Kažu: „Rat donosi dobro”, ali to je laž. Kažu: „Rat će nam pomoći”, a on nas je uništio. Kažu: „Izgradit ćemo moderni Jemen.” A mi doživljavamo smrt i razaranje koje donose razne religiozno-ekstremističke paravojske.
Doživjeli smo kraj političkih prava i medijskih sloboda o kojima smo sanjali prije nego što su 2014. došli problemi sa Hutijevcima. Dok zaraćene strane pregovaraju o slobodnim izborima i mirovnom sporazumu, širi se nasilje i raste broj siromašnih i gladnih. Svaki dan ih je sve više.
Naoružani ekstremisti očito provode etničko i političko čišćenje u oblastima kojima gospodare. Najprije su njihovi politički protivnici bili žrtve, a onda njihovi bivši saveznici. Različite formacije u ratu počele su sve više sličiti jedne na druge.
Izbor između kuge i kolere
Svaka naoružana grupa opisuje svoje aktivnosti kao „dužnost čuvanja sigurnosti od neprijateljskih agenata”. Ti agenti su obično pripadnici druge stranke. Međutim, ni jedna od tih „vlada” ne brine se o isplaćivanju osobnog dohotka, održavanju infrastrukture ili o pravima običnih ljudi. Oni svoju vlast baziraju na nasilju i iznuđivanju novca od ljudi. Oni oduzimaju prava svojim političkim protivnicima i plijene njihovu imovinu.
U glavnom gradu Sani učitelji ili službenici više nemaju pravo na plaću ili zdravstvenu zaštitu. Svijet je podržao paravojsku koja je odstranila sve što ima veze s pravom i zakonom u mojoj zemlji i koja je ostatak političkih snaga također pretvorila u paravojske. Imamo izbor između kuge i kolere.
Zamislite život bez očiju i udova. Tako izgleda život bez prava, zaštite i zakonitosti. Novinarstvo je proglašeno zločinom, osim ako niste spremni hvaliti političare i njihove zločine opisati kao dio rješenja. Nezavisni mediji su eliminirani.
Jedan moj prijatelj je na čelu nevladine organizacije. Ni njima nije bolje. Hutijevci kontroliraju sve. Umjesto ranije godišnje dozvole za rad sada se za svaku aktivnost mora zatražiti posebna dozvola. Moj prijatelj kaže da tamo više ne mogu ni u WC bez dozvole.
Svatko tko se suprotstavi Hutijevcima biva prognan ili ubijen. A oni koriste sudove da bi to legitimirali. U srpnju je jedan sud u Sani na smrt osudio tridesetoro ljudi – političare, znanstvenike i novinare – zbog „veleizdaje”.
Hutijevci tvrde da su to agenti koji surađuju sa neprijeteljem – Saudijskom Arabijom ili drugim jemenskim strankama u gradovima Maribu i Adenu. To je samo jedna od mnogih represivnih metoda kojima gledaju da suzbiju svaku opoziciju u korijenu.
Neraspoloženje raste
Situacija nije bolja ni izvan glavnog grada. Nedavno sam snimao reportažu u Maribu, gradu 200 kilometara istočno od Sane. Na tom području vlada Islah, islamska stranka koja važi kao dio međunarodno priznate vlade Jemena, vlade koja se bori protiv Hutijevaca.
Islah je počela vojnu ofenzivu protiv plemena Ašraf kako bi ostvarila utjecaj u regiji. Tenkovi, artiljerija i naoružani ekstremisti su ostavili za sobom pustoš. Mnogi stanovnici otada žive u šatorima ili su pobjegli u Sanu.
U Sani se ekonomska situacija pogoršala. Svakog dana se uvode novi porezi i carine zbog kojih sve više malih privrednika propada. Osim toga, Hutijevci od poduzeća traže da plate dozvole za rad i „ratnu taksu”.
Kada su došli na vlast, mnogi su mislili da će napokon suzbiti korupciju. Ali, danas ljudi osjećaju strah, mržnju i gnjev. Kada netko kritizira Hutijevce u javnosti, primjerice, u sredstvima javnog prijevoza, drugi to glasno odobravaju.
Bolje je ne gledati vijesti
Poslije pet godina rata, Jemenci su naučili neke stvari koje im pomažu izbjeći još veću bol. Ne gledamo više u slike takozvanih mučenika, koje se vide svuda, i ne uključujemo više vijesti.
Ako, primjerice, pregledaš slike mučenika, možda ćeš naići na nekog rođaka koji se priključio paravojnim jedinicama i smatra da ti ne zaslužuješ živjeti ako ga ne podržavaš. Ili ćeš vidjeti lice prijatelja kojeg dugo nisi sreo.
Sada bih mogao u emisiji vijesti čuti glas jednog drugog prijatelja koji je postao zločinac, i koji govori o značaju rata dok putuje svijetom po hotelima sa pet zvjezdica i kao predstavnik tvoje boli zarađuje tisuće dolara.
Prisiljeni smo živjeti bez strasti i nade. Naši snovi su stavljeni na crnu listu. A naši političari su nas ostavili na cjedilu. Brinemo se još samo o tome kako da postanemo nevidljivi i ostanemo živi i najveći cilj za vrijeme čitavog ovog rata nam je proslaviti još jedan rođendan. Ponekad je to i jedini cilj koji nam je još ostao.
*Nasher Sharif je pseudonim jednog jemenskog novinara koji živi u Sani, a čije je ime poznato redakciji DW. On je zbog rizika za svoju sigurnost zamolio da ovdje piše pod pseudonimom.
(TBT, D.W.)
