Kada je Muzej moderne umjetnosti u New Yorku otvoren prošlog mjeseca poslije proširenja za 4.370 kvadratnih metara, vrednog 450 miliona dolara, konačno je postao živa institucija 21. vijeka koja diše, umjesto da ostane spomenik zastarjeloj historiji – bijeloj, muškoj i nacionalističkoj – čime je postao po osnivanju 1929. godine.
Poslije decenija opstruiranja multikulturalizma, MoMA ga sada afirmiše, čak na njemu insistira, najočitije u stalnoj postavci koja sadrži umjetnost – mahom prikupljenu u novije vrijeme – iz Afrike, Azije i Južne Amerike, ali i značajan broj djela Afroamerikanaca i žena.
Ono što je primarno drugačije u novootvorenom muzeju jeste integralno prisustvo “drukčijeg” po sebi – prisustvo koje muzej vraća u ranu eksperimentalnu fazu kada su na cijeni bile američka samouka i nezapadnjačka umjetnost.
Da li nam je bio neophodan uveličani (za skoro jednu trećinu prvobitne veličine), višespratni Muzej moderne umjetnosti da bi u njemu bilo mjesta za ovo prisustvo? Ne. Kako na svim sajmovima umjetnosti svake godine uviđamo, više umjetnosti nije više. Neophodno je žustro planiranje i registrovanje problematičnih aspekata, primjetno u umjerenim atrakcijama koje otvaraju muzej, a među kojima se nalaze djela dvoje afroameričkih umjetnika (Beti Sar i Vilijama Poupa L.), instalacije umjetnica iz Indije (Sheele Gowde i Dayanite Singh), primjerak sa latinoameričkog podneblja i stalna postavka posvećena savremenoj kineskoj umjetnosti.
U svakom muzeju sa aktivnim programom nabavke, međutim, upravo su stalne galerijske postavke ključ. One su srce, mozak i duša mjesta; njena historija i sjećanja. Posebne, kratkoročne izložbe okupljaju ljude, ali one imaju kraj. Ako želite da znate čime se muzej zapravo bavi, zadržite se na umjetnosti koju on posjeduje i kojoj daje svoje zidove i podove na duže staze.
Prema tome, proširena MoMA čini očigledne napore da preoblikuje svoj imidž, a da se ujedno ne odrekne u potpunosti brenda – da ispriča priču o onome što bi se moglo nazvati “modernizmom plus”, uz dodatak globalizma i afroameričke umjetnosti.
Ovaj muzej je dugo bio poznat po zatvorenoj interpretaciji moderne umjetnosti kao nasljednice “izama” (kubizma, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, i tako dalje), i uređenju svojih postavki tako da one ilustruju ovo tumačenje. Tri galerijska sprata još uvijek sadrže grubu skicu ovog koncepta: umjetnost iz 19. vijeka do 1940. na petom, od 1940. do 1970. na četvrtom, a od 1970. do danas na drugom. Ali glavna galerijska trasa sada je začinjena neočekivanim inkluzijama i isprekidana tematskim skretanjima.
Također, zidova koji predvajaju discipline, nekada visokih i čvrstih, sada nema. Nova stalna postavka kojom je upravljalo petoro glavnih kustosa muzeja jeste, i biće, projekat saradnje. Prevalentni stil je mix-and-match – skulpture, slike, dizajn, arhitektura, fotografija i film zajedno, isprepleteni (nešto što će izluditi ortodoksne moderniste).
Ali, bez brige, svaka disciplina ima ponešto sopstvenog prostora samo za sebe.
U dugoj šetnji kroz šezdesetak galerija na tri sprata ima za svakoga ponešto. Jackson Pollock, Frida Kahlo, doza popa i nadrealizma; “Lokvanji” i Cindy Sherman– sve zbog čega ljudi mahom i dolaze u MoMA, sa selfi štapovima u rukama.
Ali tu su i posebne izložbe, ekvivalenti mini-seminarima, o knjigama koje su stvarali umjetnici u Ruskoj revoluciji (mahom žene), o arhitekturi kao skulptorstvu i o epskom potencijalu latinoameričke poštanske umjetnosti, ili mejl-arta. Tu je i jedna izložba mala po prostoru koji zauzima, ali obimna u materijalu kojim raspolaže, posvećena pjesniku Frank O'Hari koji je bio i kustos Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku. Nekim posjetiocima one bi se mogle učiniti ezoteričnim, onima koje se mogu i preskočiti, ali ove izložbe čine testament nepreglednim arhivskim dubinama muzeja. A kada jednom zagazite u njih, one su neizmjerno zabavne.
Konačno, harizmatičan imidž dobijamo zahvaljujući imenima koja bi se morala naći na glavnom spisku svih ljubitelja umjetnosti, mada to nije slučaj – još uvijek: Geta Brătescu, Graciela Carnevale, Sari Dienes, Rosalyn Drexler, Valie Export, Beatriz Gonzalez, Maren Hassinger, Atsuko Tanaka, zajedno sa Bennyem Andrewsom, Ibrahimom El Salahijem i May Stevens, sve troje kao dio izuzetno snažne instalacije umjetnosti iz vremena Vijetnamskog rata, “War Within, War Without”, koja zatvara postavku na četvrtom spratu.
Moje nagađanje je da će ova MoMA 21. vijeka funkcionisati. Multikulturalno je sada tržišno poželjno. Ignorisati ga znači odreći se profita, da ne govorimo o kritičkoj kredibilnosti. A nova MoMA je očito skrojena za novu i mlađu publiku.
Veliki broj veoma mudrih kustosa okupio se da zajednički iznutra otpočne promjenu.
Ne govorimo o Revoluciji. U slučaju ovakvog muzeja vjerovatno nikada i nećemo. Ali u rekoncipiranju učestvuju stimulativne i neočekivane ideje, talenti koji mijenjaju historiju na svakom ćošku. Sve dok oni posjećuju MoMA, i ja ću.
(TBT, NYT)