U eseju “Mi izbjeglice” koji je napisala 1943. godine dok je bila bez zemlje i korijena, pokušala je dokučiti svoje mjesto u gomili nevinih raseljenika. “Pakao više nije religiozno vjerovanje ili fantazija, već nešto stvarno poput kuće, kamena ili drveta”, pisala je ona. “Očigledno niko ne želi znati da je savremena historija stvorila novu sortu ljudskih bića – onu koju neprijatelji smještaju u koncentracione logore.”
Prema procjenama Ujedinjenih nacija, danas u svijetu živi 25,9 miliona izbjeglica, više nego što ih je ikada bilo još od Drugog svjetskog rata, dvostruko više nego 2012. godine, i to bez nedavno raseljenih građana Venecuele (procjenjuje se da je oko četiri miliona ljudi napustilo tu zemlju).
Svako od njih ima pravo na sigurnost i azil prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, ali je malo onih koji to i dobiju.
To su životi od kojih je sačinjena dirljiva izložba “Toplota drugih sunaca” u Washingtonu. U Muzeju Phillips Collection izložena su djela 75 umjetnika.
Pristup migracijama inspirisan je “Serijom o migracijama” Jacoba Lawrencea iz 1941. godine i njegovim prikazima unutrašnjih migracija Afroamerikanaca.
Nova izložba fokusira se na određenu vrstu migranata: izbjeglice koje ne prelaze granice u potrazi za nekakvim novim prilikama, već iz straha za goli život. U njenom središtu je Mediteran, epicentar ovodecenijske izbjegličke krize. Većinu izbjeglica čine Sirijci – čak 6,7 miliona. Crteži u gotskom maniru umjetnice Ane Boghiguan prikazuju Sirijce zapadno od Bejruta, dok je kineski umjetnik Liu Sjaodong u svom ateljeu na Lezbosu oslikao nasmijane i zabrinute Sirijce. Drugi, poput meksičkog foto-reportera Guillerma Ariasa, bave se migracijama u Ameriku.
U prostoriji sa četiri Rotkove apstrakcije (Rotkova porodica i sama je izbjegla iz Rusije) puštaju se razgovori sa meksičkim migrantima.
Vrijednost ove izložbe nalazi se u preplitanju iskrenih prikaza izbjeglica sa smirenijim i apstraktnijim umjetničkim djelima. Oni potcrtavaju doživljaj umjetnosti u proteklom vijeku u kojem izbjeglice više nisu nekakvi autsajderi na obodima globalne kulture, već njene centralne figure.
Na ovogodišnjem Bijenalu u Veneciji izbjeglička kriza je takođe važan motiv. “Barca Nostra” Kristofa Bichela, švicarskog umjetnika, predstavlja pravi čamac u kojem se udavilo stotine migranata.
Hannah Arendt pisala je da se priroda izbjeglica sa njenom generacijom promijenila. “Mi nismo počinili nikakva zlodjela”, napisala je 1943. “Većina nas nikada ni u snu nije imala nikakve radikalne stavove.”
Izbjeglištvo je bilo nužnost života, a jevrejske izbjeglice poput Hannah Arendt, Einsteina, Freuda, Adorna i Levisa Straussa preoblikovali su temelje umjetnosti i društva.
“Moderna zapadnjačka kultura je velikim dijelom plod egzila, emigranata i izbjeglica”, napisao je palestinsko-američki filozof Edward Said koji je iz Jeruzalema prebjegao u Kairo neposredno pred uspostavljanje izraelske države. Kinematografija Bilyja Wildera, Fritza Langa, Marlene Dietrich i Miloša Formana. Romani Thomasa Manna, Vladimira Nabokova i Herte Miler. Muzika Freddieja Mercuryja, Glorije Esteban i M.I.A. Sve su to djela izbjeglica.
“Toplota drugih sunaca” zamišlja samu modernu umjetnost kao svojevrsni izbjeglički kamp u kojem se očaj i inertnost prepliću sa uspomenama na dom i porodicu. Ova izložba sadrži djela nepodnošljivo patetična, poput video-snimka turskog umjetnika Erkana Ozgena u kojem gluha i nijema deca beznadežno pokušavaju objasniti šta su preživjeli od Islamske države.
Još važniji način da ukažemo na zanemarivanje je da konačno otkrijemo da smo i sami nasljednici izbjegličkih priča.
To je strategija jednog od remek-djela današnje krize: film “Tranzit” njemačkog reditelja Kristiana Pecolda koji besprekorno transponira roman iz 1942. o izbjeglicama očajnim da uteknu nacističkoj okupaciji Marseillea na današnju Francusku. On govori jednostavnim jezikom: ignorisanje bespomoćnih je neoprostivo, ali ništa novo.
(TBT, NYT)
