Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Kada je John McDonnell najavio plan mjera usmjerenih protiv kompanija koje uništavaju planetu nekontroliranim emisijama ugljenika, reakcija Cityja bila je predvidljivo hiperbolična. „Finansijski totalitarizam“, rekao je jedan bankar. „Kamikaza komunizam“, rekli su na desničarskom propagandnom sajtu Guido Fawkes.
Stavovi laburista u oblasti industrijskih, fiskalnih i monetarnih politika naglo su se približili stavovima zelenih poslije Pobune protiv istrebljenja i izvještaja IPCC-a od prošlog oktobra u kojem je rok za smanjivanje globalnih emisija ugljenika dramatično prepolovljen. Ali ni taj nagli zaokret nije dovoljno radikalan.
S obzirom na razmjere problema i isticanje vremena, klimatske promjene su katastrofa koju ne može spriječiti ništa osim dramatične strukturne transformacije u funkcioniranju kapitalizma. To je jedini način da se do 2030. godine ostvari cilj smanjivanja emisija za 45%. Da bismo do 2050. godine izgradili svijet sa nultom emisijom ugljenika, potrebna je ekonomija koja se toliko razlikuje od današnje da je vjerovatno ne bismo ni prepoznali kao kapitalizam.
Dok se britanska elita užasavala od pomisli da bi uskoro mogla dobiti vladu sa Corbynom na čelu, McDonnel je usavršavao vještinu prikazivanja velikih finansijskih reformi koje su nam neophodne kao minimalne tehnokratske intervencije. Osnovu predloga koji je iznio ove sedmice predstavlja Odbor za održivo investiranje koji čine ministar finansija, ministar privrede i guverner Engleske banke. Odbor, čije je osnivanje prvi predložio analitičar iz Cityja po imenu Graham Turner, imao bi zadatak da 3 posto investicija privatnog sektora usmjeri u visoke tehnologije. McDonnel smatra da se to može povezati sa ciljem smanjivanja emisija ugljenika – jer pripremna faza prelaska na zelenu energiju uključuje velike investicije u infrastrukturu i viosokotehnološku proizvodnju – solarne farme, vjetrenjače i sisteme gradskog prevoza, na primjer.
Drugi stub programa je Nacionalna investiciona banka sa kapitalom od 250 milijardi funti, koji bi se prikupljao tokom 10 godina, za obezbjeđivanje potrebnih ulaganja, uz podršku regionalnih razvojnih banaka. Treći stub je regulatorna moć Engleske banke koja može ograničiti pružanje kredita kompanijama koje su toliko zavisne od ugljenika da predstavljaju rizik za globalni finansijski sistem. McDonnel je najavio reviziju takozvanog „bankarskog sistema u sjeni“, glavnog kanala za dobar dio takvih investicija. Konačno, tu je i prijetnja poništavanjem registracija kompanija koje odbijaju sarađivati.
Kao čovjek koji podržava ovaj prijedlog, moram biti brutalno iskren: predložene mjere nisu dovoljno „totalitarne“.
Nisam ljubitelj staljinističke planske ekonomije. Temeljno sam proučavao njene neuspjehe i hibris koji je do toga doveo. Ipak, činjenica je da su centralizirana državna intervencija, planiranje i vlasništvo možda jedini način da se emisije ugljenika smanje u postavljenom roku.
Pokušajmo zamisliti kako bi izgledalo sprovođenje McDonnelovog plana. Zamislimo da su laburisti osvojili vlast u novembru i da nisu primorani ispunjavati želje Liberalnih demokrata i njihovih prijatelja u naftnoj industriji ili produktivističkih snaga koje su još moćne u dijelovima sindikalnog pokreta.
Do januara 2020, Odbor za održivo investiranje je formiran i aktiviran; Engleska banka dobija nova pravila; zakoni o Nacionalnoj investicionoj banci polaze na svoj put kroz Westminster, a očekuje se da do januara 2021. prvih 25 milijardi funti bude spremno za investiranje.
Do tog datuma potreban nam je i jedan jasan i neopoziv tridesetogodišnji plan energetske infratsrukture za Britaniju, koji će omogućiti brzo gašenje elektrana na gas, potpuni prestanak korištenja uglja, dalje investicije u solarnu energiju i energiju vjetra, početak prvog projekta za korištenje energije plime u Swanseaju i donošenje odluka o novoj nuklearnoj energiji, što sve može dati rezultate jedino uz državne subvencije.
Planirana treća pista na aerodromu Heathrowu morala bi biti otkazana, a Gradski aerodrom zatvoren. U tridesetogodišnjem planu za razvoj transporta glavno mjesto bi zauzimale investicije u međugradske željezničke pruge. Također, desetogodišnji plan za povlačenje vozila koja koriste dizel i benzin morao bi biti izdašno finansiran od samog početka.
Pored toga, potrebne su velike strukturne promene u sistemima javnog gradskog prevoza i građevinskoj i urbanističkoj regulativi – što možemo učiti na primjerima najzelenijih gradova svijeta. Također, potrebna je suštinska promjena u načinu na koji trošimo i recikliramo energiju i proizvode.
Najmoćniji saveznik u toj promjeni je ljudski mozak. Ako milioni ljudskih mozgova istovremeno prihvate potrebu za restrukturiranjem društva da bismo opstali – kao u slučaju mobilizacije u ratu – samo stanovništvo će postati pokretač promjene.
Problem je u tome što u posljednjih 100 godina brzina nije bila jača strana ljevice. Utemeljivači moderne socijaldemokratije – od Fabijanskog društva u Britaniji do Eduarda Bernsteina u Njemačkoj – znali su zašto zagovaraju postepenost društvene promjene. Ako je socijalizam prirodni ishod kapitalizma, za željenu promjenu je potrebno samo vrijeme.
Otkriće čovjekovog utjecaja na klimatske promjene trebalo je da nas navede da taj stav preispitamo još prije mnogo godina. Čekanje je prihvatljivo dok vjerujemo da kapitalizam neće sam od sebe izabrati put ekonomskog samouništenja, ali kad shvatimo da Zemlja nije kanta za đubre bez dna, to više ne važi.
Saznanja o klimatskim promjenama širila su se u Blairovoj eri, kada je malo ljudi vjerovalo u socijalizam, pa ta znanja nisu suštinski utjecala na način razmišljanja na ljevici.
Jezik koji zaista uvažava klimatske prioritete čuli smo tek kada su ozbiljni socijalistički političari sa obje strane Atlantika počeli razmišljati o radikalnoj redistribuciji. Ali tim jezikom se još ne govori dovoljno glasno.
U sedmici u kojoj Francuskom haraju vrućine sa temperaturama preko 40 stepeni, mjesec dana nakon što su temperature na finskom Arktiku premašile 28 stepeni, dok se Indija topi, a polarne kape nestaju u moru nezapamćenom brzinom, trebalo bi svima biti jasno da klimatski haos dolazi brže nego što smo mislili.
Philip Alston, izvjestilac UN-a za ljudska prava i siromaštvo, u svom posljednjem izvještaju govori o posljedicama. Morat ćemo preispitati većinu ljudskih prava koja danas smatramo univerzalnim: na primjer, pravo na život i pravo na azil. Pedeset godina razvoja na gobalnom jugu moglo bi biti poništeno.
Suočen sa takvom perspektivom Alston kaže da nam je potrebna „duboka društvena i ekonomska transformacija“. Ali u britanskoj politici nema snage koja to jasno govori i poziva na brzo djelovanje.
Posljednjih 30 godina ljevica je bila intelektualno paralizirana u svojim razmišljanjima o kapitalizmu: u načelu mu se protivi, ali nije sposobna zamisliti alternativu. Kao što je primijetio filozof Frederic Jameson, bilo je to vrijeme kada se činilo da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma.
Ali „kraj svijeta“ nam je sada nadohvat ruke: ukidanje univerzalnih ljudskih prava, kraj ekonomskog razvoja, slom globalizacije i multilateralnih sistema. Zato mi koji želimo odgovoriti na potrebu za radikalnim potezima moramo to jasno reći.
Da bismo ostvarili ciljeve za 2030, potrebno je da narednu deceniju započnemo radikalnim raskidom sa neoliberalizmom. Da bismo ispunili ciljeve za 2050, moramo prevazići tržište i ekonomiju u kojoj dohoci zavise prvenstveno od rada. Upravo to implicira slogan „mijenjajte sistem, a ne klimu“ koji je skandiralo 40.000 mladih Nijemaca kada su prošle sedmice zatvorili najveći rudnik lignita u zemlji.
McDonnelovi planovi bi mogli poslužiti, bar na nivou koncepta, u prvoj fazi napada na neoliberalni model. Centralna banka mora postati instrument države, sa zadatkom da preusmerava kapital sa ugljenika i previja rane koje će se otvarati na finansijskom sistemu dok ugljenik bude umirao. Država će postati vodeći autoritet za zelene investicije sa ovlašćenjima za donošenje važnih odluka, dok će preduzetnicima, lokalnim zajednicama, zadrugama i gradskim upravama prepustiti inovacije na lokalnom nvou.
Ostaje jedno važno pitanje na koje nismo odgovorili: šta sa onima koji će pružati otpor? Otpor neće biti samo politički – u obliku lobiranja i donacija iz industrije fosilnih goriva i hedž fondova. Otpor će vjerovatno uključivati i bjekstvo kapitala, što je, zapravo, univerzalni odgovor finansijske elite na svaki pokušaj kontrole. U tom slučaju, pošto je već spremila šargarepu, država koja je ozbiljna u namjeri da zaustavi klimatske promjene mora spremiti i batinu.
Zato ljevica mora jasno reći šta se događa. „Prava“ globalnog finansijskog kapitala moraju se podrediti potrebama ljudske vrste, uz pomoć mehanizama demokratskih država u kojima živimo.
Pošto smo decenije poslije 1989. proveli kritizirajući komandnu i kontroliranu ekonomiju, možda ćemo joj se sada morati vratiti.
(TBT, New Statesman)