Piše: Shlomo Ben-Ami, thebosniatimes.ba
Krah Sovjetskog Saveza prije tri decenije značio je i krah njegovog nekada veličanstvenog prisustva na Bliskom istoku.
Međutim, danas, pošto su se Sjedinjene Države povukle iz regiona, Rusija je požurila da povrati tamošnju poziciju Sovjetskog Saveza kombinacijom vojne sile, sporazuma o naoružanju, strateških partnerstava i raspoređivanja mehke moći. Ali njen uspjeh je značajno preuveličan.
Ruski juriš mehke moći je definitivno impresivan. Predsjednik Vladimir Putin je još 2012. naglasio potrebu da se raširi „edukativno i kulturološko prisustvo Rusije u svuhetu, naročito u onim zemljama gdje znatan dio stanovništva govori ili razumije ruski jezik“. Na nedavno održanoj konferenciji u Moskvi Putin je jasno stavio do znanja da je na toj listi prvenstveno Izrael.
Rusija je u okviru tih napora uspostavila federalnu agenciju za dijasporu poznatu kao Rosotrudničestvo, koja je otvorila centre za nauku i kulturu u Egiptu, Jordanu, Libanu, Maroku, Siriji i Tunisu.
Štaviše, proširila je arapski servis RT-a, međunarodne informativne televizijske mreže koja se finansira iz državnog budžeta. Sa 6,3 miliona gledalaca mjesečno u šest zemalja u kojima se govori arapski – u Egiptu, Iraku, Jordanu, Maroku, Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima – RT na arapskom je sada među vodećim mrežama Bliskog istoka.
Nastojeći da popuni vakuum koji je stvoren povlačenjem SAD iz regiona, Rusija teži biti drugačija od dugogodišnjeg hegemona na Bliskom istoku tako što se ne prikazuje kao imperijalna sila već kao arbitar kulturnog napretka.
„Izvoz obrazovanja i kulture će pomoći da se promoviraju ruska roba, usluge i ideje“, saopćio je Putin 2012. „Oružje i nametanje političkih režima neće.“
Ova poruka je imala utjecaja. Prošle godine je samo 35 posto mladih Arapa (između 18 i 24 godine starosti) smatralo SAD saveznikom u poređenju sa 63 posto dve godine ranije. Iako Rusija nije pretekla SAD, 20 posto ispitanika je zemlju navelo kao svog „najboljeg prijatelja“ izvan Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.
Ali Rusija će najvjerovatnije razočarati svoje fanove na Bliskom istoku, naročito kao regionalni mirovni posrednik. Pošto su mirovni pregovori Amerike sa avganistanskim talibanima propali, poslije gotovo 30 godina nakon okončanja desetogodišnje sovjetske okupacije zemlje Kremlj se angažirao na posredovanju u razgovorima talibana i predstavnika drugih afganistanskih grupa.
Ipak, Bliski istok, region raznih sukoba koji potiču od vjerskih, etničkih, političkih, historijskih i strateških faktora, stalno iscrpljuje posvećenost spoljnih faktora. Malo je razloga da se smatra da će Rusija, koja nikada nije bila naročito naklonjena uspostavljanju mira na duge staze, moći posredovati, a kamoli da investira u trajne mirovne sporazume.
Diplomatske slabosti Rusije naročito dolaze do izražaja u Siriji. Upotrebom tvrde moći izvojevana je pobjeda u građanskom ratu za diktaturu predsjednika Bašara al Asada, pokazujući kako strateško raspoređivanje neograničene vojne sile – pogledajte potpuno uništenje Alepa – može biti donosilac promjena.
Ali Rusija je od tada zaglibljena u lokalnim rivalitetima između Sirije i Turske, Saudijske Arabije i Irana, Turske i Kurda i Izraela i Irana. Iako je politika neutralnosti omogućila Rusiji da održi dijalog s različitim stranama, ona neće doprinijeti stvaranju novog regionalnog poretka.
Kako sada stvari stoje, Sirija je jedina zemlja na Bliskom istoku koja zavisi od Rusije. A Rusija čak ni tamo ne uspijeva da profitira od svoje pozicije, naročito zbog istrajavanja sankcija Zapada. Štaviše, Rusija se ne slaže sa Iranom, svojim partnerom u Siriji, kada je riječ o strateškim ciljevima dvije strane u zemlji.
Rusija želi stabilnu Siriju, gdje može učvrstiti svoje uporište, u okviru šire strategije za preinačenje svog poraza u Hladnom ratu. To što Iran koristi zemlju kao arenu za svoj konflikt sa Izraelom potkopava ovaj cilj.
Inače, Rusija se sukobljava s državama koje nisu ni na jednoj strani, a koje žele sarađivati sa onom silom koja im daje najbolji sporazum. Razmotrimo Egipat, koji je postao glavni kupac ruskog oružja i strateški saveznik u Libiji, gdje obje zemlje podržavaju Libijsku nacionalnu armiju generala Kalife Haftara, uprkos međunarodno priznatoj vladi u Tripoliju.
Ipak, daleko od pozicioniranja Rusije kao vodećeg saveznika, egipatski predsjednik Abdel Fatah el Sisi utiče na taj odnos da bi osnažio svoju poziciju u odnosu na američkog patrona Egipta.
Saudijska Arabija mora koordinirati svoje aktivnosti s naftom s Rusijom da bi se nosila s povećanjem energetske proizvodnje SAD i nesumnjivo je uznemirena zbog toga što je američki predsjednik Donald Trump izdao Kurde u Siriji, koji su, poput Saudijaca, bili lojalni američki saveznici.
Ali pretpostavka da bi Saudijska Arabija okrenula leđa Sjedinjenim Državama je čudna. Naglašavajući koliko Kraljevstvo cijeni angažman SAD u regionu, pristalo je nakon povlačenja Amerike sa sjevera Sirije da plati za raspoređivanje američkog kontingenta da bi se pomoglo da se zauzdava Iran.
Slično tome, Izrael nema izbora nego sarađivati s Rusijom u Siriji, gdje napada iranske vojne instalacije. Ali nema podsticaj ni sposobnost da se odrekne svog jedinstvenog odnosa sa SAD-om.
Što se tiče Turske, njen najviši zvaničnik u domenu industrije odbrane Ismail Demir nedavno je saopćio da zemlja ima „savezničke odnose“ i sa Rusijom i sa SAD-om. Ali, činjenica je da neće žrtvovati svoje članstvo u NATO, bez obzira na to koliko ruskih raketa S-400 kupi.
SAD se možda povlače s Bliskog istoka u vojnom smislu, ali nije da su ga baš napustile. One održavaju masovno vojno prisustvo u Perzijskom zalivu i profitiraju od duge historije popularnog kulturnog imperijalizma s kojim ofanziva mehke moći Rusije u početnoj fazi ne može da se takmiči.
Rusija možda može napuhavati svoj utjecaj na neodređeno vrijeme. Ali sa ekonomijom veličine ekonomije Južne Koreje i s vojnim kapacitetima koji se ne mogu meriti s vojnim kapacitetima Amerike, fali joj oruđe koje je neophodno da bi mogla djelovati kao nesporan hegemon. Kada SAD odluče ponovo preuzeti odgovornost za demokratiju i mir, Rusija se s njima neće moći mjeriti.
/Autor je bivši šef izraelske diplomatije. Sada je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo. Napisao je knjigu Ožiljci rata, rane mira: Izraelsko-arapska tragedija/
(TBT, Project Syndicate)
