Piše: Helen Lewis, thebosniatimes.ba
Dok smo slušali procjene izbornih rezultata po kojima će konzervativci Borisa Johnsona dobiti 86 poslaničkih mjesta više od proste parlamentarne većine, prijatelj se okrenuo ka meni i rekao: „Torijevci su upravo dobili izbore 2024“. Ovo nije običan poraz laburista i njihovog ljevičarskog vođe Jeremyja Corbyna – ovo je uništenje. Pred partijom koja je od 2010. u opoziciji je još jedna decenija bez vlasti.
Kada je Corbyn izabran za vođu laburista prije četiri godine, često su ga poredili sa Michaelom Footom koji je vodio stranku u težak poraz 1983. protiv Margareth Thatcher. U ono vrijeme, pričalo se da je Footov ljevičarski manifest „najduže oproštajno pismo samoubice u historiji“. Corbynov manifest skoro je tri puta duži i još toliko neuspješniji: odveo je Laburističku partiju u najteži poraz od 1935. „Za proteklih sto godina nijedna opozicija nije izgubila poslanička mjesta poslije 9 godina u opoziciji. Nijedna“, primijetio je bivši savetnik laburista Torsten Bell.
Stranka se toliko promijenila da sada pretežno okuplja birače u engleskim gradovima i okolnim predgrađima. Jedno za drugim, njena tradicionalna uporišta širom centralne i sjeverne Engleske i sjevernog Walesa prešla su u ruke konzervativaca. Izborna noć još nije bila gotova kada je Corbyn rekao da neće voditi stranku na sljedeće izbore.
Po svoj prilici, slijedi žestoka borba za budućnost stranke između Corbynovih pristalica lijeve frakcije i ostataka prethodne verzije stranke lijevog centra. Socijalisti protiv socijal-demokrata. Da li je Corbyn samo zakazao ovog puta ili je ovakav rezultat diskreditirao korbinizam kao ideju? Da li je dovoljno ukloniti čovjeka ili će stranka morati odbaciti i njegovu ideologiju?
Korbinisti su se već oglasili prebacujući krivicu za poraz isključivo na brexit – problem kakav se javlja jednom u životu, a koji stranka nije uspjela savladati – a ne na lidera. „Apsolutno nema želje za povratkom na zastarjelu centrističku politiku“, rekla je nakon objavljivanja procjena Laura Parker, nacionalna koordinatorica Momentuma, grupe za kampanju koja je osnovana kao podrška Corbynu na čelu stranke. „Laburistička partija će ostati socijalistička“.
Istina je da je brexit ogolio oštru podjelu u britanskoj politici, koja se često označava kao Ostanak vs. Izlazak, ali su u njenoj osnovi i grad protiv sela, mladi protiv starih, visoko obrazovani protiv neobrazovanih, kosmopoliti protiv protekcionista. Johnson je izgleda ujedinio glasove za Izlazak, dok se front za Ostanak rasuo. Građani su mogli birati između laburista, liberalnih demokrata i Zelenih, uz Plaid Cymru u Walesu i Škotsku nacionalnu partiju, koji su svi podržali drugi referendum o izlasku iz Evropske unije. (U Škotskoj su nacionalisti odnijeli ubjedljivu pobjedu, čime su narasle šanse za još jedan referendum o nezavisnosti.)
Kao i gunđanje laburista zato što britanskim štampanim medijima dominira desnica, i problem brexita spada u kategoriju „u redu je, ali sad napravite strategiju“. Prije manje od dva mjeseca vodstvo laburista je svoje poslanike instruiralo da podrže raspisivanje općih izbora, dok su se o brexitu još uvijek vodile rasprave, uz novo produženje roka do 31. januara. To je značilo da će Johnson neizbježno osloniti kampanju na svoj dogovor za izlazak – i obećanje da će lično on „završiti brexit“.
Pripisivanjem poraza brexitu vješto se izbjegava drugi očigledan vinovnik katastrofe laburista: njihov lider. Phil Wilson, sada bivši poslanik iz Sadgefielda na sjeveru Engleske koji je ranije držao Tony Blair, nazvao je prebacivanje krivice na brexit „podmuklom besmislicom“. Dodao je: „Vodstvo Jeremyja Corbyna je bilo veći problem. Tvrditi bilo šta drugo je obmanjivanje birača“. To je potvrdio Ian Murrey, bivši poslanik iz Edinburgha: „U svakoj kući na čija sam vrata pokucao, a moj tim i ja smo razgovarali sa 11.000 ljudi, pominjao se Corbyn. Ne brexit, nego Corbyn“. Bivši laburistički ministar unutrašnjih poslova Alan Johnson rekao je u živoj TV emisiji da je „Corbyn bio propast u najavi; svi su znali da nije u stanju povesti radničku klasu ni preko ulice“.
Po toj računici Corbyn je uzrok otuđenja tradicionalno laburističke baze u radničkoj klasi i okretanja stranke ka liberalima u metropolama. Sam Corbyn pripada srednjoj klasi metropole – vegetarijanac koji gaji tikvice i predstavlja izbornu jedinicu iz Londona. Njegova historijski nepopularna kampanja imala je snažan prizvuk pobožnosti, kao da je svaki protivnik moralno defektan. Obećao je da će se u školama kritički izučavati britanska kolonijalna prošlost, a da će njegova vlada težiti da se iskupi za britanski imperijalizam. Također se obavezao da će omogućiti odraslima da sami odrede svoj rod, dok je sugerirao da bi se status nebinarnih osoba mogao urediti zakonom. Takve politike su jako popularne na ljevičarskim nalozima na tviteru, ali su vjerovatno manje zanimljive biračima u mjestima kao što je Redcar, koja su se od laburista okrenula konzervativcima, iako im je pod torijevskom vladom zatvorena čeličana.
Unutar same ljevičarske frakcije najgore svađe izazivali su Corbynovi stavovi o međunarodnoj politici. Dok nije postao lider laburista, uglavnom je bio nezainteresiran za domaća pitanja; istinski ga je motivirao samo anti-imperijalizam. Bunio se protiv aparthejda u Južnoj Africi. Zauzimao se za starosjedioce arhipelaga Chagos u Indijskom okeanu, koje je raselila britanska vojska. Čuven je po protivljenju ratu u Iraku, inostranoj politici i humanitarnoj katastrofi iz Blairove ere. Bio je čovjek mira i zagovarao „političko rješenje“ građanskog rata u Siriji (koji se umjesto toga završio trijumfom Bašara al-Asada, uz podršku Rusije i Irana). Sreo se sa članovima Sinn Féina, političkog krila Irske republikanske armije, u vrijeme kada je IRA sprovodila bomabšku kampanju protiv britanske vlasti u Sjevernoj Irskoj. Na jednom skupu 2009. je rekao da je pozvao u posjetu parlamentu „prijatelje“ iz Hamasa i Hezbolaha (kasnije je zažalio zbog tog izraza). Takvi stavovi zabrinjavali su čak i starije članove njegovog kabineta u sjeni. Procurio je snimak na kome predstavnik ministra zdravlja u sjeni priča „o sigurnosti… mislim da bi državna mašina vrlo brzo preduzela sve da osigura sigurnost“. Drugim riječima, britanska državna uprava bi reagirala na mogućnost da Corbyn u ulozi premijera bude prijetnja po nacionalnu sigurnost.
Povrh svega, vođa laburista je uporno ignorirao, po najtolerantnijem tumačenju, savremene forme u kojima se pojavljuje antisemitizam. Problem su dodatno pogoršale spore reakcije stranke na pritužbe zbog njenih članova koji šire antisemitske klevete i teorije zavjere, ili provokacije kao što je poređenje Izraela sa nacistima. Taj tinjajući skandal oštetio je Corbynovu hvaljenu reputaciju „doživotnog antirasiste“.
Svaki obračun sa jezivim rezultatom laburista 2019. Morat će razmotriti njihov relativni uspjeh prije dvije godine. Šta je tada bilo dobro, a sada je ispalo loše? U to vreme stranka je zabiejležila više solidnih dobitaka i lišila je Terezu Mej, prethodnicu Borisa Johnsona, parlamentarne većine. Corbyn je još uvijek bio novi lider, tek dvije godine na tom mjestu, i optužbe konzervativaca da želi pretvoriti Britaniju u marksistički pakao nisu se primile u javnosti. (Od pomoći je bilo to što je laburistički manifest tada bio relativno suzdržan.) Također, kampanja konzervativaca 2017. prilično se oslanjala na tvrdnju da laburisti blokiraju brexit – iako je opozicija dala podršku vladi da počne formalno dvogodišnje odbrojavanje do izlaska iz EU.
Dvije godine kasnije, brexit je zaista zapao u blokadu, ali su ga blokirali i ultra-brexiteri iz vladajuće stranke koliko i pristalice Ostanka iz drugih stranaka. (Oko 30 torijevskih „Spartanaca“ glasalo je protiv tri pokušaja Therese May da progura dogovor kroz parlament, uz obrazloženje da razlaz sa EU nije dovoljno potpun.) Ta se nijansa izgubila u kampanji dok se Johnson neumorno hvalio svojim „dogovorom spremnim za serviranje“. Mada je predložio nove pregovore sa EU i još jedan referendum, Corbyn je odbio reći da li bi u tom slučaju zastupao Ostanak ili Izlazak. Njegov tim je to smatrao pametnom taktikom kojom se Corbyn izdiže iznad ogorčenih podjela. Ali mnogima je to djelovalo neiskreno ili neodlučno.
„Genijalni poraz“ iz 2017. imao je dvije posljedice. Prije svega, lijeva frakcija stranke, koju je centar upozoravao na to da žrtvuje elektabilnost u ime moralnog čistunstva, dobila je moralnu satisfakciju – i svima to stavila do znanja. Činilo se da je korbinizam izvodljiva izborna strategija. Šačica poslanika centrista praktično je navedena da napusti stranku, dok su ostali riješili da pognu glavu, ne kritiziraju vođu i nadaju se najboljem. Težak poraz sada je oslobodio njihov bijes. Da bi se lijeva i frakcija centra sačuvale na okupu bit će potreban izuzetno vješt političar.
Druga posljedica bila je to što je Corbyn dovoljno dobro prošao da bi ostao na čelu. Nije se pojavio logičan nasljednik njegovog pokreta. Tvrda ljevica je bila toliko marginalizirana za vrijeme Blaira da nedostaje čitava generacija socijalista među poslanicima, dok su mnogi najžešći Corbynisti u parlamentu relativno neiskusni. To lijevom centru otvara mogućnost za povratak na scenu.
Da se Corbyn povukao poslije izbora 2017. mogao je biti upamćen kao principijelni ljevičar koji je stranku približio vlasti. Zbog toga što je ostao na položaju i poveo Laburističku partiju u katastrofalan gubitak bit će osuđen kao čovek koji je konzervativcima poklonio još jednu deceniju na vlasti. Corbyn je poražen. Opstanak korbinizma visi o koncu.
(TBT, The Atlantic)