– Pokazalo se zapravo da je upravo različitost ono što ih privlači uz tradicionalnu strukturu melodramatskih serija, a niti jedna žena nije rekla da su odnosi prikazivani u serijama slični kod nas. Dapače sve žene su kazale kako ‘kod nas nije tako kako je kod njih’. Kada se prikazivao ‘Sulejman veličanstveni’, onda su obrazovane žene proučavale historijske činjenice i utvrđivale je li u seriji prikazano ono što se u historiji stvarno dogodilo. Ta ‘čitanja’ su slična kod svih žena, samo što su se obrazovanije žene bolje izražavale, govori Petrić naglašavajući kako to nije pasivno gledanje televizijskog sadržaja već aktivno jer su sve žene imale mišljenje o tome što gledaju i razloge zašto ih gledaju te relacije prema nama, ali ne na način da prepoznaju sličnosti već uoče različitosti.
– Sve su žene jako medijski pismene, analiziraju sve, razmatraju režiju i glumu, povlače paralele s ranije prikazivanim sapunicama, govorile su kako Turci paze na to da se ne prikazuju religijski sadržaji u serijama, a sve su naglasile kako likovi u serijama uvijek žive u luksuznim stanovima i vilama i kako im je dizajn zanimljiv. Najvažnije je da govore kako im je produkcija zanimljiva i da to nisu više Turci što su nekad bili, već ističu kako oni imaju industriju, da ih ima 80 milijuna, da imaju velika sveučilišta, ali i dobre glumce te režisere za razliku od domaćih serija. To označava da naglašavaju kvalitetu tih sapunica što ide protiv teze o kulturnoj bliskosti, ističe Petrić i dodaje kako su sapunice od 2010. najveći turski izvozni televizijski proizvod, drugi na svijetu nakon SAD-a, te da se dobro prodaju u Južnoj Americi, Aziji, pojedinim zemljama Istočne Europe, te Izraelu. Mnoge od tih zemalja očito nisu nikad iskusile Osmansko carstvo niti njegovu kulturu, a svejedno su turske sapunice u njima rado gledane. Stoga medijska teza o kulturnoj bliskosti pada u vodu, naglašava Petrić.
– Poveznica tih država je da su to zemlje koje su izložene snažnom procesu modernizacije zadnjih godina, odnosno novoj fazi procesa moderniziranja društvenih odnosa. Ono što se promijenilo od prijašnjih sapunica jest to što se one danas gledaju u udarnom terminu, nakon vijesti, jer se žene sada promatra kao ozbiljno gledateljstvo, govori Petrić odgovarajući na pitanje zašto žene gledaju turske sapunice kada su sve zapravo jako sličnog sadržaja. Istraživanje je pokazalo da se odluka neke žene o tome hoće li gledati neku sapunicu ili ne na kraju opet svodi na kvalitetu produkcije. Zanima ih, na koncu, kako su odnosi među likovima prikazani i koliko je uloženo u produkcijske uvjete.
– Ukratko, serije razmatraju prvenstveno u medijskoj dimenziji. Kroz njih, razmišljajući, uče o svijetu. Nisu, dakle pasivne primateljice medijskih sadržaja kojima je lako manipulirati, kako su tvrdile klasične medijske teorije, ističe Petrić i govori kako je pred njegovim timom još puno stvari koje treba istražiti kada se gleda zbog čega Hrvati gledaju turske sapunice. Naime, treba provesti istraživanje među ženama iz drugih krajeva Hrvatske, a ne samo iz okolice Splita. Treba ispitati i muškarce, a na kraju i one žene koje uopće ne gledaju turske telenovele za kojima tako lude, piše Zadarski.hr.
(TBT)
– Pokazalo se zapravo da je upravo različitost ono što ih privlači uz tradicionalnu strukturu melodramatskih serija, a niti jedna žena nije rekla da su odnosi prikazivani u serijama slični kod nas. Dapače sve žene su kazale kako ‘kod nas nije tako kako je kod njih’. Kada se prikazivao ‘Sulejman veličanstveni’, onda su obrazovane žene proučavale historijske činjenice i utvrđivale je li u seriji prikazano ono što se u historiji stvarno dogodilo. Ta ‘čitanja’ su slična kod svih žena, samo što su se obrazovanije žene bolje izražavale, govori Petrić naglašavajući kako to nije pasivno gledanje televizijskog sadržaja već aktivno jer su sve žene imale mišljenje o tome što gledaju i razloge zašto ih gledaju te relacije prema nama, ali ne na način da prepoznaju sličnosti već uoče različitosti.
– Sve su žene jako medijski pismene, analiziraju sve, razmatraju režiju i glumu, povlače paralele s ranije prikazivanim sapunicama, govorile su kako Turci paze na to da se ne prikazuju religijski sadržaji u serijama, a sve su naglasile kako likovi u serijama uvijek žive u luksuznim stanovima i vilama i kako im je dizajn zanimljiv. Najvažnije je da govore kako im je produkcija zanimljiva i da to nisu više Turci što su nekad bili, već ističu kako oni imaju industriju, da ih ima 80 milijuna, da imaju velika sveučilišta, ali i dobre glumce te režisere za razliku od domaćih serija. To označava da naglašavaju kvalitetu tih sapunica što ide protiv teze o kulturnoj bliskosti, ističe Petrić i dodaje kako su sapunice od 2010. najveći turski izvozni televizijski proizvod, drugi na svijetu nakon SAD-a, te da se dobro prodaju u Južnoj Americi, Aziji, pojedinim zemljama Istočne Europe, te Izraelu. Mnoge od tih zemalja očito nisu nikad iskusile Osmansko carstvo niti njegovu kulturu, a svejedno su turske sapunice u njima rado gledane. Stoga medijska teza o kulturnoj bliskosti pada u vodu, naglašava Petrić.
– Poveznica tih država je da su to zemlje koje su izložene snažnom procesu modernizacije zadnjih godina, odnosno novoj fazi procesa moderniziranja društvenih odnosa. Ono što se promijenilo od prijašnjih sapunica jest to što se one danas gledaju u udarnom terminu, nakon vijesti, jer se žene sada promatra kao ozbiljno gledateljstvo, govori Petrić odgovarajući na pitanje zašto žene gledaju turske sapunice kada su sve zapravo jako sličnog sadržaja. Istraživanje je pokazalo da se odluka neke žene o tome hoće li gledati neku sapunicu ili ne na kraju opet svodi na kvalitetu produkcije. Zanima ih, na koncu, kako su odnosi među likovima prikazani i koliko je uloženo u produkcijske uvjete.
– Ukratko, serije razmatraju prvenstveno u medijskoj dimenziji. Kroz njih, razmišljajući, uče o svijetu. Nisu, dakle pasivne primateljice medijskih sadržaja kojima je lako manipulirati, kako su tvrdile klasične medijske teorije, ističe Petrić i govori kako je pred njegovim timom još puno stvari koje treba istražiti kada se gleda zbog čega Hrvati gledaju turske sapunice. Naime, treba provesti istraživanje među ženama iz drugih krajeva Hrvatske, a ne samo iz okolice Splita. Treba ispitati i muškarce, a na kraju i one žene koje uopće ne gledaju turske telenovele za kojima tako lude, piše Zadarski.hr.
(TBT)