Invazijom na sjevernu Siriju prošle nedjelje Recep Tayyip Erdoğan postigao je nešto što su mnogi smatrali nemogućim: sve države u regionu i suparničke sile sa određenim interesom u toj zemlji ujedinio je u protivljenju onome što vide kao bezobziran, destabilizujući potez.
Borbe duž granice zasada su ograničene, ali bi to brzo moglo da se promijeni.
– U slučaju intenziviranja neprijateljstava, dalje tursko napredovanje u gušće naseljena područja moglo bi da dovede do značajnijeg broja žrtava među civilima i raseljavanja, te podstakne pobunjeničku aktivnost na lokalnom nivou – upozorila je organizacija Međunarodna krizna grupa.
Iako EU, SAD, Rusija, Iran i arapske zemlje izražavaju različite primjedbe na invaziju, koju Turska naziva “mirovnom operacijom”, istovremeno svi nastoje da se prilagode novonastaloj situaciji, tragajući za koristi koju mogu da izvuku iz najnovije promjene odnosa snaga u Siriji.
Erdoğan je nesumnjivo očekivao neprijateljsku reakciju Evrope. Prijetnja da će poslati 3,6 miliona sirijskih izbjeglica Zapadu, odražava njegov prezir prema EU, jer zna da njihove riječi ne prate odgovarajuća djela. Nisu ga potresle ni prijetnje suspenzijom Turske iz NATO.
Odnosi između Turske i Evrope već su bili na najnižem nivou zbog katastrofalne situacije sa ljudskim pravima i odbijenog zahtjeva za članstvo u EU. Sada evropski lideri plaćaju skupu cijenu zbog ranijih pokušaja da normalizuju Erdoganov autoritarizam. Najnovije akcije dokazuju da nije demokrata, saveznik, niti prijatelj, piše “Guardian”.
Za razliku od EU, Sjedinjene Države na mnogo načina mogu da utiču na ono što će se događati u narednoj fazi, ali izgleda da su riješile da ih odbace. Saopštenje od šestog oktobra, u kome je Trump, bez konsultacija sa saveznicima, dao “zeleno svjetlo” za Erdoganovu invaziju, omogućivši je povlačenjem američkih trupa, to jasno pokazuje.
Moglo bi se pomisliti da će Rusi biti sretni zbog te odluke (na kraju krajeva, odlazak SAD iz Sirije i sa Bliskog istoka odavno je njihov cilj), ali reakcija Moskve na invaziju bila je veoma negativna, baš kao što je to bio slučaj nakon turske intervencije u sirijskoj provinciji Idlib prošle godine.
Kada je Vladimir Putin poslao snage u Siriju 2015, igrao je na kartu Asadove pobjede, ali se ispostavilo da je pobjeda varljiva, dok su troškovi – politički i finansijski – porasli. Erdoganov potez dodatno komplikuje stvari, opstruirajući mirovni sporazum za koji se Rusija, Iran (i Turska) zalažu posredstvom tzv. Mirovnog procesa u Astani.
To je razlog što Rusija sada poziva Kurde, nakon što su ih SAD napustile, da pristanu na uzajamni sporazum o nenapadanju ili neku vrstu saveznog ugovora sa Asadom. To je također razlog što snage režima i proiranske milicije sa juga polako napreduju ka područjima pod kontrolom Kurda. Asad vidi priliku da ponovo zauzme izgubljenu teritoriju. Erdoganova iluzorna “zona bezbjednosti” nije mu zanimljiva.
Ni Iran nije sretan, ali iz drugih razloga. Oni također žele da vide leđa Amerikancima i ne vole Kurde, problematičnu manjinu unutar Irana. Međutim, potez Turske ugrožava nade Teherana za uspostavljanje kontrole nad sjevernim teritorijalnim koridorom koji povezuje zemlju sa šiitskim saveznicima u Libanu, a koji Izrael zove “koridor užasa”.
Nakon teške borbe za uspostavljanje proiranske, pretežno šiitske, vlade u Bagdadu poslije 2003. godine, Iran ne želi da se suoči sa još jednom pobunom sunita u Siriji i Iraku.
Arapski lideri su također nezadovoljni zbog Erdoganove podrške Muslimanskom bratstvu i njegovih neoosmanskih ideja o turskoj dominaciji u regionu. Poput Rusije i Irana, nevoljno, ali pragmatično, ocjenjuju da je podrška Asadu jedini način da se okonča rat u Siriji i uništi Islamska država, a Erdogan je sada prepreka na putu do tog cilja.
(TBT, The Guardian)