Piše: Peter Singer, thebosniatimes.ba
Kada su Edmund Hillary i Tenzing Norgay 1953. postali prvi ljudi koji su došli do vrha Mount Everesta, imao sam sedam godina. Jedno vrijeme sam bio opčinjen pričama o epskom usponu. Činilo mi se kao uspjeh za cijelo čovječanstvo, poput stizanja na Južni pol. Hoće li biti još preostalih granica, pitao sam se, dok ja odrastem?
Fotografija južnog vrha Everesta vratila mi je ova sjećanja. Ali, kako je to drugačiji Everest! Sjajna izolacija vrha svijeta je nestala. Umjesto toga, dugačak je spisak planinara koji čekaju da nakratko stanu na vrh.
Nije teško uvidjeti zašto. Kako stoji u reklami ekspedicione kompanije „Seven summit Trecks“: „Ako želite da iskusite kako je boraviti na najvišoj tački na planeti i imate snažno ekonomsko zaleđe da nadoknadite svoju starost i strah od rizika možete se prijaviti za VVIP ekspedicionu uslugu Mount Everesta“. Potrebno vam je „snažno ekonomsko zaleđe“ jer će vas to koštati 130.000 dolara. Ima i jeftinijih ponuda da se popnete na Everest, ali svi počinju od iznosa od 11.000 dolara koji nepalska vlada naplaćuje za dozvolu.
Ne bi trebalo da se protivimo tome što vlada ove siromašne države traži prihod od bogatih stranih alpinista. Ali, čak i uz najbolju podršku koju novac može kupiti, u rijetkom vazduhu na visini od preko 8.000 metara, ljudi umiru – 12 osoba samo u 2019. Na planini je još najmanje 200 tijela, neka u provalijama, druga zatrpana u snježnim lavinama. Ostala su opisana kao „uobičajeni prizori na putu do vrha Everesta“.
Ranije se uzimalo zdravo za gotovo da će, ako je neki planinar u opasnosti, drugi da mu priteknu u pomoć, sve i ako to znači odustajanje od njihovih planova. Nije više tako. Izvještaj iz 2006. piše kako je David Sharp, koji je odabrao da se penje na Mont Everest bez podrške Šerpa (lokalno stanovništvo), postepeno umirao od promrzlina dok je oko 40 planinara prošlo pored njega na svom putu ka vrhu. Za Edmunda Hillaryja to je „užasavajuće“.
Kasniji izvještaji sugerisali su da mnogi od 40 alpinista nisu primijetili Sharpa ili nisu bili svjesni da mu je bila potrebna pomoć. Ali neki alpinisti poput Australijanca Brada Horna eksplicitno su kazali da su na planini samo da dođu do vrha i da se neće zaustavljati kako bi nekome pomogli dok ne postignu svoj cilj.
Iskoristio sam primjer spašavanja djeteta koje se utapalo u plitkom bazenu kako bih istražio pitanja o našoj obavezi da spašavamo živote stranaca. Kada pitam studente da li bi zagazili u plitki bazen da spase dete od utapanja, sve i ako bi pri tom uništili svoje omiljene i najskuplje cipele, kažu mi da ne možete porediti dječiji život s parom cipela, i da bi, naravno, spasili dijete. Šta ako je jedini način da spasite dijete od udara zahuktalog voza tako što ćete ga preusmjeriti u sporedni kolosijek i tako uništiti vašu najdragoceniju imovinu, stari Bugati u koji ste uložili većinu svoje ušteđevine? Nema veze, većina i dalje kaže, morate spasiti dijete.
Ako je tako, zašto onda penjanje na Mount Everest nekoga sprečava da spase život kolege alpiniste? Da li je to zato, kako kaže Horn, jer branimo svoj stav, „svako zna koji je rizik“? To može biti tačno, ali, kako je Immanuel Kant rekao, naša obaveza da pomognemo strancima utemeljena je u našoj želji da se nama pomogne u nevolji.
Stoga, ne možemo željeti, kao univerzalni zakon, da ljudi prolaze pored stranaca u nevolji. Horn bi trebalo da odgovori da bi, u slučaju da je njemu trebala pomoć, drugi planinari imali opravdanje da ga ostave umrijeti dok oni nastavljaju da se penju ka vrhu.
U svakom slučaju, sve i ako imate dovoljno sreće da stignete do Everesta i da ne prođete pored planinara u nevolji, i dalje birate stići do vrha umesto da spasite život. To je zato što je cijena same ekspedicije dovoljna da spasi živote nekoliko ljudi, ukoliko bi bila donirana humanitarnoj organizaciji.
Uživam u pješačenju i boravku na divljim mjestima. Volim pohode koji me dovedu do vrha, posebno one sa pogledom. Tako da mogu razumjeti zašto se Hillary želio popeti na Mont Everest. Ali teško mi je razumjeti zašto bi neko to vidio kao vrijedan cilj danas. Nije potrebna velika planinarska vještina, i daleko je od iskustva divljine.
Arnold Koster, holandski planinar koji organizira ture na Everest, kaže da većinu njegovih klijenata čine lovci na trofeje, a ne planinari. Tim McCartney-Snape, koji se popeo na Everest 1984. kaže da su današnji alpinisti „više zainteresirani da o tome govore na koktel zabavi nego da zaista budu na planini. To je pitanje prestiža.“
Ako je tako, možemo samo sa žaljenjem zaključiti da nas želja za prestižom navodi da postavimo ciljeve koji podrazumijevaju besmislene ili čak štetne aktivnosti, prije nego one koji imaju vrijednost nevezanu za reputaciju, kao što je pomaganje unesrećenima i rad na tome da svijet učinimo boljim mjestom.
/Autor je profesor bioetike na Univerzitetu Princeton/
(TBT, Project Syndicate)