Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
„Moramo se boriti protiv privilegija“, insistirao je George Orwell 1941, „protiv ideje da je odgovoran položaj bolje povjeriti maloumnom učeniku privatne škole nego inteligentnom mehaničaru“. Engleskom, pisao je on, vlada nepopravljiva vladajuća klasa koja odveć često zapada u „glupost“ i previđa da „ekonomski sistem u kome su zemlja, fabrike, rudnici i transport u privatnoj svojini i služe isključivo ostvarivanju profita… ne funkcionira“. Samo bi socijalistička revolucija, nastavlja Orwell, mogla osloboditi „prirodnu oštroumnost engleskog naroda“. Naravno, „bankari i krupni biznismeni, veleposjednici i veliki akcionari, političari sa svojim gramzivim guzicama, činit će sve što je u njihovoj moći da do nje ne dođe“. Ali nije važno: „ako bogati glasno ciče, utoliko bolje“.
Poslije bezmalo 80 godina, ova Orwellova dijagnoza za zemlju koju je nazvao „raj bogataša“ – pa i terapija koju preporučuje: nacionalizacija najvažnijih industrijskih grana, ukidanje nasljednih privilegija, reforma obrazovanja i kazneno oporezivanje prevelikog dohotka – još odjekuje poslije još jednih engleskih izbora, što pokazuje da se u međuvremenu nije mnogo toga promijenilo. Duga engleska prošlost ušančenih privilegija i ekstremnih nejednakosti se vratila, ako je ikada i odlazila. Čini se da su problemi proizašli iz prastarih političkih i društvenih struktura i ekonomije koja pogoduje daljem bogaćenju bogatih još teže rješivi.
U isto vrijeme, engleski patriotizam iz doba Drugog svjetskog rata, koji je Orwell alhemijski pokušao pretvoriti u socijalizam (dok su inteligentni Nijemci pokušavali da mu zatru sjeme), izrodio se u autodestruktivni nihilizam za vrijeme torijevskog napada na Evropsku uniju u kojoj Nijemci igraju glavnu ulogu – nihilizam koji se miri čak i sa raspadom Ujedinjenog Kraljevstva.
Kada bi se Velika Britanija raspala, Wales i Škotska bi naravno izgradili snažnije osjećanje sopstvenog političkog i kulturnog identiteta. Engleski identitet, na drugoj strani, izgleda jednako maglovito kao i dosad. Dok se lovci na autentični engleski identitet teturaju ka političkom klimaksu, ima smisla zapitati se: o čemu se tu uopće radi?
Engleski identitet je uvijek bio nalik pozorišnom komadu koji je prvi put igran u prekomorskim zemljama. Otkrivši njegove tragove kod Rudyarda Kiplinga i u Indiji, V.S. Naipaul je primijetio da su „na vrhuncu svoje moći Britanci odavali utisak ljudi u pozorišnoj predstavi, ljudi koji igraju Engleze, koji glume Engleze određene klase“. Danas, u postimperijalnoj Britaniji koju vodi maloumni učenik privatne škole, engleski karakter više nego ikada izgleda kao „plod mašte“.
Oni koji su, poput Orwella, prozreli tu fantaziju obično su bili stavljani na stub srama. Orwell je rođen u Biharu, u Indiji. Otac mu je bio trgovac opijumom, a jedan od predaka robovlasnik. Dok je radio kao kolonijalni policajac u Burmi, otkrio je da je imperijalizam „zli despotizam“, a engleski identitet ponižavajuća predstava: glumljenje muškog autoriteta i rasne superiornosti s ciljem da se prevrtljivi starosjedioci postave na svoje mjesto. Druge, poput Enocha Powella, rođenog u nižoj srednjoj klasi zapadnog Middlandsa, zavela je ta poza krute nadmoći. Powell je postao klasičar na Cambridgeu, naučio loviti lisice, pisao visokoparne georgijanske stihove i šepurio se kao brigadir u hijerarhijama imperije u Indiji. A onda je, poput Curzona, Milnera, Cromera i drugih liferanata engleskog identiteta skovanog u Indiji i Egiptu, počeo razvijati prilično opake ideje o Engleskoj i njenoj sudbini.
Orwell je pak po povratku kući bio arhetip nepatriotskog ljevičara – sve dok nije otkrio žicu prirodnog engleskog genija u „crvenim oblastima“ sjeverne Engleske. Odlučan i nadahnut engleski odgovor na Hitlerov mučki napad produbio je njegovo uvjerenje da je u Engleskoj otkrio novo „emocionalno jedinstvo“ – koje bi socijalistička revolucija mogla preokrenuti u korist mnogobrojnih ugnjetenih Engleza. Ubijedio je sam sebe da se „Engleska zajedno sa ostatkom svijeta mijenja“ i da će stapanje nove srednje klase s radničkom klasom iznjedriti „novu krv, nove ljude, nove ideje“.
Rat je zaista probudio duh društvenog egalitarizma, što je dovelo do poraza konzervativaca 1945. Neke od Orwellovih prijedloga djelimično je sprovela Attleejeva vlada. Ali u scenariju o iskorijenjenom intelektualcu koji se vraća kući uvijek je bilo nečeg odveć optimističnog. Naime, ako je Engleska bila porodica, kao što je tvrdio Orwell, s „bogatim rođacima kojima se treba dodvoravati i siromašnim rođacima koje treba nipodaštavati“, onda su u toj porodici, kao što su tada primijetili mnogi posmatrači, u neuobičajenoj mjeri vladali sadomazohistički odnosi.
J.G. Ballard – još jedno nezadovoljno dijete imperijalizma – koji je došao u Englesku 1946, nakon što je proveo tri godine u japanskom internirskom logoru u Šangaju, ne samo što se zgrozio nad „grotesknom društvenom podelom“ u svojoj zemlji već se i čudio „sistemu samoobmana“ koji omogućava ljudima čije se jadno obrazovanje, siromašna ishrana i bijedni stambeni uslovi mogu uporediti sa stanjem najnižih, nekvalificiranih radnika u Šangaju da daju život za „imperiju od koje nikad nisu imali nikave koristi“. „Engleski klasni sistem, koji svi u potaji prihvataju iz razloga koje nikad nisam razumio“, pisao je kasnije Ballard, zapravo je „instrument političke kontrole“. Daleko od pomisli da se pridruži revoluciji, osiromašena srednja klasa se plašila radničke klase, posebno sindikata, i bila je opsednuta jačanjem kodova ponašanja „sračunatih da stvore neiskorjenjivo osjećanje potčinjenosti“.
Što se tiče najviše klase, američki kritičar Edmund Wilson primijetio je 1945. da se kod njenih članova ispoljavaju „odvratne“ osobine koje je našao u romanima kao što su Thackerayev Vašar taštine i Butlerov Put svega živog: „strast prema društvenim privilegijama“ i „oslanjanje na naslijeđenu prednost“. Velika novozelandska memoaristkinja Janet Frame opisuje naizgled neuništivo osjećanje društvene superiornosti rođenih Engleza u odnosu prema starosjediocima Novog Zelanda i Australije u Londonu 50-ih godina prošlog vijeka i zaključuje: „Oni žive u srednjem vijeku“.
„Osjećao sam da je Engleskoj očajnički potrebna promjena“, piše Ballard 2009, dvije godine prije smrti, prisjećajući se 40-ih godina 20. vijeka, „i još to osjećam“. Ali engleski politički i društveni sistem dugo je počivao na regulisanju promjene kad je ona odgovarala srednjoj klasi i na njenom predupređivanju kad je promjenu zahtijevala radnička klasa, a sve vrijeme je štitio nepopravljivo glupu najvišu klasu. Walter Bagehot, urednik časopisa Economist koji je imao akutnu fobiju od engleske sirotinje i obespravljenih, otvoreno je rekao 1867: nepisani „engleski ustav u svom opipljivom obliku je ovo – masa mora da se pokorava nekolicini izabranih“; ona se „pokorava nečem što bismo mogli nazvati društvenom pozorišnom predstavom“.
Kad govori o ulozi monarhije u toj predstavi, Bagehot je jednako iskren: „Ne smijemo dopustiti da dnevna svjetlost naruši magiju“. Drugim riječima, engleskim masama treba vladati pomoću bezmalo iste kombinacije pompe, blefiranja i ugnjetavanja kojom se vlada starosjediocima Indije. Fosilizirana politika uživala je veću legitimnost kod kuće zato što su Englezi u većem dijelu modernog doba bili pobjednici, jer su prednjačili u industrijskim inovacijama i komercijalnoj ekspanziji; mistika britanske moći nalagala je uljudnost i snishodljivost, iako je održavala zastarjele forme kao što je jedan parlament za četiri nacionalnosti. Mada su bili jednako eksploatirani i obmanjivani kao Indijci, starosjedioci Engleske, pisao je Orwell, „bili su tolerantni“ prema svojoj sebičnoj, nesposobnoj i često „budalastoj“ vladajućoj klasi, pri čemu je revoluciju u velikoj mjeri preduprijedila „poslijeratna ponuda jeftinog luksuza“.
Godine 1977. Economist piše: „Sama stabilnost Britanije, zavodljiva čar njenih institucija održava većinu njenih građana u transu prihvatanja“. Ali poslije 1945. trans je narušen; umjesto da proširuje oblast u kojoj sunce nikad ne zalazi, Engleska je počela da se povlači; sa gubitkom kolonijalnih teritorija kolonizirani su počeli dolaziti u ratom opustošenu Englesku. Među ostalima, i Powellu je prirasla za srce naivna ideja o imperiji kao porodici sačinjenoj od više rasa (s bijelim muškarcima na vrhu). Ali prećutni uslov za pater familijase uvijek je bio da članovi tamnoputih porodica ostanu u svojim zemljama, da ne pokušavaju živjeti i raditi u Engleskoj i ne stupati u brakove s bijelcima. Privučene povećanim potrebama za njegovateljima odraslih osoba, vozačima autobusa i drugim radnicima, pridošlice su brzo otkrile podvalu Komonvelta sadržanu u izrazu „odvojeni mada jednaki“. U pismu supruzi 1953. Naipaul sažima neprijateljsku sredinu s kojom se u Engleskoj suočavaju nekadašnji nevidljivi građani. Trinidađanin koji se školovao na Oxfordu mogao se nadati samo „poslovima kuhinjskog potrčka ili putara“; živio je kao „siromašni dođoš koji doslovno umire od gladi i smrzava se“ jer „u sobi dva dana nema grijanja, a u stomaku su mi samo čaj i tost“. „Ovi ljudi žele mi slomiti duh“, piše Naipaul. „Žele da zaboravim svoje ljudsko dostojanstvo“.
Činjenica da je većina ljudi iz kolonija živjela na nižim nivoima siromaštva, poniženja i očajanja nije utjecala na javno mnijenje i politiku. Tokom 60-ih godina prošlog vijeka usvajani su zakoni o rasijaliziranoj imigraciji; policija, mediji i političari redovno su siromašnim „dođošima“ stavljali do znanja gdje im je mjesto. Torijevski kandidat u Powellovom omiljenom zapadnom Midlendsu pobijedio je na izborima 1964. sa sloganom: „Ako želite crnca za susjeda, glasajte za laburiste!“
Ali oni koji su navikli na gazdovanje nad tamnoputim starosjediocima u udaljenim dijelovima imperije nisu bili zadovoljni. Ako je, kao što je pisao Naipaul, „biti Englez u Indiji značilo biti izuzetan“, onda je biti Englez u multirasnoj Engleskoj poslije 1945. značilo ogroman gubitak muškosti. Powellu je dovoljno teško pala dekolonizacija; još 1951. se nadao da će Churchill ponovo osvojiti njegovu ljubav, Indiju. A kad su se na engleskim ulicama pojavili opasni divljaci naspram kojih je bio definiran engleski identitet, to je prosto prevršilo mjeru. Rasna hijerarhija u kojoj je on iskovao svoje Ja kao da se nastavljala na epidemiju predrasuda protiv jevrejske imigracije u periodu 1890-1905. Kao što kaže u govoru o „Rijekama krvi“ iz 1968. (citirajući neimenovanu „sasvim običnu“ osobu), „za 15 do 20 godina u ovoj zemlji će crnci preuzeti bič od bijelaca“. Nepodnošljiva je bila i činjenica da je među mladima imperijalizam postao, ako ne izvor stida i nelagode, onda bar tema za komediju – sažeto prikazanu na korici albuma Beatlesa Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Šezdesete godine prošlog vijeka bile su pakao za Powella.
„Kakvi smo to ljudi postali?“, grmeo je 1967. Najblaži odgovor je glasio: „nacija kolebljivaca“. Naredne godine Powell je mutirao u trbuhozborca tihe većine – pripadnike bijele radničke klase zabrinute zbog imigracije, koji su zbog svoje iskrenosti bili proglašeni rasistima i ignorirani od „profesora, novinara, političara i stranaka“. Posluživši se klasičnim trikom intelektualne demagogije, bivši profesor starogrčkog tvrdio je da samo izgovara „očigledne istine i zdravorazumske stavove“ koje obični, pošteni ljudi u strahu od politički korektnog establišmenta ne smiju da kažu.
Kad je poslijeratni ekonomski rast posustao, u Engleskoj je ojačalo uobičajeno iskušenje da se stranci i imigranti proglase krivima za opadanje i stagnaciju. U izuzetnom, nedavno ponovo objavljenom romanu Kamale Markandaye Čovjek niotkuda (1972), čija se radnja zbiva u sedmicama oko Powellowog govora iz aprila 1968, jedan bijeli građanin Londona, koji je prinuđen da živi a svekrvom, doživljava veliko olakšanje kad otkrije da su za njegovu nesreću krivi crni ljudi. „Svanulo mu je“ kad je čuo Powellove mudre riječi: „Došli su u hordama, prisvojili naše kuće, popunili sve krevete u bolnicama, a njihovi potomci su preplavili naše škole“.
Godine 1970. novinar Paul Foot je primijetio: „Jedina promjena je otkriće novih žrtvenih jaraca kao razloga za povećano beskućništvo, loše uslove u bolnicama i pretrpane škole“. Politikolog Tom Nairn upozorio je na opću tendenciju odmahivanja rukom na Powella kao na pomodnog provokatora ili brkatu avet iz imperijalne prošlosti. Nairn je istakao da se Powell, okrenuvši leđa nepovratno izgubljenoj imperiji, bacio na izgradnju postimperijalnog engleskog nacionalizma s masovnom bazom. Problem sa engleskim identitetom uvijek je bio to što je englestvo bilo malo šta drugo do pozorišna predstava o sirovoj moći, koju su izvan Engleske izvodili pripadnici imperijalne vladajuće klase. Nedostajao mu je bilo kakav širi sadržaj u domovini (ako izuzmemo Orwellove infuzije socijalizma i njegov zakašnjeli patriotizam). Ambicioznije i uspješnije nego što je to radio Orwell, Powel je sada kovao engleski nacionalni duh u domovini tako što je definisao engleski identitet kao borbu protiv stranaca koji ugrožavaju muškost Engleza.
Politikolog Tom Nairn je predvidio uspješnu budućnost pauelizma koji, piše on 1970, „aktivno podstiče konflikte umjesto da ih primiruje ili ignorira“, i koji u egzistencijalnoj krizi „može povući cijelu zvaničnu strukturu britanske politike u tom pravcu“. Naknadno vidimo da je Powell postavio engleski autoput pauelizma kada je odlučno podržao neoliberalizam i fobiju od Evrope: „Pripadanje zajedničkom tržištu“, pisao je 1975, „znači smrt za života, napuštanje svih nada u nacionalni preporod, ukidanje mogućnosti našeg oživljavanja“.
Drukčija sudbina Engleske, koja nije podrazumijevala šarlatansku ponudu pilula za muškost imperijalnog doba, uvijek je bila moguća. Mogućnosti su bile sadržane u njenom multirasnom iskustvu – nečem istinski novom u Engleskoj poslije orvelovskog vremena. Neke od ranih pridošlica to iskustvo je duboko povrijedilo, na primjer Naipaula, koji je pobjegao od poniženja namenjenih „dođošu“ u društvo onih kojima je prijao njegov prezir prema „dođošima“. Ali mnogi drugi svjedoče o potencijalu mnogo fluidnijih postimperijalnih identiteta. „Ja sam Englez, rođen i odgajan kao takav“, kaže Karim Arim, glavni junak romana Hanifa Kureishija Buda iz predgrađa (1990).
Pauelizam se, međutim, razvijao do svoje današnje političke apoteoze brexita – preko godina deregulacije i privatizacije u režiji Margaret Thatcher i Tonyja Blairea, preko jačanja političkog konsenzusa protiv imigracije, preko tabloidne novinarske kulture i dementnog torijevskog provociranja EU, a svemu tome je pripomogla propagandna imperija australijskog medijskog tajkuna koji je bolest ksenofobije naslijedio od svog oca, zastupnika ideje o bijeloj Australiji.
Dok nije uspijevao ući u Westminster, Powellov hiperbolički engleski identitet renovirao je svoju prvobitnu kuću u znaku kiča. U romanu Juliana Barnesa Engleska, Engleska, jedna marketinška kompanija, riješena da zaradi od zemlje koja naglo propada, odlučuje izgraditi tematski park engleskog identiteta na ostrvu White. Tajkun à la Rupert Murdoch ili Robert Maxwell ubjeđuje kraljevsku porodicu da se preseli u savremeniju kopiju Bakingamske palate, dok ona prava zapada u preindustrijsku bijedu.
Roman Engleska, Engleska, objavljen godinu dana poslije smrti princeze Diane i početka izgradnje Milenijumske kupole, danas se čita kao pravovremena meditacija o sudbini engleskog identiteta, koji je tokom 80-ih i 90-ih još dublje zapao u parodiju jer je londonska princeza dopustila da na monarhiju padne suviše dnevne svetlosti i jer su devolucionarni zahtjevi Škotske i Velsa otkrili neslaganja o pojmu britanstva. Mnogi kulturni i intelektualni preduzetnici iz tih decenija, od proizvođača zastave svetog Đorđa do Churchillovih fanova, bacili su se na prodaju englestva i razvijanje pauelizma na visokom i niskom intelektualnom nivou.
Roger Scruton, filozof i autor knjige Engleska: jedna elegija, preuzeo je Powellov lament nad pljačkanjem Engleske i dao mu neopastoralnu boju. Scruton, koji je kao i Powell ponikao iz niže srednje klase Sjeverne Engleske, premetnuo se u vlastelina koji lovi lisice i jednako je sklon da brani private škole od „resantimana“ svog oca koji je glasao za laburiste kao i da prezire one koji „prljaju zemlju svojim nezakonitim i zapuštenim potomstvom odgajanim na socijalnoj pomoći“. Dok je zalaganje torijevaca i novih laburista za slobodu tržišta uništavalo zajednice i društvene veze, Scruton je jadikovao zbog gubitka „imperijalnog ponosa“.
Scruton je tako otjelovio dva „suštinska svojstva“ engleskog identiteta koja je Barnes opisao u romanu Engleska, Engleska: „snobizam“ i „jadikovanje“. Ipak, prodavci englestva dobro su procijenili svoje tržište u vrijeme Reagana i Margaret Thatcher, kada je strast za socijalnim privilegijama postala modni diktat. Televizijska verzija Povratka u Bridshed, romana koji se bezgranično divi plemenitom porijeklu i prezire sve ostalo, postao je jedan od najvećih britanskih kulturnih izvoznih artikala u SAD još od vremena Bitlsa. Očaran Jeremyjem Ironsom i zamkom Howard, Ralf Lauren je za Amerikance prepakovao otmjenost seoskog imanja i čak je to preprodao Englezima koji su se već primili na zelene vlastelinske kapute.
Britanski Radž, raskošno filmovan 80-ih godina prošlog vijeka, ponovo se pojavio u engleskoj imaginaciji kao estetski spektakl i izazvao strahopoštovanje, a ne stid i nelagodu. I mnogi Amerikanci su podlegli imperijalnom šiku i učinili ga još raskošnijim. Film „Put u Indiju“ pojavio u pravi čas da zgrne pare na pomami za imperijom, a ponuda kolonijalnih kaki odijela pružila je priliku za identifikaciju s pobjednicima nad pobunjenim starosjediocima Sinda i Pandžaba i za paradiranje u jahaćim pantalonama i s kolonijalnim šljemovima. U tom smislu, oni britanski avanturisti-oportunisti koji su prešli Atlantik kako bi podstakli Amerikance da osnuju imperiju i ponudili im svoje iskustvo i stručnost u upravljanju Basrom i Helmandom, samo su pratili trag novca.
Argumenti za pokolj u Mezopotamiji izvjesno su zvučali ubjedljivije u bespogovornoj oksfordskoj vjerziji Christophera Hitchensa, savremenog Orwella. Englestvo kao glamurozno distanciran, sveznajući i umni elitizam postalo je jedan od glavnih izvoznih artikala Engleske. Orwell je grmio protiv engleskih „dokonih bogataša“, koji „jedva znaju odakle stiže novac za njihov život na visokoj nozi“ i čije „fotografije možete vidjeti u Tatleru… a podrazumijeva se da to želite“. Pošto je Tatler koristio duh vremena – osjećanje da su truhla bogatstva sasvim okej – njegov tiraž je rastao, cvjetala su međunarodna izdanja, a polusvijet iz Džakarte i Manile u smokinzima i večernjim haljinama postao je prihvatljiv i zanimljiv otmjenoj Britaniji.
Staroengleska odgajališta imperijalne vladajuće klase poput Haroua i Velingtona otvorila su franšize na Tajlandu i u Kini kako bi prenosili visoki nauk bijele nadmoći enormno bogatim Azijatima. Dvije londonske publikacije koje uređuje elita Oxbridgea, Economist i Financial Times, postale su svjetski priručnici za finansijsku globalizaciju koji uče zainteresirane kako da misle i osećaju kao truhli bogataši, a i kako da troše kao oni.
U Ballardovim posljednjim romanima Engleska u kojoj je zavladao autoritarni populizam, svedena je na ponudu svojih kulturnih ikona pogodnih za diznifikaciju. Danas se čini da se stvarnost veoma približila Ballardovoj distopijskoj fikciji. Naime, dok je ljupki osmijeh Hugha Granta reklamirao čari engleske porodice, njena dragocjena srebrnina je rasprodata. U procesu nezabilježenom ni u jednoj velikoj zapadnoj zemlji, mnogi veliki simboli nacionalne moći, prestiža i glamura – British Steel, Rolls-Royce, Aston Martin, Bentley, Jaguar, Debenhams, British Home Stores, HMV, Cadbury, Gieves & Hawkes, Hamleys – nestali su ili prešli u ruke vanbritanskog kapitala od 80-ih godina do danas. U septembru je kompanija Thomas Cook, čiji je klijent bio Churchill, postala nesolventna, ostavila na cjedilu mnoge klijente van zemlje i primorala vladu da se upusti u najveću civilnu operaciju spašavanja poslije Dunkircka.
Samo u takvoj „ustajaloj, posuvraćenoj atmosferi svijeta koji je na putu da maksimalno zategne svoje uže“ pauelizam bi mogao postati dominantan, predvidio je Tom Nairn 1970, jer nudi reakcionarni mehlem za ranjeni engleski ponos i poziva se „na (sasvim opravdano) nacionalno osjećanje frustriranosti i gnjeva“. A „zato što je to osjećanje tako neartikulirano i tako različito od uglađenih klišea establišmenta“, pauelizam bi mogao „ubjedljivo sugerisati da je nešto duboko pogrešno i da s tim u vezi nešto treba preduzeti“.
Kao što Boris Johnson ponavlja do iznemoglosti: Hajde da završimo brexit. Ništa kao izvjesna doza beskompromisnog brexita, kaže on, ne može tako očvrsnuti nacionalni duh i tijelo za energičan uspon do sunčanih visova nove imperije. Poput Powella, a za razliku od kolebljivaca, on sebe predstavlja kao spasioca engleske jedinstvene sudbine. Ako ostavimo po strani izbornu retoriku, on se slaže s Powellom i brexitovcima da će veća doza deregulacije i privatizacije Englesku ponovo učiniti velikom. Pritvornije od Powella, on ismijeva obojenu djecu i tuđinke u crnim poštanskim sandučićima i obećava lordovima-pukovnicima u metropolitenskim grofovijama da će pozatvarati crnpuraste kriminalce i baciti ključ. Nema sumnje da on promovira neofašističke kultove jedinstva i moći i da ih tabloidni mediji preuzimaju i šire.
U Ballardovom posljednjem romanu Dolazak kraljevstva (2006), koji je nadahnut klasičnim djelom Roberta O. Pixtona Anatomija fašizma, engleski nacionalizam se sadistički okreće protiv onih koje je Powell stigmatizirao kao neprijateljske tuđine. Ali nasilni rasizam, koji je eksplodirao posljednjih godina, nije ni blizu tako opak kao postojano prerastanje pauelovskih načela u ortodoksno javno mnijenje. Neoliberali i tvrdokorne pristalice brexita vjerovatno će se pozivati na njegovu viktimiziranu tihu većinu običnih, pristojnih ljudi koje su najpre poharali imigranti, a zatim je ismejali politički korektni profesori i novinari. Kao što je nedavno Simon Jenkins rekao u Guardianu, brexit zapravo pokazuje „dokle Britanci mogu definirati i zaštititi karakter zemlje u kojoj žive“.
S brexitovcima u političkom i kulturnom usponu, trijumf pauelizma je potpun. Ali možda je tu riječ, da se poslužimo jednim izrazom Bushove administracije, o „katastrofalnom uspjehu“. Naime, na svom vrhuncu pauelizam ostaje prije simptom nego lijek za naizgled nerješivu krizu koju je Orwell dijagnostificirao: opadajuću materijalnu bazu bivše imperijalističke zemlje koja, u globalizovanom svijetu, nije u stanju da raskrsti sa starim pretpostavkama o sopstvenoj moći i samodovoljnosti i čiji je cinični model politike, u kom se volja nekolicine predstavlja kao volja mnogih, doživio krah jer je nesposoban da se suoči s promjenom i primiri gnjev onih koje tako dugo ugnjetavaju društvena i ekonomska nejednakost.
„Život nacija“, tvrdio je Powell, „baš kao i život pojedinaca, uglavnom se odvija u mašti“. Ali nacije koje su suviše ekstravagantno maštale na kraju plaćaju visoku cijenu za svoj sistem samoobmanjivanja. Postkolonijalna Indija povlači se u sebe gnjevna i frustrirana dok se raspršuje njen san o moći i slavi. Postimperijalno preispitivanje Engleske je veoma težak proces zato što je tako dugo odlagano i što su sjećanja na moć i slavu tako neiskorjenjiva. U međuvremenu su okončani najvažniji izbori u našem životu i, kao što je Orwell upozorio, „ta generacija nepopravljivih nam visi o vratu kao ogrlica od leševa“.
(TBT, The Guardian)