Vjerovatno je za to imala pravo. Postala je poznatija po svojoj javnoj personi – onome što njen biograf Benjamin Moser voli da naziva “Susan Sontag pod navodnicima” – nego po impresivnom opusu pisanih radova koji čine njenu zaostavštinu.
Moser je proveo sedam godina pišući Sontag, tom na 800 strana objavljen u septembru koji prati život književnice od djeteta pod imenom Susan Lee Rosenblat do kulturnog simbola. On prati tragične, komične i kompleksne sile koje su od Susan Sontag načinile ikonu.
Kada je prvi put pošla na hemoterapiju 1975. godine (od raka će na kraju i umrijeti 2004, u 71. godini), potpuno je osijedila. Njena majka Mildred uposlila je frizera u skladu sa, kako Moser piše, “svojom kampanjom da svoju kćerku dovede u red – ‘da se Susan bolje oblači, da počne nositi šminku’”. Frizer joj je ofarbao čitavu kosu u tamno, ostavivši joj samo jedan bijeli pramen koji će kasnije postati njen zaštitni znak.
Sontag je putovanje kroz život i kritički rad koji se prepliću sa historijskim dešavanjima 20. vijeka, od rata u Vijetnamu do pada Berlinskog zida, epidemijom AIDS-a i opsadom Sarajeva. “Ona se nalazila na raskrsnici svega, svih i svuda”, navodi Moser.
On istražuje Susanino djetinjstvo sa sujetnom samohranom majkom; njen brak u mladosti i majčinstvo; njene famozne afere sa Robertom Kennedyjem, umjetnikom Jasperom Jonesom, dramaturginjom Mariom Irene Fornes i koreografkinjom Lucindom Childs; njenu borbu da sačuva odnose sa onima koje je voljela, poput svog sina Davida Rifa i fotografkinje Annie Lebowitz sa kojom je godinama bila u vezi premda je često u javnosti to poricala.
Moseru je odobren pristup njenoj arhivi na Univerzitetu Kalifornije koja sadrži njene dnevnike, hiljade pisama, porodične fotografije i skice rukopisa. Sestra Susan Sontag, Judith Zwick, kaže: “Ben je pokušao uraditi nešto potpuno i nešto veoma istinito.”
Moser navodi da je Susan bila prava autorica djela Freud: Um jednog moraliste koje se pripisuje Philippu Reafu za kog se udala kada je imala 17 godina. Moser tvrdi da je odustala od autorskih prava u zamjenu za starateljstvo nad sinom poslije razvoda.
Annie Lebowitz nikada nije u javnosti govorila o svojoj vezi sa Susan koja je imala običaj da je kritizira, a ta dinamika odnosa izgleda da je svima smetala osim Annie. “Shvatate da je jednostavno voljela Susan, prosto osjećate to kada ste sa njom”, navodi Moser.
Moser je fasciniran dihotomijom između Susan za javnost, naizgled uvijek smirene, i njene privatne strane, žene čija je “nesposobnost za svakodnevni život izluđivala i nju i druge”.
On istražuje to i koliko je pažnje bilo potrebno, koliko je naporno morala raditi da bi održala u životu Susan Sontag kakvu su drugi željeli.
“Bilo joj je potrebno da delegira prohtjeve svoje javne uloge kako bi se mogla koncentrisati na pisanje. ‘Gorjela’ je da radi na romanu, ali nije mogla zbog te ‘Susan Sontag stvari’”, piše Moser.
(TBT, NYT)