Jednog mirnog jutra u julu prošle godine u školi u sjeveroistočnoj Maleziji nastao je pravi haos.
U njegovom središtu bila je Siti Nuranisa, sedamnaestogodišnja učenica.
Ovo je njena ispovijest o onome što se desilo.
Zvonilo je za čas.
Sjedila sam pospano u svojoj klupi kad sam osjetila snažno, oštro kuckanje po ramenu.
Okrenula sam se da vidim ko je to, a učionica je ostala u mraku.
Obuzeo me je strah. Osjetila sam oštar, ubadajući bol u leđima i počelo je da mi se vrati u glavi. Pala sam na pod.
Za tren oka, počela sam da zurim u ‘onaj svijet’. U scene krvi, klanice i nasilja.
Najstrašnije od svega bilo je što sam ugledala lice čistog zla.
Proganjalo me je, nisam mogla da pobjegnem od toga. Otvorila sam usta i pokušala da vrištim, ali nisam proizvela nikakav zvuk.
Onesvijestila sam se.
Sitin ispad pokrenuo je snažnu lančanu reakciju koja se proširila čitavom školom.
Za svega nekoliko minuta i u drugim učionicama su učenice počele da vrište, njihovi manični povici da odjekuju hodnicima.
Jedna djevojka se onesvjestila tvrdeći da je vidjela istu „mračnu priliku“.
Joshua Paul for the BBC
Vrata učionica su se zalupila u državnoj srednjoj školi Ketereh u Kelantanu, dok su uspaničeni profesori i učenici pokušali da se zabarikadiraju.
Pozvani su islamski duhovni isjcelitelji da izvedu masovne molitve.
Do kraja dana, ustanovljeno je da je epidemija „masovne histerije“ zahvatila 39 ljudi.
Masovna histerija, ili ti masovna psihogena bolest, kako je takođe poznata, zapravo je brzo širenje fizičkih simptoma kao što su hiperventilacija i trzanje među velikim brojem ljudi – bez prihvatljivog organskog uzroka.
„To je kolektivna reakcija na stres koja izaziva pretjeranu stimulaciju nervnog sistema“, kaže Robert Bartolomeu, američki medicinski sociolog.
„Zamislite da se radi o softverskom problemu.“
Mehanizmi iza masovne histerije često nisu dovoljno shvaćeni, a ona nije čak ni navedena u zvaničnom Priručniku mentalnih bolesti, ali psihijatri poput doktora Simona Wesleyja iz Bolnice Kraljevskog koledža u Londonu doživljavaju je kao „kolektivno ponašanje“.
„Doživljeni simptomi su pravi – padanje u nesvjest, drhtavica, glavobolja, mučnina, groznica, pa čak i epileptični napad“, kaže on.
„To se često pripisuje zdravstvenom stanju, ali za njega ne može da se nađe konvencionalno biomedicinsko objašnjenje.“
Transmisija nastaje, dodaje on, „uglavnom zbog psiholoških i socijalnih faktora.“
Joshua Paul for the BBC
Epidemije su zabilježene širom svijeta, sa prvim slučajevima koji datiraju još iz Srednjeg vijeka.
Incidenti u Maleziji bili su posebno istaknuti među fabričkim radnicima šezdesetih godina prošlog vijeka.
Danas uglavnom pogađaju djecu po školama i internatima.
JOSHUA PAUL FOR THE BBC
Jedna od mnogobrojnih džamija u gradu Keterehu
Robert Batolomju je proveo decenije proučavajući ovaj fenomen u Meleziji, koju zove „glavnim gradom svijeta za masovnu histeriju“.
„To je duboko religiozna i duhova zemlja u kojoj mnogi ljudi, naročito oni iz ruralnih i konzervativnih država, vjeruju u moć tradicionalnog folklora i natprirodno.“
Međutim, ovde je pitanje histerije i dalje osjetljivo. U Maleziji, slučajevi su uključivali adolescentkinje iz malezijske muslimanske etničke grupe više nego bilo koje druge.
„Ne može se poreći da je masovna histerija ubjedljivo ženski fenomen“, kaže Bartolomju.
„To je jedna velika konstanta u akademskoj literaturi.“
Joshua Paul for the BBC
Okruženo bujnim zelenim poljima pirinča, uspavano malezijsko selo Padang Lembek nalazi se na obodu glavnog grada države Kelantan Kota Bharu.
To je mala, tjesno povezana zajednica u kojoj se svi znaju, ona vrsta mjesta koja bi navela mnoge Malezijce da se sa nostalgijom prisjete kakva im je zemlja nekada bila.
Tu su restorani koje drže porodice, saloni ljepote, džamija i škole smještene u pristojne krajeve.
JOSHUA PAUL FOR THE BBC
Sitina porodica u svom domu u Padang Lembeku
Siti i njena porodica žive u skromnoj, jednospratnoj kući sa terasom, koja lako upada u oči po dotrajalom crvenom krovu i zelenoj fasadi.
Ispred je parkiran stari, glomazni motocikl koji ona djeli sa najboljom prijateljicom Rusidijah Roslan, koja živi u blizini.
„Vozile smo ga u školu onog jutra kad su me zaposjeli ‘duhovi'“, kaže Siti.
Joshua Paul for the BBC
Kao i kod svakog drugog tinejdžera, stres ostavlja traga na Siti. Ona kaže da ga je najviše osjećala tokom završne školske godine 2018, dok su je čekali važni ispiti.
„Spremala sam se nedjeljama, pokušavajući da učim iz bilješki, ali nešto nije bilo kako treba“, kaže ona.
„Osjećala sam se kao da mi ništa ne ulazi u glavu.“
Poslije incidenta u školi tokom julskog perioda pripremanja za ispite, Siti nije mogla da spava niti redovno da jede. Trebalo joj je mjesec dana odmora prije nego što je uspjela – skoro u potpunosti – da se povrati.
Epidemija masovne histerije obično počinje s onim što eksperti zovu „indeksnim slučajem“, prvom osobom koju je ona zahvatila.
U ovoj priči, to je Siti.
„To se ne dešava preko noći“, kaže Robert Bartolomju. „Počinje sa jednim djetetom i onda se brzo proširi na drugu djecu zbog izloženosti stresnom okruženju koja je dostigla tačku ključanja u ekspres loncu.“
Dovoljan je samo jedan veliki skok anksioznosti u grupnoj situaciji, kao što je vidjeti drugaricu iz odjeljenja kako pada u nesvjest ili doživljava napad – da se pokrene reakcija kod druge osobe.
Siti poredi njena iskustva sa duhovima sa osjećajem da joj je neko „prekrio oči“.
Rusidah Roslan nikad neće zaboraviti svoju prijateljicu u tom stanju.
„Siti je vrištala nekontrolisano“, kaže ona.
„Niko nije znao šta da radi. Bojali samo se čak i da je dodirnemo.“
Ove dvije djevojke su oduvijek bile bliske, ali su događaji iz prošle godine samo učvrstili tu vezu.
„Lakše nam je kad pričamo o onome što se desilo“, kaže Rusidah. „Pomaže nam da to prebolimo.“
Spolja gledano, Ketereh izgleda kao bilo koja malezijska srednja škola. Zgrada joj se nalazi u hladu ogromnog drveća, a njeni zidovi su svježe ofarbani u sivo i jarkožuto.
Makcik (tetka) Zan vodi popularni štand preko puta ulice koji prodaje lokalna jela od pirinča. Tog vlažnog julskog jutra prije godinu dana ona je pripremala hranu, kad je začula krike.
„Vriska je bila zaglušujuća“, kaže postarija prodavačica dok služi jela sa grilovanom skušom, žutim karijem i vrelim, ljepljivim pirinčem.
JOSHUA PAUL FOR THE BBC
Srednja škola Ketereh, škola u koju je išla Siti Nuranisa, nalazi se duž prometnog puta u seoskoj oblasti Kelantana
Vidjela je kako odvode najmanje devet djevojaka iz njihovih učionica dok se one batrgaju i vrište. Neke je prepoznala kao redovne mušterije svog štanda.
„Bio je to srceparajući prizor“, kaže ona.
Kasnije je vidjela vračaru kako ulazi u malu prostoriju za molitve sa svojim pomoćnicama.
„Bile su unutra satima“, prisjeća se ona. „Žao mi je djece zbog onoga što mora da su vidjela toga dana.“
JOSHUA PAUL FOR THE BBC
Obezbjeđenje u srednjoj školi Ketereh pooštreno je poslije incidenta iz jula 2018. godine.
„Da bismo spriječili da se epidemije ponovo otmu kontroli, reorganizovali smo naš bezbjednosni program i promijenili osoblje“, rekao je za BBC viši član školskog osoblja tražeći da ostane anoniman jer nije dobio odobrenje da priča za medije.
Uvedene su i dnevne molitve i sesije sa psihologom, rekao je on. „Bezbjednost nam je na prvom mjestu , ali znamo koliko je važna da kontrolišemo dobrobit naših učenika.“
Nije najjasnije šta takve sesije podrazumjevaju ili da li su ih osmislili profesionalni zdravstveni radnici. On nije želio da pruži više detalja.
Eksperti poput Roberta Bartolomjua izričito savjetuju da se malezijski učenici edukuju o ovom fenomenu, posebno imajući u vidu koliko je on zastupljen u zemlji.
Zvaničnici iz malezijskog ministarstva za obrazovanje nisu odgovorili na naš zahtjev za komentar.
Ketereh je jedna od 68 srednjih škola u Kelentanu. Ali daleko od toga da je jedina koja je doživjela epidemiju ove vrste.
Početkom 2016. godine, masovna histerija zapatila se u mnogim školama u ovoj državi.
„Zvaničnici nisu mogli da izađu na kraj sa višestrukom epidemijom pa su zatvorili sve škole“, rekao je Firdaus Hasan, lokalni novinar.
On i TV kamerman Cia Ci Leen sjećaju se grozničave atmosfere tog aprila.
„Bila je to sezona masovne histerije i slučajevi su se dešavali non-stop, šireći se od jedne škole do druge“, kaže Cia.
Jedan slučaj u obližnjem gradu Pengkalan Čepa privukao je veliku pažnju medija. Učenici i profesori opisivani su u reportažama kao „posjednuti“ kad su vidjeli „mračnu priliku iz sjenke“ koja se motala po objektu.
Pogođeno je čak stotinjak ljudi.
Joshua Paul for the BBC
Maturantkinja Siti Ain (desno) sa majkom, koja prodaje piće i hranu ispred škole
Siti Ain, koja je pohađala srednju školu Pengkalan Čepa 2, kaže da će je zapamtiti kao „najukletiju školu u čitavoj Maleziji“.
„Panika je trajala satima, ali je trebalo da prođu mjeseci da bi se život vratio u normalu“, kaže danas ova osamnaestogodišnjakinja.
Ona nam pokazuje izolovano mjesto pored košarkaškog terena.
„Ovdje je sve prvo počelo“, kaže ona, pokazujući na red panjeva.
„Moje drugarice su rekle da su vidjele stariju ženu kako stoji među stablima. Nisam mogla da vidim ono što su one vidjele , ali njihove reakcije su bile autentične.“
JOSHUA PAUL FOR THE BBC
Red panjeva, gdje su nekada stajala visoka stabla drveta angsane
Malezijska fascinacija duhovima traje vjekovima i ukorijenjena je u šamanskoj tradiciji i jugoistočno azijskoj folklornoj mitologiji.
Djeca odrastaju slušajući priče o mrtvim bebama po imenu tojol – koje prizivaju šamani uz pomoć crne magije – i drugim zastrašujućim vampirskim sablastima kao što pontianak i penangalan, osvetnički raspoloženi ženski duhovi koji se hrane živima.
Drveća i groblja su uobičajene lokacije za takve sablasne priče. Ove lokacije potpiruju strahove koji se nadovezuju na vjerovanje u natprirodno.
Teško je odrediti šta se tačno desilo toga dana u Pengkalan Čapi 2, ali zvaničnici nisu gubili vrijeme hvatajući se u koštac s onim što su smatrali da je korjen problema.
„Gledali smo iz naših učionica kako radnici dolaze sa motornim testerama da posjeku drveće“, kađe Siti Ain.
„Staro drveće bilo je prelijepo i bilo je veoma tužno gledati kako nestaje, ali sam razumjela zašto se to dešava.“
Kao i mnogi učenici odavde, ona ono što se desilo toga dana ne doživljava kao epidemiju masovne histerije, već kao natprirodni događaj.
Ali ovaj fenomen nije ograničen samo na islamske škole u duboko religioznim oblastima.
Doktor Azli Rahman, malezijski antropolog koji živi u SAD, opisao je epizodu masovne histerije iz 1976. godine u elitnom internatu koji je pohađao u susjednom Kuantan cityju.
„Sve se otrglo kontroli“ tokom pjevačkog takmičenja na kampusu kad je jedna učenica ustvrdila je da je primjetila „nasmješenog budističkog monaha“ na krovu obližnje spavaonice.
„Ispustila je krik od kog se ledi krv u žilama“, prisjeća se on.
Dovođene su vračare da izvedu egzorcizam na 30 pogođenih djevojaka.
„Njihova uloga bila je da budu posrednice između živih i mrtvih. Ali važno je za društvo danas da traži logična objašnjenja iza takvih epidemija“, kaže doktor Rahman.
Siti Nuranisa i njena porodica dobili su naučno i medicinsko objašnjenje masovne histerije kako bi bolje razumjeli događaje od prije godinu dana.
„Boljelo bi svakog roditelja da vidi svoje dijete da se pati tako kao što se naše patilo“, kaže brižni otac i bivši vojnik Azam Jakob. On insistira na tome da je sa Siti psihološki „sve u redu“.
Poslije tog događaja, oni su se obratili Zaki Jau, duhovnom iscjelitelju sa 20 godina iskustva.
U svom centru u Keterehu, on nas dočekuje toplim osmjehom. „Ana kabar, kako ste?“
On se rukovodi učenjima Kurana, svete knjige Islama, a vjeruje i u moći đinova – duhova iz bliskoistočne i islamske kosmologije koji se „pojavljuju u raznim oblicima i inkarnacijama“.
„Mi djelimo ovaj svijet sa tim nevidljivim bićima“, kaže Zaki Ja.
„Ona mogu biti dobra ili zla, i može ih se pobjediti vjerom.“
Jarkozelene zidove centra ukrašavaju islamski religiozni tekstovi. Bočice sa svetom vodicom nagomilane su visoko blizu ulaza.
U ćošku kraj prozora, na stolu je poslagana kolekcija misterioznih predmeta – zarđali noževi, češljevi, kugle, pa čak i jedan isušeni morski konjić.
„Ovo su ukleti predmeti“, upozorava Zaki Ja.
„Molim vas ne dirajte ništa.“
Zaki Ja se sreo sa Siti Nuranisom i njenom porodicom poslije epidemije iz 2018. godine u srednjoj školi Ketereh.
„Usmjeravam Siti i bolje joj je uz moju pomoć“, kaže on ponosno.
On mi pokazuje snimak druge djevojke koju je „liječio“. Vidi se kako se ona divljački bacaka po podu i vrišti prije nego što je zauzdaju dva muškarca.
Nekoliko minuta kasnije, u prostoriju ulazi Zaki Ja i prilazi vidno uznemirenoj djevojci.
Drži joj glavu i poja islamske stihove, i čini se da se ona smiruje.
„Žene su mekše i fizički slabije“, kaže nam on.
„To ih čini podložnijima zaposjedanju duhova.“
On tvrdi da shvata kako mentalno zdravlje igra veliku ulogu u mnogim slučajevima koje sreće, ali ističe i moć đinova.
„Nauka je važna, ali ona ne može do kraja da objasni natprirodno“, kaže on. „Nevjernici neće shvatiti te napade ukoliko se ne dese njima samima.“
Kontroverzniji pristup potiče od tima islamskih akademika iz Pahanga, najveće države na Malezijskom poluostrvu.
Koštajući pozamašnih 8.750 malezijskih ringita (2.100 dolara), „anti-histerijski pribor“ koji oni nude sastoji se od predmeta kao što su mravlja kiselina, inhalanti od amonijaka, suzavac i „pincete“ od bambusa.
„Prema Kuranu, zli duhovi ne mogu da istrpe takve predmete“, kaže doktor Mahjudin Ismail, koji je osmislio pribor s ciljem „kombinovanja nauke i natprirodnog“.
„Naše pribore su koristile dvije škole i riješile više od 100 slučajeva“, kaže on.
Nema naučnih dokaza koji bi potkrijepili ove njegove tvrdnje.
Pribor se našao na meti opštih napada po puštanju u promet 2016. godine. Bivši ministar Kairi Džamaludin nazvao ga je „znakom nazadnog društva“.
„To je budalaština, apsurdno sujeverje. Mi želimo da Malezijci budu naučno potkovani i inovativni, a ne da ostanu ukorenjeni u natprirodnim vjerovanjima.“
Ali klinički psiholozi, kao što su Irma Ismail za Univerziteta Putra Malezija, ne odbacuju olako takva vjerovanja kad su u pitanju slučajevi masovne histerije.
„Malezijska kultura ima vlastito tumačenje ovog fenomena“, kaže ona.
„Realističniji pristup integriše duhovna vjerovanja s odgovarajućim liječenjem mentalnog zdravlja.“
Ako je Malezija „glavni grad svijeta po masovnoj histeriji“, Kelantan na sjeveroistočnoj obali je njena nulta tačka.
„Nije slučajnost da je Kelantan, religiozno najkonzervativnija od svih malezijskih država, jedna od najsklonijih ovoj epidemiji“, kaže Robert Bartolomju.
Poznat kao islamsko središte većinski muslimanske nacije, Kelantan je jedna od dvije države kojom vlada konzervativna opoziciona Malezijska islamska partija.
Za razliku od ostatka države, kelantanska nedjelja slijedi islamski kalendar – sa radnom sedmicom koja otpočinje u nedelju, a završava se četvrtkom kako bi oslobodila petak za molitvu.
„Ovo je druga strana Malezije“, kaže Ruhaidah Ramli, živahni osamdesetdvogodišnji prodavac na lokalnoj pijaci.
„Život je ovdje prost. Nije prometan niti stresan kao što je u glavnom gradu Kuala Lumpuru.“
Jesu li religija i verovanja u natprirodno povezani? Akademik Afik Nur tvrdi da je stroža primjena islamskog zakona u školama u državama kao što je Kelantan povezana za porastom broja epidemija.
„Malezijske muslimanske djevojke pohađaju školu pod krutom vjerskom disciplinom“, kaže on.
„One slijede strože propise o oblačenju i ne smiju da slušaju muziku koja nije islamska.“
Teorija je da bi takvo ograničavajuće okruženje moglo da stvara više anksioznosti.
Slične epidemije izbijale su i u katoličkim samostanima i manastirima širom Meksika, Italije i Francuske, u školama na Kosovu, pa čak i među cheerlidersicama u jednom ruralnom mjestu u Sjevernoj Karolini.
Svaki slučaj je jedinstven – kulturološki kontekst je različit i otud njegov oblik varira.
Međutim, na kraju se sve svodi na isti fenomen i istraživači tvrde da je uticaj strogih, konzervativnih kultura na one koje zahvati masovna histerija očigledan.
Za kliničke psihologe kao što je Stiven Dimond, „bolni, zastrašujući i neprijatni simptomi“ koji se često dovode u vezu sa masovnom histerijom mogli bi da budu „pokazatelj očajničke potrebe za pažnjom“.
„Da li je moguće da njihovi izuzetni simptomi govore nešto o tome kako se oni stvarno osjećaju iznutra ali nisu u stanju ili ne žele da dozvole sebi da to svjesno priznaju, osjete ili pretoče u riječi?“, napisao je on u članku iz 2002. za časopis Psihologija danas.
Ova 2019. je mirna za Siti Nuranisu.
„Bilo mi je dobro. Bilo je mirno za mene“, kaže ona.
„Nisam viđala loše stvari mjesecima.“
Izgubila je kontakt sa većinom starog društva nakon što je maturirala u Keterehu, ali nju to mnogo ne brine – kaže mi da je oduvijek imala samo malu grupu prijatelja.
Ona sada pauzira od učenja, prije nego što pođe na fakultet.
Onog dana kad se upoznajemo, pokazuje mi svoj blistavi crni mikrofon.
„Karaoke mi je oduvijek bio omiljeni hobi“, kaže ona.
Najdraže su joj pop pjesme Katy Perry i domaće malezijske dive Siti Nurhalize.
Pjevanje se pokazalo kao velika terapija opuštanja od stresa za mladu djevojku tokom njenog perioda patnje. Ono joj je pomoglo da ponovo stekne samopouzdanje poslije veoma traumatičnog incidenta.
„Od stresa mi tijelo oslabi, ali počela sam da učim kako da se nosim s tim“, kaže ona.
„Moj cilj je da budem normalna i srećna.“
Kad smo već kod toga, pitam je šta bi voljela da postane kad poraste.
„Policajka“, kaže ona.
„One su hrabre i ničeg se ne boje.“
(TBT, BBC)