćanski cionisti smatraju izraelsku ekspanziju na Zapadnoj obali kroz izgradnju ilegalnih naselja pozitivnim razvojem i čak podržavaju izraelsko širenje na Istočnu obalu Jordana.“
Mnogi od mojih sugovornika rekli su mi da su palestinski kršćani koji otvoreno govore protiv okupacije kažnjavani.
Kažu da se to radi putem metoda kao što je odbijanje putnih dozvola ili sprječavanje obilazaka svetih mjesta u Jeruzalemu i Betlehemu. S druge strane, svećenici koji surađuju sa Izraelom se nerijetko nagrađuju diplomatskim autima ili drugim oblicima službene afirmacije.
Neki evangelisti imaju drugačiji narativ. Kažu da se kršćani sele zbog prijetnje od samog islama. Međunarodna kršćanska ambasada u Jeruzalemu, na primjer, kaže da je progon muslimana razlog masovne kršćanske emigracije. Kada sam zatražio sastanak sa tom grupom u njihovom uredu u Jeruzalemu, odbili su moj poziv. Istina je da je bilo sporadičnih tenzija između ovih zajednica, ali svaki palestinski kršćanin s kojim sam razgovarao istaknuo je da kršćani i muslimani dijele jedan palestinski identitet. I kada sam putovao duž Zapadne obale, svjedočio sam dirljivim primjerima kako se ove dvije zajednice bore i rade za isti cilj.
Tračci nade
Drevno selo Aboud nalazi se 30 kilometara sjeverno od Jeruzalema. To je jedno bezvremensko mjesto sa drvećem smokve, starim kamenim kućama, razrušenim crkvama i osjećajem stalnog spokoja.
Smatra se da je Isus prošao kroz Aboud na putu iz Galileje u Jeruzalem. Neki kažu da je tu i propovijedao i privukao neke od prvih lokalnih sljedbenika.
Na poziv grčkog pravoslavnog svećenika, Oca Emanuela, pridružio sam se stotinama mještana u osvjetljavanju božićne jelke.
Božićno slavlje u Aboudu tradicionalno počinje 16. decembra, na dan mučeništva svete Barbare, zaštitnice sela.
Slavlje je počelo u grčkoj pravoslavnoj crkvi iz bizantijske ere, koja je jedna od najstarijih aktivnih crkvi u svijetu.
Pridružio sam se molitvi za svetu Barbaru u ceremoniji koju je predvodio nadbiskup Atallah Hanna.
Nakon molitve, krenuli smo u procesiju kroz selo, do brda na kojem se vjeruje da je sveta Barbara mučena.
Na vrhu povorke, grupa uniformiranih izviđača iz Rimske katoličke crkve svirala je gajde i bubnjeve. Nekolicina muslimana nam se pridružila u procesiji.
Kršćani i muslimani
Veći dio Abouda spada pod „Zonu C“ Zapadne obale, koja je i dalje pod direktnom kontrolom izraelske vojske.
Seljacima je zaplijenjena njihova kako bi se napravio prostor za obližnja naselja „Beit Aryeh-Ofarim“. Prije sedamnaest godina, izraelske snage su dinamitima raznijeli sada obnovljeno svetište na vrhu jednog brda.
Kršćanin Rida, vlasnik jednog butika, rekao mi je da se oko 2,500 seljaka koji žive u Aboudu otprilike dijeli na pola muslimana, pola kršćana, dodajući da svi „žive kao braća“.
„Za vrijeme naših blagdana, oni nas posjete i čestitaju nam, a mi odlazimo njima i čestitamo im za vrijeme njihovih. Svi smo ljudi,“ rekao je.
Muslimanski trgovac iz susjedne porodice, Maiser, na to je dodao: „To što govori je istina. Živimo kao braća.“
Nakon što smo se pomolili svetoj Barbari, pošao sam za procesijom niz brdo, sve do gradske vijećnice, gdje će se nastaviti pjesma, ples i govori. Učitelj u lokalnoj školi bio je moj vodič i prevoditelj.
„Mi smo jedan narod koji dijeli iste okolnosti i jednaku patnju,“ rekao mi je.
Hor je pjevao božićne pjesme, a mladi iz katoličke crkve su plesali u kefijama. Izvedena je i nacionalna himna Palestine.
Na kraju, nadbiskup Hanna je održao propovijed u kojoj nam je rekao kako je sveta Barbara umrla kako bi „prenijela poruku da živimo svoju vjeru i budemo iskreni prema drugima“.
Kasnije je rekao da ćemo otići i upaliti božićno drvo „kao jedna palestinska porodica, kršćani i muslimani. Poruka Božića je poruka pravde i mira, a mira ne može biti bez pravde.“
U mnogim dijelovima svijeta Božić je postao festival konzumerizma a ne vjere. Ali u Aboudu, proslava je ostala duboko ukorijenjena u kršćanskim principima i vjerovanjima.
Kršćani vjeruju da je Isus došao u svijet kako bi pomogao siromašnima, slabima i onima kojima je nanijeta nepravda, a za palestinske kršćane, ta poruka je i dalje relevantna.
Dok sam napuštao Aboud, osjetio sam se izrazito privilegiranim što sam bio dio nečega što će zauvijek ostati vrijedna uspomena u mom životu. Ovakvi događaji pokazuju da palestinsko kršćanstvo isijava svjetlo koje se ne smije ugasiti.
(TBT, MEE, Autor: Peter Oborne , Prijevod N.L.)