Piše: George Monbiot, thebosniatimes.ba
Nije sasvim tačna ona Balsacova izreka da svako veliko bogatstvo počiva na dobro prikrivenom zločinu. Muzičari i pisci, na primjer, mogu zaraditi veliki novac samo na zadovoljstvu koje njihovo djelo pričinjava drugima. S druge strane, izgleda da svaka velika imovina proizvodi neko zlo: ogromna bogatstva presudno utiču na životnu sredinu, bez obzira na namjere svojih vlasnika. Veoma bogati ljudi su gotovo po definiciji odgovorni za ekocid.
Prije nekoliko sedmica sam dobio pismo od zaposlenog na jednom privatnom aerodromu u Britaniji. „Gledam stvari koje zaista ne bi trebalo da se događaju u 2019. godini“, napisao mi je. On svakoga dana gleda kako razni avionu polijeću sa piste sa samo jednim putnikom, uglavnom na letu za Rusiju ili SAD. U privatne letjelice tipa Boeing 737, izgrađene za 174 putnika, na aerodromu se ulije oko 25.000 litara kerozina. Toliko fosilnog goriva omanje mjesto u Africi potroši za godinu dana.
Kuda je krenuo taj jedan putnik? Možda posjetiti neku od svojih superkuća, izgrađenu i održavanu po ogromnoj cijeni utjecaja na životnu sredinu, ili stići do svoje superjahte koja sagorijeva 500 litara dizela na sat samo na leru, a koja se gradi i oprema rijetkim materijalima zbog kojih su uništeni divni predjeli širom svijeta.
Ne iznenađuje to što su zvanice Googleovog okupljanja bogatih i slavnih, održanog u julu u Verduri na Siciliji na temu klimatskih promjena, tamo stigli sa 144 privatna aviona i sa flotom megajahti, dok su se po ostrvu vozili u superautima. Čak i kada imaju dobre namjere, ultrabogati ne prestaju uništavati živi svijet oko nas.
Niz istraživanja pokazuje da je prihod daleko najvažniji faktor utjecaja na životnu sredinu. Ma koliko bili uvjereni da vodite računa o ekologiji, ako imate višak novca vi ćete ga trošiti. Jedini oblik potrošnje u nesumnjivo pozitivnoj korelaciji sa dobrim namjerama prema sredini jeste tip ishrane: ljudi koji sebe vide kao ekološki svjesne jedu manje mesa i više organskog povrća. Ali taj stav neće bitno smanjiti količinu transportnog goriva, kućnu i drugu potrošnju resursa. Novac uvijek pobjeđuje.
Katastrofalni efekti potrošačke moći skopčani su sa psihološkim utjecajem bogatstva. Mnoge studije pokazuju da se s rastom bogatstva smanjuje sposobnost povezivanja s drugim ljudima. Bogatstvo potiskuje empatiju. Jedno istraživanje otkriva da vozači skupih automobila rjeđe propuštaju pješake na prijelazu nego vozači jeftinih. Drugo je otkrilo da, nasuprot siromašnima, bogati ljudi manje saosjećaju sa djecom oboljelom od raka. Mada su nesrazmjerno odgovorniji za krizu životne sredine, bogati će najmanje trpjeti i bit će posljednji na udaru planetarne katastrofe, dok će siromašni biti pogođeni prvi i najteže. Što su bogatiji, sugerira istraživanje, ljude je manje briga.
Drugi problem je to što bogatstvo sužava vidike čak i onih koji imaju najbolje namjere. Prošle sedmice je Bill Gates u intervjuu za Financial Times izjavio da je divestiranje (povlačenje iz vlasništva) u industriji fosilnih goriva gubljenje vremena. Bilo bi bolje, kaže on, da se novac ulaže u remetilačke nove tehnologije sa manjim emisijama gasova. Naravno da su nam potrebne nove tehnologije, ali Gates ne razume ključnu poentu: u pokušajima da se spriječi klimatski slom ne računa se to šta radiš već šta si prestao činiti. Nema veze koliko je postavljeno solarnih panela, ako se istovremeno ne pogase uređaji koji troše ugalj i benzin. Ako se postrojenja na fosilna goriva ne pozatvaraju i ne obustave sva istraživanja i eksploatacija novih rezervi fosilnih goriva, male su nam šanse da spriječimo globalno zagrijavanje od preko 1,5 stepena Celzijusa.
Ali to zahtijeva strukturnu promjenu, koja obuhvata i političku intervenciju i tehnološku inovaciju: anatemu na milijardere iz Silicijske doline. To zahtijeva priznanje da novac nije čarobni štapić koji će ukinuti sve loše stvari oko nas.
Pridružujem se globalnom klimatskom štrajku gdje će odrasli stati uz mlade čiji je poziv na akciju odjeknuo širom svijeta. Pitao sam se protiv koga štrajkujem. Protiv sebe? Da, protiv bar jednog dijela sebe. Možda najradikalnija stvar koju trenutno možemo učiniti jeste da ograničimo svoje materijalne težnje. Vlade i ekonomisti operišu na pretpostavci da svako nastoji da maksimizira svoje bogatstvo. U mjeri u kojoj nam to uspijeva mi neizbježno uništavamo sistem za održavanje života na planeti. Ako bi siromašni postali bogati, a bogati oligarsi, uništili bismo sve. Nastavak trke za bogatstvom u svijetu koji već ima dovoljno svega (ali loše raspoređenog) jeste formula za opću nemaštinu.
Smisleni štrajk u ime odbrane živog svijeta jednim dijelom je štrajk protiv želje da povećamo svoje prihode i gomilamo bogatstvo: ta želja je oblikovana, više nego što smo svjesni, dominantnim društvenim i ekonomskim narativima. Sebe vidim u štrajku za podršku radikalnom i uznemirujućem konceptu: dovoljno je. Pojedinačno i kolektivno, vrijeme je da odlučimo šta znači „dovoljno je“ i kako da znamo da smo to ostvarili.
Naziv ovog pristupa skovala je belgijska filozofkinja Ingrid Robeyns: limitarijanizam. Robeyns zagovara gornju granicu iznosa prihoda i bogatstva koje jedna osoba može posjedovati. Baš kao što prepoznajemo granicu siromaštva ispod koje niko ne bi trebalo da padne, treba da prepoznamo i granicu bogatstva iznad koje niko ne bi trebalo da se popne. U savremenom diskursu, ovaj zahtjev za poravnanjem zvuči kao vrhunska blasfemija.
Međutim, njeni argumenti su odlični. Višak novca omogućava ljudima da primjenjuju neobuzdanu moć nad drugima: na radnom mjestu, u politici i, iznad svega, u zarobljavanju, iskorištavanju i uništavanju prirodnih bogatstava planete. Da bismo svi napredovali, ne možemo sebi priuštiti bogate. Moramo se odreći i sopstvenih težnji podstaknutih kulturom maksimiziranja bogatstva.
Sumorna je istina da bogati žive tako kako žive zato što su drugi siromašni: nema dovoljno ni fizičkog ni ekološkog prostora da svi težimo privatnom luksuzu. Umjesto toga, treba da težimo privatnoj dovoljnosti i javnom luksuzu. Život na Zemlji zavisi od naše umjerenosti.
(TBT, The Guardian)
