Glen Ellyn, Illinois – Kada je njen suprug Bill preminuo prije šest godina, Mishel Zavadsky spremila se za tugu. Bili su zajedno 47 godina – od srednje škole – i znala je da će život bez njega biti težak.
Ono što nije očekivala, međutim, bilo je koliko joj je zapravo teško da bude sama. Koliko će joj teško pasti da ode na večeru sa prijateljima i jedino ona kući pođe sama. Ili kakav će osjećaj biti hodati među policama u supermarketu, pored hrane koju je on volio.
“Svuda su okidači u vidu hrane“, kaže Mishel.
Veza između hrane i tuge je duboka: u gotovo svakoj kulturi, rođaci i prijatelji donose granu u kuću pokojnika za one koje je sa sobom ostavio. Za supružnika naviknutog da svaki obrok djeli sa partnerom tuga može da se produži i stalno obnavlja u procesima kupovine, pripreme i jedenja hrane. Ova veza se, međutim, tek u posljednjih desetak godina percipira kao nešto što onima u žalosti može nanijeti štetu.
Organizacija The Dinner Party, koja se proteže na više od 100 gradova širom svijeta, organizuje obroke na kojima se okupljaju ljudi u dvadesetim i tridesetim koji su izgubili nekoga.
U predgrađu Chicaga, grupa pod imenom Culinary Grief Therapy direktno se bavi vezom između hrane i udovištva. Ova grupa je i nastala tokom istraživanja iz 2016. o poteškoćama objedovanja i kuhanja poslije smrti partnera.
“Kuhanje i ručanje su najpotcjenjeniji aspekti tuge”, kaže Header Nikrend, vodeća autorka istraživanja. “Da li ikada pitate nekoga kako se snalazi u supermarketu i da li dobro jede?”
Ona je osnovala grupu CGT koja ožalošćene uči kako da kupuju i kuhaju za jednu osobu.
Mishel Zavadsky je jedna od tridesetak udovica i udovaca koji posjećuju veliku kuhinju u kojoj se upoznaju sa receptima sa minimalnim brojem sastojaka: grilovano povrće sa maslinovim uljem i solju, jednostavna pečena piletina, pasta.
“Na početku nisam željela da kuham”, kaže Dajen Kantak (78) koja djeli pult sa Mishel. “Jela sam pahuljice.”
Dajen je sa svojim pokojnim mužem Francisom bila u braku 54 godine prije nego što je on preminuo 2013. Dvije žene su ćaskale dok sjeckaju luk. Mishel je pomogla starijoj Dajen da otvori teglu. Kada su svi sjeli da jedu, većina je govorila o tome koliko je teško isplanirati obroke za jednu osobu.
“Riječ je o najprostijim stvarima, kao kad pitam sebe šta bih za večeru”, kaže Pet Smith (60). “A onda ne znam. Šta želim za večeru?”
Mishel se slaže s njom. “Nemate nikog da vam da ideju.”
Za partnere koji ranije nisu kuhali, stvar je još teža. Dobar dio njih se iz mamine kuhinje samo preselio u kuhinju svoje supruge.
“I dalje čuvam njene začine u kuhinji”, kaže Johnny Futman koji je već u osmoj deceniji života. On posjećuje grupu koja okuplja muškarce u bolnici Kalvari u NewYorku. “Ostavio sam ih tamo kao uspomenu, iako ih ne koristim.”
Debora Stevens (64) koja živi u Južnoj Karolini izgubila je 32 kilograma otkada je njen suprug David preminuo prije dvije godine. Mjesecima je u toku dana unosila samo šoljicu kafe ujutru i štapić sira po podne.
“Hrana je bila posljednje što sam željela”, kaže. Njen pokojni muž je obožavao da jede i ona je obožavala da kuha za njega.
Sam ukus hrane može biti kao izdaja. Jedan partner može da osjeti miris pečuraka koje se sotiraju u puteru, a drugi ne.
Svake godine na godišnjicu njihovog prvog sastanka, Mishel Zavadsky odlazi u restoran u kojem je bila sa Billom kada je imala 15 godina. Naručuje sok i sendvič koji su jeli zajedno prije 50 godina i samo sjedi tamo i misli o njemu.
“Vjerovatno me gleda odozgo i kaže: ‘Stvarno, Mishel? Stvarno?’”, kaže ona smijući se. “Ali meni pomaže. Držim se tih sjećanja i konačno mogu da se ponovo smijem sa njim.”
(TBT, NYT, Nedeljnik)