Bila je ponosna što nema uvijek jedan isti stil. Svaka je slika bila za sebe, govorila je Lee, jer bi u suprotnom bile “rigidne umjesto da budu žive”.
Opasna, marljiva i smrtno ozbiljna kada je riječ o historiji umjetnosti, Lee je možda najinteligentnija od svih slikara koji su čitav svijet četrdesetih godina ubijedili da je New Yorku zamijenio Pariz kao epicentar moderne umjetnosti. Ta inteligencija bila je izražena kroz umjetnost koja se prostirala preko čitavog dijapazona stilova i oblika, od sićušnih kolaža do ogromnih apstrakcija matisovske punoće.
Na Lee muzeji nisu obraćali mnogo pažnje sve dok nije pregazila šezdesetu i rijetko je uspijevala da se izmakne iz sjene Jacksona Pollocka koji je sa njom bio u braku od 1945. godine do svoje smrti 1956.
Ne bi bilo pravo reći ni da je ostala potpuno potcijenjena. Lee Krasner je jedna od tek nekoliko slikarica čija je retrospektivna izložba održana u Muzeju moderne umjetnosti: ta izložba otvorena je nekoliko mjeseci poslije njene smrti 1984. U maju je jedna od njenih slika iz 1960. na aukciji prodata za rekordnih 11,7 miliona dolara.
I dalje je, međutim, rijetkost da se njena umjetnost predstavi u razmjerama “Lee Krasner: Living Color”, izložbe koja se upravo zatvara u Umjetničkoj galeriji Barbican u Londonu, a koja će ponovo biti prikazana u Frankfurtu. Naredne godine otputovat će u Bern u Švicarskoj, a potom u Bilbao u Španiji.
Izložba djeluje čisto, pristojno i kao igra na sigurno. Hronološko predstavljanje ostavlja utisak uvodnog kursa.
A čak i ako je sve što ova retrospektiva od manje od stotinak njenih djela može uraditi u stvari predstavljanje njene karijere novoj publici, prihvatam. Njene najvažnije slike, naročito one nastale u mjesecima neposredno poslije Pollockove smrti, imaju autoritet koji ne jenjava.
Lee Krasner je bila kćerka ukrajinskih izbjeglica i prvo njihovo dijete rođeno u Americi. Još 1937. dobila je školarinu da uči slikanje od Hansa Hoffmana, nemačkog emigranta koji je bio najprogresivniji učitelj umjetnosti u New Yorku. Crteži ugljem koje je radila na njegovim časovima uvodna su djela izložbe.
Njene prve apstraktne slike prikazuju izvanredne tehničke vještine čak i kad djeluju previše proračunato.
Ritmičke mreže crne farbe preko višebojnih pozadina imaju dekorativni kvalitet, dok su one slike u koje su inkorporirani glifovi i simboli slične onima koje su potpisale njene kolege Bradley Walker Tomlin i Mark Toby, ali i ranim radovima Jacksona Pollocka koga je upoznala 1941. godine.
Lee i JAckson su se 1945. iz New Yorka preselili u Springs, ruralno mjestašce na istočnom obodu Long Islanda. Li je stvarala manje slike i mozaike koji su se oslanjali na nehijerarhijske kompozicije. Veliki broj njih je izlagala 1951. godine, ali je izložba bila neuspješna i Li je pocijepala sva platna.
Počela je na raskomadane apstrakcije slagati prazna platna i nove slike, pa čak i neke Pollockove odbačene tvorevine. Rezultat su bili seizmični kolaži koji pucaju od samouvjerenosti.
Ovi fantastični kolaži, dovršeni 1954/55, predstavljaju dokaz da se Li nije pronašla kao slikarica tek poslije Pollockove smrti na ljeto 1956.
(TBT, NYT)
