Piše: Borivoj Erdeljan, thebosniatimes.ba
Skoro četrdeset stoljeća otkad historija pamti snove i pokušaje da se spoje Sredozemno i Crveno more, konačno se to i dogodilo – prije tačno 150 godina.
Upravo je obilježen dan kad je 17. novembra 1869. otvoren Sueski kanal. Isamil paša, kediv Egipta i Sudana (namjesnik osmanske Porte) i carica Evgenija, supruga (predsjednika Druge republike, prije nego što je zauzeo prijesto Drugog carstva) Napoleona Trećeg, iz mediteranskih voda zaplovili su ka jugu na francuskoj luksuznoj jahti, koju je pratio britanski brod Delta, ali je u noći uoči svečanosti, „pod zaštitom mraka“, kanalom već prošla lađa britanske ratne mornarice Newport, čiji je kapetan George Nares zbog toga javno, zvanično bio ukoren, ali istovremeno i diskretno posebno pohvaljen od vlade u Londonu za „napor da unaprjeđuje interese kraljevstva u regionu“.
Poslije svih bura koje su otad „mutile vode“ kanala, neodvojivo od bliskoistočnih političkih i ratnih oluja, sueski prihodi današnjeg Egipta u ovoj fiskalnoj godini su dostigli 5,9 milijardi dolara – samo u mjesecu oktobru čak rekordnih 515 miliona – a u 2023. se očekuje preko trinaest.
Kroz kanal – proširen od 2015. značajnim dijelom za dvosmjerni saobraćaj konvoja – čija propusna moć predviđa stotinu brodova dnevno, prolazi deset procenata svjetske trgovine, koja se prevozi morima.
Sueska staza je, izvjesno, vrijedna nešto obimnijeg vremeplova, kao amanet faraona i ne samo zbog sjećanja na pompu onog vremena u kome je, kako je Isamil paša rekao, njegova zemlja postala i Evropa, koliko je i Afrika. Jedan ugledni francuski ambasador ovih dana ocjenjuje da je Egipat „tek počeo uživati blagodati od kanala nacionaliziranog 1956“.
Moderni Sueski kanal je najnovija mješavina voda Mediterana i Crvenog mora „ljudskom rukom“. Još je egipatski faraon Sesostris III jverovatno imao svoj drevni put, kojim je povezao Crveno more sa Nilom oko 1850. godine prie Krista. I više kasnijih faraona su pokušavali isti poduhvat, kao potom i persijski kralj Darije, arabljanski vojskovođa (savremenik poslanika Muhameda) Amr ibn El As i imeprator Trajan.
Spominje se da je „u svoje vrijeme“ jednom od ovih vodenih staza prolazila i Kleopatra.
Pouzdaniji su, a i značajniji, zapisi iz mnogo kasnijih stoljeća.
Pošto je osvojio Egipat 1798, Napoleon Bonaparta je doveo francuske stručnjake da ispitaju mogućnost kopanja kanala. Oni su pogrešno zaključili da je nivo Crvenog mora deset metara viši od Sredozemnog i da bi spajanje dovelo do potopa – katastrofalne poplave delte Nila, pa je Napoleon odustao od projekta.
Kad je pola stoljeća kasnije Ferdinand Leseps, preduzimljivi diplomata, uspješno obnovio francuski pokušaj i predložio egipatskom kedivu stvaranje Sueske kompanije uz podršku imperatora Napoleona III, državnici u Londonu su takvu gradnju kanala vidjeli kao „politički projekt da se umanji britanska dominacija u plovidbi morima“, pa bi pristupanje toj namjeri bio „čin samoubistva“. Leseps je vodio rat otrovnim riječima sa premijerom lordom Palmerstonom, ali kasnije – kad je izgradnja počela – britanska imperija je kupila 44 procenta akcija, koje je egipatska vlada 1875. morala prodati zbog svojih finansijskih nevolja.
Ugovorom iz Konstantinoplja 1888. Odlučeno je da će Sueski kanal sa okolinom biti neutralna zona, pod britanskom zaštitom, pošto je London već imao (kolonijalnu) kontrolu nad Egiptom i Sudanom.
Anglo-egipatski sporazum 1936. je potvrdio ulogu Britanije, koja je već gospodarila kanalom (i odbranila ga u dva svjetska rata od napada, u prvom od turskih, u drugom od njemačkih namjera da ga zaposjednu) i pored toga što je Egipat stekao nezavisnost 1922. godine. Poslije Drugog svjetskog rata, Kairo je istina 1951. napustio taj akt, ali Britanci nisu kanal.
Konačno, Englezi su povukli svoje jedinice 1956, predajući kontrolu egipatskoj vladi. Revolucionarni predsjednik Gamal Abdel Naser u julu je nacionalizirao Suesku kompaniju, u kojoj su većinu vlasništva imali Britanci i Francuzi. U oktobru je uslijedila britansko-francusko-izraelska padobransko-kopnena vojna akcija zauzimanja kanala. Napadači su krajem godine i početkom 1957, pod pritiskom SAD, SSSR i UN, bili prinuđeni povući se. Kanal je poslije čišćenja „vojnog otpada“ proradio.
U junskom arapsko-izraelskom ratu 1967. Sueski kanal je još jednom zatvoren, sve do 1975, kad je – ovog puta – prvi putnik bio predsjednik Mohamed Anvar el Sadat, iza čijeg vojnog broda je u svečarskoj koloni plovio američki razarač „Litlle rock“, a potom i konvoj ostalih zvanica.
Otad se pamti i oslobađanje nedužne „Žute flote“ (nazvane po pustinjskom pjesku koji ih je zasipao), petnaest trgovačkih brodova različitih zemalja (Britanija, Francuska, SAD, Njemačka, Švedska, Bugarska, Poljska, Čehoslovačka), koji su osam godina ostali zarobljeni u Velikom gorkom jezeru, na polovini Sueskog kanala. Mornari (u prvom sastavu muškarci i jedna žena) su se, istina, smjenjivali na svaka tri mjeseca, odlaskom na ratno odsustvo i povratkom pod ratni kišobran.
Sueski kanal čine 192 kilometra putovanja od Port saida do Port Teufika i blizu četiri milenijuma plovidbe historijom.
(TBT, Danas)