Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Vjerovatno je Zulfo Godinjak, ugledni ginekolog, kriv što su Bošnjaci u dilemi ko će naslijediti Bakira Izetbegovića na čelu Stranke demokratske akcije (SDA). Navodno je on, kako ga optužuju brčani par Izetbegović, krivac što Bakir Izetbegović nema biološkog nasljednika. Ovako, znamo da će Bakir sigurno biti još jedan mandat predsjednik Stranke demokratske akcije. Nakon toga će Bošnjaci još biti ostavljeni u dilemi da li će ga naslijediti njegova supruga Sebija, ili Šefik Džaferović. Recimo da je veća vjerovatnoća da će doći do rotacije funkcija između Izetbegovića i Džaferovića, jer je ovaj i izabran samo da bi sačuvao fotelju za jedan mandat koliko je po sili zakona Izetbegović morao pauzirati u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. I nakon toga bi bilo krajnje vrijeme da se Izetbegović penzionira, ma šta bilo sa Bosnom i Bošnjacima. Tako bi bilo upamćeno da je još jedna familija, zapravo otac sin i snaha, vladali Bošnjacima pola stoljeća. Ako se ima u vidu da su isto tako Bošnjacima vladale dvije familije (Pozderaca i Dizdarevića) pola stoljeća, ovaj narod se nema čime pohvaliti kad su u pitanju politička dostignuća savremene civilizacije. Genetska barica iz koje se popunjavaju redovi bošnjačke elite plitka je i ustajala, kako bi napisao Gary Younge. Mada su komunistički intelektualci u prednosti jer su bili plodotvorniji u svakom pogledu u odnosu na postkomunističke, odnosno na današnje bošnjačke intelektualce.
ISTINA KAO ŽIŠKA NA DLANU
Iako postoje već izrečene teze da su intelektualci svojom šutnjom skrivili sadašnju najezdu mediokriteta u politici, ne samo kod Bošnjaka, to je samo djelimično tačno kad su Bošnjaci u pitanju. Kao što je djelimično tačna teza da je ovo gore vrijeme kad je u pitanju sloboda mišljenja/govora nego u vrijeme komunističke diktature, u čemu intelektualci traže izgovor i opravdanje za svoju šutnju. Tačno je da je u ovom vremenu teže sačuvati istinu kao najveću ljudsku civilizacijsku vrijednost nego „žišku na dlanu“, ali ni to ne može amnestirati intelektualce od odgovornosti što su je prešućivali. Jer intelektualca trebaju krasiti osobine požrtvovanog i hrabrog čovjeka. Zato bi najbliža istini bila konstatacija da Bošnjaci ni nemaju inteligenciju dostojnu takvog zvanja, kakvu imaju svi evropski narodi. Jer da postoji takva inteligencija, odnosno da među Bošnjacima postoje takvi politički umovi oni bi sačinili nacionalni program u kojem bi definirali kako sebe tako i društvo i državu u kojoj kaste obitavati.
Zato je taj nacionalni program involviran u program vladajuće Stranke demokratske akcije (SDA) te kao takav povjeren toj stranačkoj eliti da ga implementira. I zato se, u ovako pretkongresnom vremenu, lideru te stranke daje medijski prostor kad izgovara neke svoje nakane koje smjera poduzeti nakon reizbora na stranačkom kongresu, kao da od toga ovisi budućnost i opstanak nacije i države. Tako je Izetbegović rekao kako će izvršiti neke čistke, pa u tom smjeru izmijeniti čak i Statut stranke, a kako bi smijenio lokalne moćnike; pa potom regenerirao stranku davanjem više funkcija mladima i ženama, da bi na koncu otvorio stranku i nebošnjacima, a sve to podrazumijeva i izmjenu ideološkog kursa da stranka ne bude više bošnjačka, već bosanska itd.
Ovakvih stvari se Izetbegović naobećavao od kad je ucjenom izgurao bolesnog i iznemoglog Tihića iz liderske fotelje. Tad je, sjećate se, na „sva zvona“ najavljivao povratak SDA na „Alijin Put“. Mada su to prazne floskule i političke fraze one nisu bile mrske bošnjačkim ušima, jer još uvijek imaju jake emocije prema prvom predsjedniku stranke i države. A i mnogi intelektualci, ma kakvi da su, složili bi se sa tvrdnjom da je u vrijeme vladavine Alije Izetbegovića postojao nekakav moralni zid između politike i kriminala kojeg su njegovi nasljednici, kako Sulejman Tihić, još više Bakir Izetbegović, potpuno srušili.
VRIJEME TURKOSLAVLJA
Tako da su od svih obećanja koje su davali u pretkongresnim raspoloženjima lideri SDA sprovodili samo one koji su se ticali stranačkih akata i kojima su utirali put autokratskom vladanju strankom. Tako je Alija Izetbegović na 2. kongresu SDA dokinuo Izvršni odbor, tijelo do 40 ljudi, da bi inaugurirao Predsjedništvo stranke koje može on osobno birati. Potom je Tihić na 4. kongresu izmijenio Statut stranke da bi dao prednost njemu lojalnim delegatima iz RS-a. Paradoksalno je da je rapidno povećan broj ruku iz RS-a na stranačkim konvencijama, dok je isto tako rapidno smanjen broj poslaničkih ruku u Skupštini RS-a.
E sad, Bakir Izetbegović u svom maniru baršunastog diktatora vrši korekcije svih stranačkih akata tako da će predsjednik SDA imati ama baš sve ovlasti u svojim rukama. Neka sa strankom radi kako mu je volja i kako mu je dopušteno, ali za lažna obećanja koja je davao Bošnjacima mora odgovarati. Kako ih je slagao da će SDA vratiti na „Alijin put“, tako će ih slagati da će od (pro)bošnjačke stranke napraviti (pro)bosansku. Zapravo, sve i da hoće to Bakir Izetbegović ne može ostvariti. Jer on je za ovaj period svoje vladavine izdao i bošnjaštvo i bosanstvo. Taj period bošnjačke nacionalne politike obilježen je njegovim turkoslavljem. (Pa kad se bajramovanje može zvati hižaslavljem, zašto se Bakir ne bi zvao Turkoslavom?!) Takvim će ga sigurno povijest pamtiti. Ni po čemu više!
A kako stvari sada stoje, u tome će se sa mnom složiti većina bošnjačkih intelektualca, čak i akademika, on će biti krivac što je Bosna i Hercegovina dovedena nad ponor povijesnog nestanka. Njemu uz rame mogu stajati još Zlatko Lagumdžija, koji je izdao ideju socijaldemokratije, i Mustafa Cerić, koji je, kao reisul-ulema, devastirao sekularne principe, odnosno obezvrijedio sekularnu političku tradiciju kod Bošnjaka.
(TBT)