Piše: Joseph Massad, thebosniatimes.ba
Izraelski izbori prošlog proljeća su u zapadnoj štampi i među nekim zapadnim političarima viđeni kao potvrda da Izrael postaje manje demokratski, a više rasistički i šovinistički.
Ovo potkopava Izrael kao „židovsku i demokratsku državu“. New York Times je izvijestio: „Ljevici, izraelska demokratija je odbrambenom položaju. Etnonacionalističkoj desnici, kojoj je prošle godine uspjelo da usadi izraelsko samoopredjeljenje kao nacionalne države Jevreja, potrebno je prilagođavanje.”
Opća slavljenička crta je da je Izrael uspio uravnotežiti svoja dva važna ideala i suštinska načela – tj., da je on „židovska i demokratska država“. Međutim, neki se sada žale da je ta navodna ravnoteža poremećena „nedavnim“ zaokretom desnici.
Posvećenost etničkom čišćenju
Glavna činjenica koju takav prikaz svjesno zanemaruje je da je „demokratija“ u Izraelu uspostavljena za izraelske Židove nakon što su cionisti protjerali 90 posto palestinskog stanovništva 1948.kada je Izrael osnovan, preko noći učiniviši sebe većinom u etnički očišćenoj zemlji.
Oni su se odlučili za liberalno demokratsko upravljanje kolonizatorskom židovskom većinom, istovremeno zakonski uspostavljajući sistem apartheida za Palestince koje nisu mogli istjerati, kao i desetine rasističkih zakona.
Ta posvećenost etničkom čišćenju i židovska supremacistička vladavina je ideološki kamen temeljac cionističkog pokreta od njegovog osnivanja.
Teodor Herzl, otac cionizma, osmislio je planove o tome šta da radi sa palestinskim stanovništvom. U svom pamfletu osnivanja Židovske države iz 1896. upozorio je na bilo kakvu demokratsku posvećenost i savjetovao da će se “infiltracija [Židova u Palestinu] završiti katastrofom. Trajat će sve do neizbježnog trenutka kada će se domaće stanovništvo osjećati ugroženim i prisiliti [postojeću] vladu da zaustavi daljnji priliv Židova. Imigracija je samim tim uzaludna ako nije zasnovana na osiguranoj nadmoći.”
Židovi kolonisti, napisao je Herzl u svom dnevniku, trebali bi “siromašnom stanovništvu u pograničnom području obezbijediti posao u tranzitnim zemljama, uskraćujući mu bilo kakvo zaposlenje u našoj zemlji…
“Odstranjivanje sirotinje mora se vršiti diskretno i precizno. Neka vlasnici nekretnina vjeruju da nas varaju, prodaju nam stvari za više nego što vrijede. Ali, mi im nećemo ništa vratiti.” Kako su se židovske kolonije množile, tako se povećavalo i protjerivanje Palestinaca. Poljski agronom i kolonista Chaim Kalvarisky, menadžer Židovske asocijacije za kolonizaciju, izvijestio je 1920. godine da mu se, kao nekome ko od Palestinaca oduzima sve od 1890-ih, „ozbiljno pitanje Arapa pojavilo odmah nakon prve kupovine zemlje koju sam ovdje napravio. Morao sam arapskim stanovnicima oduzeti njihovu zemlju radi naseljavanja naše braće.”
Kalvarisky se požalio da mu “plač i očaj” onih koje je protjerivao “dugo nisu prestali odzvanjati u ušima”.
Kategoričko suprotstavljanje
Strah cionista od univerzalne demokratije i njihova predanost etničkom čišćenju bila je toliko jaka da su se nakon Prvog svjetskog rata, kada su Britanci htjeli tražiti od SAD-a da preuzme dio odgovornosti za Palestinu, kategorički tome usprotivili.
Svjetska cionistička organizacija (WZO) žestoko je prigovorila američkom uplitanju: „Demokratija u Americi prečesto znači vladavina većine bez obzira na raznolikost tipova ili stadija civilizacije ili razlike u statusu… Većina u Palestini danas je arapska, a ne židovska. Što se tiče statusa, jednostavna je činjenica da su Židovi sada dominatni u Palestini, i ako budu imali odgovarajuće uvjete, oni će i kvantitativno prevladavati za generaciju – dvije”, izjavili si WZO-a.
„Ali ako bi se gruba aritmetička koncepcija demokratije primijenila sada ili u nekoj ranoj fazi budućnosti na palestinske uvjete, vladala bi arapska većina, a zadatak uspostavljanja i razvoja velike židovske Palestine bio bi beskrajno teži.”
Imajte na umu da je WZO ignorirao činjenicu da Indijanci i Afroamerikanci, pored ostalih, nisu bili uključeni u američku verziju “demokratije”.
Iste godine je Julius Kahn, židovski američki kongresmen, dostavio izjavu koju je podržalo oko 300 istaknutih židovskih ličnosti tadašnjem predsjedniku Woodrowu Wilsonu, čija je administracija podržala cioniste.
Izjava je osudila cioniste zbog pokušaja segregacije Židova i preokretanja historijskog trenda prema emancipaciji, te se protivila stvaranju isključivo židovske države u Palestini suprotno “načelima demokratije”.
‘Prisilni transfer’
Herzlov osnovni strah od demokratije usvojili su njegovi cionistički sljedbenici. Na desnici, osnivač revizionističkog cionizma, Vladimir Jabotinski, 1923. godine borio se protiv ljevice „cionističkih laburista“ koji su željeli protjerati palestinsko stanovništvo na prevaru, objašnjavajući da nema spasa od nasilne formule da su židovska kolonizacija i protjerivanje Palestinaca jedan te isti proces.
„Nijedan domaći narod … neće dobrovoljno dopustiti, ne samo novog gospodara, već ni novog partnera. Tako je i s Arapima“, primijetio je Jabotinsky. „Pregovarači u našoj sredini pokušavaju nas uvjeriti da su Arapi neke budale koje se mogu prevariti… [i] koji će se odreći svog urođenog prava na Palestinu zbog kulturnih i ekonomskih dobiti. Odlučno odbacujem ovu ocjenu palestinskih Arapa.”
U 1920-im i 1930-im, cionisti su izrađivali planove etničkog čišćenja (što su nazvali “transfer”) Palestinaca. Složivši se s Jabotinskyim, David Ben-Gurion, vođa laburističkih cionista kolonijalnih doseljenika, izjavio je u junu 1938. godine: „Podržavam prisilni transfer. Ne vidim ništa nemoralno u tome.”
Njegova izjava uslijedila je nakon programa koji je usvojila Židovska agencija, koja je u novembru 1937. osnovala svoj prvi “Odbor za transfer stanovništva” kako bi strateški razvila prisilno protjerivanje Palestinaca. Dva dodatna odbora su osnovana 1941. i 1948. godine.
Neprijatelji Palestinaca
Chaim Weizmann, šef WZO-a, zabavljao se 1941. godine planovima protjerivanja milion Palestinaca u Irak i njihovom zamjenom s pet miliona poljskih i drugih evropskih židovskih kolonista. Svoje planove je rekao sovjetskom ambasadoru u Londonu Ivanu Maiskyu u nadi da će dobiti sovjetsku podršku.
Kad je Maisky izrazio iznenađenje, Weizmann je odgovorio rasističkim argumentom, sličnim onome koji su fašisti koristili protiv evropskih Židova u istom periodu: “Lijenost i primitivizam Palestinaca pretvaraju procvjetalu baštu u pustinju. Dajte mi zemlju koju zauzima milion Arapa, a ja ću je lahko naseliti s pet puta većim brojem Židova.”
Takozvana formula „židovske i demokratske države“ za koju se mnogi izraelski pristalice plaše da je sada u opasnosti, uvijek se temeljila na aritmetici židovske nadmoći i etničkog čišćenja – sličnu onoj koju su bijele supremacističke liberalne demokratije uspostavile nakon etničkog čišćenja u SAD-u, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu.
Ali dok su ostale kolonije doseljenika nakon višegodišnjeg etničkog čišćenja bile sposobne uspostaviti bjelačku demografsku nadmoć izraelsko kolonijalno židovsko stanovništvo se vratilo u stanje manjine koja se suočava sa većinskim lokalnim stanovništvom Palestine.
Ta se većina i dalje opire etničkom čišćenju i židovskoj vladavini supremacije, koju pristalice Izraela i neprijatelji Palestinaca slave kao “židovsku i demokratsku državu”.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)